"Svi su visoko ocijenili njegove napore na promicanju ulaska Turske", izjavio je u Bruxellesu zamjenik češkog premijera Martin Jan na račun francuskog predsjednika, dok je njemački kancelar Gerhard Schroeder istaknuo kako je Chiracova odluka bila "vrlo hrabra".
U domaćim pak reakcijama na Chiracovo "da, ako.. " - kako je on sam formulirao svoje stajalište o pokretanju pregovora s Turskom - očituje se izokrenuta podjela uloga : najjaču podršku Chiracovom "da" pruža krajnja ljevica a što se ide bliže centru to se više ističe naglasak na "ako", dok se na desnom dijelu političkog spektra postupno prelazi iz rezervi u odbacivanje i "da" i "ako" te se na samom ekstremu naglašava dvojako i bezuvjetno "ne": i integraciji Turske i predstojećoj ratifikaciji europskoga ustava.
"Ljevica pljeska, desnica laje ", naslovljuje tako ne mnogo otmjeno pariški Liberation dok drugi mediji analiziraju podrobnije opasan položaj u kojem se oko turskog pitanja našao francuski predsjednik i ističu kako je krajnja ljevica protiv bilo kakvog "protiv", komunisti načelno protiv bilo kakvog "isključenja", "zeleni " protiv Europe kao "ekskluzivnog kršćanskog kluba", socijalisti podijeljeni - njih 67% je protiv ulaska Turske - i naposljetku, kako su se sami " širakovci " - članstvo vladajućeg UMP - na sastanku Nacionalnoga vijeća 9. svibnja ove godine s velikom većinom glasova, 71,8 %, izjasnili protiv.
"Chirac ima pravo protiv Sarkozyja, protiv Bayroua, protiv UMP-a, protiv UDF-a, protiv Philippea Villiersa", uskliknuo je bivši ministar za europska pitanja socijalist Pierre Moscovici i tako redom pobrojao glavne Chiracove protivnike : novoizabranog predsjednika njegove stranke, čelnika proeuropske centrističke stranke, zajedno s njihovim dvjema dotičnim strankama te još dometnuo i čelnika "suverenističkog " Pokreta za Francusku.
Nicolas Sarkozy, po povratku iz trodnevna posjeta Izraelu, gdje je primljen uz "državničke počasti" neuobičajene za jednog stranačkog prvaka, sinoć je na Drugom televizijskom kanalu izbjegao svaku polemiku s predsjednikom te podržao otvaranje pregovora s Turskom, koji bi imali voditi "povlaštenom partnerstvu" ali ne i njenom punopravnom članstvu.
Predsjednik pak vanjskopolitičkog odbora Nacionalne skupštine, bivši premijer Edouard Balladur, zatražio je da se francuski parlament izjasni o zaključcima summita EU, tim prije što se, kako je rekao, o početku pregovora s Turskom izjasnio i europarlament, a svoju je rezerviranost objasnio i "cijenom" koja se ima platiti iz euro-budžeta : 28 milijardi eura samo u idućoj 2005. godini, što predstavlja "trećinu sadašnjeg proračuna Unije ".
Balladur ujedno napominje kako je u državnom proračunu Unije za iduću godinu predviđeno samo 286 milijuna eura na ime troškova predučlanjenja Turske te naglašava da Unija nije u stanju snositi tolike dodatne izdatke i da će samo udio Francuske u proračunu Unije biti povećan za gotovo 30%.
Govoreći o " velikom razlazu između Francuza i njihova predsjednika ", vrlo tiražni France-Soir analizira glavne razloge straha domaće javnosti od ulaska Turske i nabraja : odbijanje priznanja genocida nad Armencima 1915. g., kurdsko pitanje, islamizam, demografski rast, imigracija, deficit demokracije i uloga vojske u političkom životu, stanje ljudskih prava i položaj žena...
Čelnik suverenista Philippe de Villiers, koji od " turskog pitanja " već godinama pravi glavni izborni i protueuropski argument, rado podsjeća kako je turski premijer Erdogan "Osvajač Europe ", kako su ga već pozdravili njegovi pristaše u Istanbulu po povratku iz Bruxellesa, te da je bio osuđeno za podsticanje vjerske mržnje zbog izjave: " Minareti su naši bajuneti, kube su naše kacige, a džamije naše vojarne ".
Ako je suditi po kritikama koje dolaze iz samog njegova tabora, čini se da je u minulom tjednu " gradnje mostova " ( satirički tjednik Canard Enchaine ) Chiracu mnogo sigurnije bilo otvoriti najviši most na svijetu, vijadukt Millou, nego "most između Male Azije i Europe".
Najveće proturječje na koje ukazuju gotovo svi komentatori jest u tome što predsjednik Chirac obećaje Francuzima da "će imati posljednju riječ" jer će za deset ili petnaest godina putem referenduma moći razvrgnuti toliko hvaljene euro-turske "zaruke".
Piše: Frano Cetinić