Trotjedno nasilje u francuskim predgrađima, najgore od studentskih nemira 1968., odraz je duboke krize u francuskom društvu i golema jaza između afričkih i arapskih imigranata, izoliranih i prepuštenih beznađu u getoiziranim naseljima na rubovima gradova i ostatka Francuske.
Nemire je potaknula nesretna smrt dvojice tinejdžera iz imigrantskih obitelji koji su se, bježeći pred policijom, sklonili u trafostanicu gdje ih je ubila struja, no prave razloge krize treba tražiti u socijalnoj i gospodarskoj isključenosti imigranata.
Između pet i šest milijuna useljenika iz sjeverne i zapadne Afrike, gotovo deset posto stanovništva, živi u iznimno lošim uvjetima, slabo su obrazovani i masovno nezaposleni. Tvrde da su diskriminirani, da ih se tretira kao građane drugog reda i da su izloženi pretjeranom policijskom nadzoru.
Stopa nezaposlenosti u Francuskoj kreće se oko 10 posto, a među mladima oko 23 posto, po čemu je Francuska pri europskom vrhu. U nekim predgrađima, tzv. "osjetljivim urbanim područjima" (ZUS), kako ih se službeno naziva, nezaposleno je čak 40 posto mladih, što je najbolji dokaz neuspjeha francuskog modela integracije prema kojem su svi građani, barem na papiru, jednaki.
U francuskom parlamentu, primjerice, nema manjina, televizijski voditelji gotovo su isključivo bijelci, kao i većina policajaca.
Nemiri su i posljedica velikog jaza između vladajućih elita i običnih građana, koji je rezultirao neuspjehom referenduma o Europskom ustavu u svibnju.
Nezadovoljstvo je dugo tinjalo. Čak i prije nemira, paljenje automobila postalo je gotovo ritualni izraz nezadovoljstva u predgrađima. U prvih sedam mjeseci ove godine diljem zemlje zapaljeno je gotovo 22.000 automobila.
Uloga islama u nemirima također se ne može posve odbaciti. Francuska ima najveću muslimansku zajednicu u Europi koja se teško integrira u društvo. Muslimanski mladići imaju velikih problema pri zapošljavanju i lak su plijen za radikalne islamske krugove, a muslimani čine i više od polovice zatvorske populacije u zemlji.
Ocjene da su nemiri početak džihada i intifade čine se ipak pretjeranim. Analitičari ističu da nasilje nije bilo unaprijed planirano ni organizirano. Gotovo polovica od oko 3.000 uhićenih bili su tinejdžeri i sitni kriminalci, a ne radikalni islamisti.
S time se slažu i mnogi muslimanski svećenici u zemlji. "Ovdje se ne radi o islamu", ocijenio je Khalil Merroun, rektor džamije u Evryju. Unija islamskih organizacija Francuske (UOIF) proglasila je čak fetvu kojom je zabranila muslimanima da sudjeluju u nasilju.
Francuske vlasti optužuje se da su zanemarile i okrenule leđa predgrađima, no u posljednja tri desetljeća pokrenuto je niz inicijativa za rješavanje njihovih problema.
Prvi plan za poboljšanje uvjeta stanovanja pokrenut je još 1977.godine. Nakon nereda nedaleko od Lyona 1981., socijalistička vlada pokrenula je "obuhvatnu politiku za predgrađa" u cilju borbe protiv socijalne isključenosti. Tijekom 1980-ih milijarde franaka uložene su u obnovu siromašnih naselja, poticanje školskih programa i udruženja mladih, a 1996. osnovane su bescarinske zone kako bi se potaknulo otvaranje novih radnih mjesta u predgrađima. Vlada desnog centra nastavila je 2002. provoditi aktivnu politiku prema predgrađima.
Čini se da problem nije u zanemarivanju, nego u neučinkovitosti tih programa, ističu analitičari.
Gospodarska situacija u predgrađima nije se poboljšala, a sigurnosna je još i gora. Nitko se nije pozabavio pravim uzrocima problema, poput loših škola, a novac nije stigao do onih kojima je to najpotrebnije.
Premijer Dominique de Villepin izjavio je 8. studenoga da će vlada pokušati preokrenuti taj trend, obećavši više sredstava za programe usmjerene prvenstveno na ljude, a ministar unutarnjih poslova Nicolas Sarkozy najavio je jačanje sigurnosti u predgrađima i borbu protiv delikvencije.
Po analitičarima, kriza je odraz dubokih strukturnih problema, a ne samo pogrešaka jedne vlade.
Francusko tržište rada karakteriziraju, naime, visok stupanj socijalne zaštite i brojna ograničenja, poput 35-satnog radnog tjedna, što ne pogoduje zapošljavanju, a upravo je masovna nezaposlenost glavni razlog golemog nezadovoljstva i uzrok svih ostalih problema.
Piše: Zrinka Trešćec