ZAGREB, 26. ožujka 2004. (Hina) - U Hrvatskoj se afrički jezici i afrička književnost ne proučavaju i ne predaju ni na jednom sveučilištu, pa je afrička književnost već dugo prepuštena entuzijazmu pojedinaca, upozorava Biserka
Cvjetičanin u najnovijem broju "Zareza", dvotjednika za kulturu i društvena pitanja.
ZAGREB, 26. ožujka 2004. (Hina) - U Hrvatskoj se afrički jezici i
afrička književnost ne proučavaju i ne predaju ni na jednom
sveučilištu, pa je afrička književnost već dugo prepuštena entuzijazmu
pojedinaca, upozorava Biserka Cvjetičanin u najnovijem broju "Zareza",
dvotjednika za kulturu i društvena pitanja.#L#
Tekst "Zaboravljena Afrika" Biserka Cvjetičanin, sa zagrebačkoga
Instituta za međunarodne odnose, napisala je u povodu Festival afričke
kulture koji se održava u Sloveniji krajem ožujka i u travnju u
organizaciji ljubljanskoga Cankarjeva doma.
"Zajedno će se naći afrički pjesnici iz zemalja kroz koje prolazi
rijeka Niger i slovenski pisci, za taj događaj izrađena je i
bibliografija afričkih djela prevedenih na slovenski jezik, a na okupu
će se naći i nakladnici sa svojim izdavačkim planovima iz afričke
književnosti", napominje, dodajući kako će "možda njihov okrugli stol
biti i prigoda za uspostavljanje suradnje s hrvatskim izdavačima".
Cvjetičanin smatra kako bi bilo zanimljivo istražiti koliko je
programa na hrvatskoj televiziji i radiju u posljednjih petnaestak
godina posvećeno afričkim književnicima.
Podsjećajući na prve hrvatske susrete s afričkim kontinentom koje su
imali moreplovci, zatim misionari, ističe kako su braća Seljan,
Dragutin Lerman te Fran Mažuranić s putovanja po Africi krajem 19.
stoljeća "ostavili vrijedne putopise i dnevničke zapise koji s pravom
stoje na samom početku hrvatske putopisne književnosti izvaneuropskog
prostora".
Navodi i značajnu ulogu akademika Petra Guberine, koji je u
studentskim danima njegovao prijateljstvo s pjesnicima Aimeom
Cesaireom i Leopoldom Senghorom.
Znamenito pjesničko djelo Aimea Cesairea "Zapis o povratku u zavičaj"
(1939.) koje se smatra himnom svih crnaca svijeta, podsjeća
Cvjetičanin, nastalo je za njegova boravka 1935. kod Petra Guberine u
Martinskoj pokraj Šibenika.
Pedestih godina prošlog stoljeća počinju izlaziti antologije iz
afričke usmene i pisane književnosti te prvi prijevodi romana
engleskog i francuskog izraza među kojima se osobito ističe "Pijač
palmina vina" Amosa Tutuole u prijevodu Slamniga i Šoljana.
U razdoblju između 1970. i 1990. izlaze prve teorijske knjige
hrvatskih autora o afričkoj književnosti, prijevodi iz poetskog i
romanesknog stvaralaštva, te brojni članci i prijevodi u književnim
čaospisima, podsjeća.
Roman Wolea Soyinke "Tumači" preveden je 1980., šest godina prije
nego što je taj nigerijski književnik dobio Nobelovu nagradu za
književnost.
"Nakon 1990. dodiri s afričkom kulturom i književnosti postaju sve
rjeđi, a južnoafrički prozaisti Nadine Gordimer i J. M. Coetzee
rijetki su predstavnici afričkog književnog stvaralaštva u našoj
sredini u posljednjih petnaestak godina", napominje Biserka
Cvjetičanin.
(Hina) xmc ymc