Sket se posebno pozabavio tzv. špiljskim higropetrikom, kojeg su znanstvenici zamijetili još u početku 20. stoljeća i povremeno ga spominjali, a taj ga je sveučilišni profesor iz Ljubljane 1979. znanstveno opisao pod tim imenom.
U tanku sloju vode koji curi preko špiljskih stijena i vapnenačkih taloga pojavljuju se redovito posebne špiljolike životinjice, što je najprije zapaženo u Vjetrenici u BIH.
Pet kornjaša, jedan rakušac i jedna pijavica zapaženi su do sada samo na osam lokaliteta na priobalnim hrvatskim planinama Biokovu i Velebitu, u Hercegovini, Crnoj Gori i sjevernoj Italiji. Oni nisu međusobno povezani u razvoju, ali su im prilagodbe vrlo slične. Promijenjen usni sustav i pojačane pandže kojima se odupiru snazi tekućice omogućuje im alternativni način ishrane, što je velika prednost u hranom siromašnim staništima, objašnjava Sket.
Botaničar Ljudevit Ilijanić iz Zagreba, koji je vodio projekt utvrđivanja sustava staništa u Hrvatskoj po načelima koja se rabe u Europskoj uniji, Sketovo istraživanje staništa smatra vrlo važnim.
Nekoć smo pogrješno smatrali da treba štititi samo organizme – biljke, životinje, gljive. Treba, međutim, najprije štititi staništa. Zato je to dobrodošao prilog koji još više ističe posebnost i raznovrsnost hrvatskih staništa, ističe Ilijanić.
Akademik Gordan Karaman ocjenjuje da je riječ o pionirskim istraživanjima za nastavak kojih bi jednu špilju trebalo pretvoriti u laboratorij, što "ne bi bilo ni teško ni skupo".