CSM 15. I. BI LI SAD PONOVNO TREBAO PRISILNO NAMETATI DEMOKRACIJU

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 15. I. 2003. 'Dan poslije' nakon promjene režima: bi li SAD ponovno trebao silom nametati demokraciju? "Nedavna izvješća u tisku o planovima Bushove vlade za Irak nakon Sadama naglašavaju odlučnost Washingtona da realiziraju promjenu režima u Bagdadu, iako Bijela kuća ustraje da je njen glavni cilj i dalje razoružavanje Iraka. Umjesto da se uzbuđuju zbog mogućnosti da će stvoriti novi demokratski Irak, savjetnici predsjednika Busha bi se trebali prisjetiti prošlih iskustava i učinkovitosti promjene režima u prošlosti. Među glavnim svjetskim silama, SAD je proveo najviše promjena režima. Od prošlog stoljeća, svoju je vojsku slao da nametne demokratsku vladu u inozemstvu čak 18 puta. Međutim, ovaj impresivni podatak o međunarodnom aktivizmu Amerike nije rezultirao i impresivnim učincima. Od svih režima koje je SAD silom svrgnuo i zamijenio demokratičnijim vladama, demokracija je opstala u samo pet zemalja - Njemačkoj, Japanu, Italiji, Panami i Grenadi. Ovo upućuje na uspješnost u samo 30 posto slučajeva. Osim u razvijenim dijelovima svijeta i Južnoj Americi, uspjeha nije bilo. U Južnoj Americi, SAD je uspio promijeniti režime i ukloniti stare diktature, ali nije uspio izgraditi nove demokracije. Na Kubi, u Dominikanskoj Republici, na Haitiju, u Nikaragvi i Guatemali, opetovane izravne intervencije Amerike, uključujući i dugačke okupacije, rezultirale su samo novim diktaturama. Jedina dva uspješna slučaja izgradnje demokracije silom ostvarena su u Grenadi 1983. i na Panami 1989., s time da je prva maleni otok a druga malena država u kojoj je SAD imao nekoliko desetaka tisuća svojih vojnika. Izostanak uspjeha promjena režima nije uzrokovan nedovoljnim trudom. SAD je u proteklom stoljeću okupirao Kubu i Dominikansku Republiku dvaput, tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Na Haitiju je ostao 19 godina a u Nikaragvi, s prekidima, 24 godine. No u svakom od ovih slučajeva, napori SAD-a su se izjalovili. Najmanje je rezultata polučila promjena režima na Haitiju. Posljednji pokušaj SAD-a da promjeni režim u ovoj osiromašenoj zemlji bio je 1994. godine. Iako su snage predvođene SAD-om bez iti jednog ispaljenog metka zbacili huntu i ponovno postavili na vlast demokratski izabranog Jean- Bertrand Aristidea, haićanska je demokracija uskoro ponovno propala. Danas na Haitiju vladaju bijeda i bezakonje, pod istim tim Aristidom. Učinkovitost Washingtona je bila bolja u razvijenijim dijelovima svijeta. U poslijeratnom Japanu, Njemačkoj i Italiji, okupacijske snage predvođene SAD-om uspješno su ponovno izgradile demokratske institucije. U te tri zemlje, državne su institucije bile relativno snažne i učinkovite, njihova društva modernija a sve su barem nakratko već imale demokratske vlade. One su bile među kandidatima za izgradnju demokracije koji su najviše obećavali. U zemljama u razvoju, s druge strane, američke projekte promjene režima obilježili su uglavnom neuspjesi i razočaranja. Iz ovih iskustava mogu se naučiti tri lekcije na koje bi predsjednik Bush trebao obratiti pažnju. Prvo, s obzirom na općenito slabu uspješnost američkih misija promjene režima, slična operacija na Bliskom Istoku, složenom geopolitičkom susjedstvu daleko od Amerike, nosi veći rizik i ima manje šanse za uspjeh. Irak, sa 24 milijuna ljudi i raznolikim etničkim sastavom stanovništva, bio bi jedan od najambicioznijih američkih projekata. Drugo, zbacivanje starog diktatora nikada ne jamči i uspješnu promjenu režima. Ključni faktor je sposobnost okupatora da transformira slabe državne institucije, kao što su birokracija, sudovi i vojska, u učinkovite instrumente vlade. Većina okupatora u ovome ne uspije. Čak ni prisutnost u okupiranim zemljama, kroz dulje vremensko razdoblje, ne urodi željenim rezultatima. Treće, unilateralizam pogoršava stvari, iako ni multilateralni napori ne znače i nužan uspjeh operacije. Gotovo svi američki pokušaji promjene režima u Južnoj Americi bili su unilateralni, uz veliku štetu i za sliku o Americi u regiji i sposobnost Washingtona da zadrži političku podršku kod kuće za te misije. Irak bi trebao biti posljednje mjesto na kojem bi si SAD mogao priuštiti da ponovi iste greške", pišu Minxin Pei i Sara Kasper, članovi Zaklade Carnegie za međunarodni mir u Washingtonu.