FR LE MONDE OD 2.1.03. ISLAMISTI U KUVAJTU

FRANCUSKA LE MONDE 2. I. 2003. Islamisti u Kuvajtu protiv Iraka "Šest napadaja u šest tjedana, jedan ubijeni američki vojnik, druga tri teško ranjena. Hoće li Kuvajt skrenuti u ratnički protuamerikanizam? U vojnim logorima carstva razbacanim usred pustinje oko Iraka nije zavladala panika, samo veliko nerazumijevanje. 'Recite, jesu li ovi ljudi ikad čuli za riječ zahvalnost?' Dvanaest godina prošlosti sažeto je u jednom pitanju koje je iznenada postavio iskreni mladić iz Wisconsina. Zahvalnost? Riječ je upravo o tomu. Ako je sve do vruće jeseni s mirisom rata u Perzijsko-arapskom zaljevu bila jedna jedina arapska zemlja u kojoj su se postrojbe Georgea W. Busha mogle osjećati sigurne, onda je to bilo ovdje, u Kuvajtu, iznimno bogatom malom naftnom emiratu kojeg je u proljeće 1991. od iračke sedmomjesečne okupacije i pustošenja oslobodio 'predsjednik Bush', prvi s tim imenom. Je li, gotovo dvanaest godina kasnije, sve manja zahvalnost koju je Americi toliko puta očitovalo 650 tisuća podanika emira Jabera Al- Ahmeda Al-Sabaha? Nekoliko stotina kilometara sjeverno od Kuvajta, jedan čovjek koji je u škripcu, to vjeruje, tomu se nada i na tomu radi. Saddamu Husseinu mrska je i sama pomisao da je u emiratu, pred njegovim vratima, utaboreno petnaestak tisuća američkih vojnika. On znade da Kuvajt, s uobičajenim izjavama o 'potrebi' UN-ova zelenog svjetla, grozničavo podupire planove o navali na njegov režim. 'Za nas je, kaže diplomat iz emirata, najveća prijetnja nastavak statusa quo u Iraku'. U Kuvajtu, Bahreinu i u Kataru, trima velikim američkim zapovjednim središtima, gdje se već aktivno priprema razdoblje nakon Saddama - Kuvajt je već uskladištio petnaest milijuna barela nafte u tankerima u SAD-u i šestomjesečne zalihe hrane - shvatili su da je cilj rata koji se priprema oprečan cilju prvog rata u Zaljevu, naime očuvanju statusa quo na tom području. Irački diktator znade da će odavde, iz susjedne pustinje u kojoj US Army svakodnevno 'uvježbava' zauzeće Bagdada krenuti, bude li potrebno, orijaški mehanizirani munjeviti rat koji će ga pregaziti. Saddam Hussein je svjestan da s Kuvajtom, koji još uvijek traži podatke o svojih šesto državljana koji su prije dvanaest godina zatočeni u Iraku i otada se o njima ništa ne zna, više ništa ne može dobiti. Zato je diktator 7. prosinca išao na sve ili ništa. Jednom se rečenicom uvijeno ispričao 'kuvajtskom narodu' za upad u zemlju; u drugoj je iračku 'junačku mladež' obvezao na pobunu protiv starog emira i na napadaj protiv 'nevjerničkih vojska'. Imali li ikakvih izgleda da kuvajtski 'bradonje' čuju bagdadskog gazdu? Istina je, bilo je oružanih napadaja na američke vojnike. Njihovi počinitelji - dvojica mladih islamista koji su ubijeni u napadaju 8. listopada i 'poremećeni' policajac koji je 28. studenog iz blizine pucao na dvojicu američkih vojnika - jesu Kuvajćani. Druga dvojica islamističkih simpatizera koji su mislili da javno mogu hvaliti 'junake i mučenike' napadaja, privedeni su na obavijesni razgovor. (...) Ono što mnogi nazivaju 'izraelizacija' američke vanjske politike, sa svakodnevnom povorkom ubijenih Palestinaca na televizijskim zaslonima, jače je od zahvalnosti za oslobođenje. 'Ah! uzviknuo je nedavno uvodničar libanonskog lista 'An Nahar', samo da Washington nije tako privržen Sharonu, arapski bi se svijet odavno udružio s Bushom i oslobodio svojih vladara...' No daleko smo od toga. Za sada, kuvajtski islamistički zlatar žali što je 'u srcima mnogih mladih koji su vjerski odgojeni, mržnja prema sionističkoj i imperijalističkoj Americi gdjekad jača od gađenja koje osjećaju prema opakom režimu Saddama Husseina'. Profesor islamističkih studija Walid Al-Tabtabaj, predstavnik 'Allahovih izabranika' u Kuvajtu, nije tog mišljenja. 'Nazočnost Amerikanaca u našoj zemlji nužnost je koju je uzrokovalo ponašanje Iraka. Priznajemo da su potrebni. Suzdržani smo prema njihovim planovima napadaja na Irak. No ako se povuku čim svrgnu Sadama Huseina i u Bagdadu stvore uvjete za slobodnu i demokratsku vlast, nećemo se protiviti'. Ovdje, kao i drugdje, islamizam, zapravo islamizme još uvijek često više odlikuje nacionalizam i identitet, nego globalizacija i revolucionarnost. Utrka je počela. Zasad, bagdadski gazda može protuvjerski raspoložene čelnike iz svoje stranke Baas slati na ubrzani vjerski tečaj, osnivati državni muslimanski radio, zabraniti alkohol na javnim mjestima, graditi džamije i vjerske škole u zemlji, ali većina islamista iz arapsko-perzijskog zaljeva neće 'marširati' za njim. Kao što kaže blizak suradnik vijeća emira Al Jabera, ako se nejasno stajalište o 'međunarodnoj uroti protiv islama' proširi na čitavu intelektualnu i političku elitu u arapskom svijetu, 'buru koja se približava moramo svladati a da ne potonemo...'", piše Patrice Claude.