SLO 9.I.-DELO-NEK

SLOVENIJA DELO 9. I. 2003. Nuklearni ping-pong "Službena ponuda hrvatskog elektrogospodarstva za otkup hrvatskoga udjela koja je po svoj prilici na putu u Ljubljanu, ni izdaleka još ne znači da je NE Krško već kupljena. To je samo još jedan pokušaj da se riješi međudržavni spor koji se vuče još od kraja srpnja 1998. kad je slovenska vlada odlučila Hrvatima isključiti dalekovode, jer nisu plaćali račune za energiju. Pregovori o otkupu neće biti ništa manje zamršeni nego što su bili pregovori o sporazumu, iako Hrvati sada Sloveniji nude upravo ono što su njezini pregovarači cijelo vrijeme zahtijevali, ali uvijek bez uspjeha. Po izjavama slovenskih pregovarača, Hrvati sada o prodaji nisu htjeli ni razgovarati, iako su predstavnici njihovoga elektrogospodarstva po novinama svoj udio cijelo vrijeme nudili na prodaju. Upravo zato bi bilo dobro pored službene ponude hrvatskoga elektrogospodarstva dobiti i službenu potvrdu hrvatske vlade da se slaže s prijedlogom. Odluka o dogovoru za otkup krške nuklearke zacijelo neće biti manje politička nego što je bila odluka o potpisivanju sporazuma koji bi obje strane sada najradije zaboravile. Stoga su posve jednake mogućnosti da će se pregovori o otkupu završiti jednako. Hrvati se mogu svakog trena sjetiti da je dogovorena cijena preniska, a Slovenci da nuklearku nipošto ne mogu preplatiti. Razlika između slovenske cijene (150 milijuna dolara) i hrvatske ponude (720 milijuna dolara) uistinu je prikladna za takve, ponajprije političke igrice. U pregovorima o prodaji i kupnji svatko mora ponešto popustiti, inače se o cijeni nikad neće moći dogovoriti. Zna se kako se dolazi do prihvatljive cijene za obje strane, zato potpis kupoprodajnog ugovora ovisi ponajprije o tomu žele li kupac i prodavatelj uistinu sklopiti posao. Na posljetku Krško neće biti ni prva ni zadnja nuklearna elektrana koja se prodaje. Modeli za procjenu takvih objekata su dakle poznati i već više puta iskušani. Pregovori o otkupu bili bi lakši kad bi obje strane prihvatile dogovor o podmirenju obveza dospjelih 30. lipnja 2002. koji je postignut u okviru sporazuma. U tom paketu se naime radi o više od stotinu, čak i dvadeset godina starim stavkama potražnje i dugovanja obiju strana. Hrvati nude i arbitražu preko tajništva o energetskoj povelji. Ta bi mogućnost došla u obzir samo u krajnjoj nuždi, jer je postupak vrlo dug i zamršen, a nije baš ni jeftin. Dakle, izvrstan je izgovor onima koji se sporova prihvaćaju s figom u džepu", piše Darja Kocbek u rubrici Tema dana.