SLO 31.XII.-DELO-NEK

SLOVENIJA DELO 31. XII. 2002. Sve bliže arbitraži "Učinak diplomacije kad susjedi zbog širih interesa pokušavaju sami riješiti međusobna otvorena pitanja, može biti varljiv. Tako su i uspjeh i neuspjeh diplomacije za vanjske promatrače dokaz zrelosti dviju zavađenih strana, a pokušaj rješavanja otvorenih pitanja s takvim ili drukčijim ishodom obično neposredno umiješane (emotivno) jako opterećuje. Sporazumi o granici i nuklearnoj elektrani Krško bili su krivci za krizu vlade u Hrvatskoj, za lokalnu pobunu ribara koja je preko unutarnje politike utjecala i na vanjsku. Diplomacija je u tom slučaju svoju zrelost podredila osjećajima. Kao kompromis prihvaćen je sporazum o krškoj nuklearki koji je doduše i za Hrvatsku razmjerno povoljan - s dva osiguranja koja tu činjenicu još ponešto naglašavaju. Ratificiranje sporazuma u Saboru izraz je dobre volje s ograničenim rokom trajanja. Pri tomu je naime prihvaćen zaključak da će Sabor proučiti mogućnost njegova poništenja ako Slovenija do 1. siječnja 2003. ne ratificira sporazum odnosno ne ostvari uvjete za njegovo stupanje na snagu. Dobra je volja za promatrače - a ograničeni rok trajanja drugo je ime za slovensko-hrvatske odnose. Spomenuti zaključak ipak nije pretjerano obvezatan, ali vjerojatno će takav postati zbog unutarnjeg osjećajnog naboja koji među našim južnim susjedima više ili manje određuje tempo diplomaciji. Slovenija na drugoj strani sporazum kojim je 'kupovala' Piranski zaljev, ne može ratificirati u dogledno vrijeme jer se s pripremom nove regulative s područja nuklearne sigurnosti u tu priču nešto aktivnije uključila Europa. Dakle treba pojasniti što za našu državu znači da sve članice unije (koje imaju nuklearne objekte) do 2008. godine moraju naći lokaciju za skladištenje nisko i srednje radioaktivnog otpada. Pet godina poslije toga roka morat će dakle i Slovenija imati u rukama građevinsku dozvolu za skladište, za deset godina, dakle 2018.- i svu potrebnu lokacijsku dokumentaciju za skladištenje iskorištenog nuklearnog goriva. A odredbe sporazuma s Hrvatskom su u pogledu rješavanja tih pitanja vrlo labave. Ministar okoliša Janez Kopač tumači ih vrlo konkretno: kad nuklearka prestane raditi, Slovenija i Hrvatska će iz Krškoga odvesti svaka polovicu otpada, polovicu reaktora također. Upozorenja stručne nuklearne javnosti da to nije moguće, ministar nije shvaćao ozbiljno a slično vrijedi i za upozorenja ustavnoga suda da svu odgovornost u pogledu radioaktivnog otpada snosi država u kojoj se nuklearni objekt nalazi. Svim upozorenjima naša je vlada pridavala sekundarno značenje, sve dok se nije umiješala Europska unija. Sada je čak i ministar Kopač odlučio da će poslije godine dana neuspješnih uvjeravanja razmisliti ima li ratifikacija sporazuma s Hrvatskom uopće još ikakvoga smisla. Kompromis je bio potreban već zbog straha da bi neriješeni međususjedski odnosi nekoga udaljili od Bruxellesa. Ne Hrvatska, nego Slovenija je morala pokazati zrelost i to bez obzira na emocije. A nju bi barem u buduće trebalo uzeti u obzir, jer, kako Sloveniji dokazuje i Europa, zrelost još nije sinonim za mudrost", zaključuje komentator lista Matej Košir.