Vlada opća suglasnost kako je Tadijanović svojevrsni fenomen u pjesničkom, radnom i fizičkom pogledu - u svojoj stotoj piše pjesme i uređuje knjige, putuje po Hrvatskoj te sudjeluje na raznim svečanostima, književnim susretima i večerima poezije njemu u čast.
Upitan nedavno je li još piše pjesme Tadijanović je rekao kako može reći da piše.
"Još uvijek pišem pjesme, pišem pjesme kad mi dođe. Nekad sam znao čekati pet godina - u mom životu ima razmaka kad nisam napisao jedne pjesme, a onda ima dana kad sam pet pjesama napisao u jedno popodne", izjavio je.
Objašnjava kako u tome zakona nema i pravila nema te kako nikad nije mogao točno odgovoriti na to pitanje.
Podsjeća kako je 1998., kad je bio bolestan, napisao 48 haiku i "postao najmlađi pjesnik haiku poezije".
Tadijanović je kako zna reći dosad napisao oko petsto pjesama, koje su objavljene u mnogim zbirkama i prevedene na mnoge jezike.
Sve pjesme pod naslovom "Sabrane pjesme", od 1920. do 2005., upravo je u biblioteci "Zlatna kolajna" objavila Školska knjiga. Taj izdavač izbor iz njegova pjesništva knjigu "Srebrne svirale", objavo je od 1960. čak u dvadeset izdanja s više od 250 tisuća prodanih primjeraka.
Prve je pjesme Tadijanović, rođen 1905. u Rastušju, počeo pisati u trećem razredu slavonskobrodske realne gimnazije, u trinaestoj godini, no, njih je uništio. Kao đak petog razreda gimnazije, školske godine 1920./1921., napisao je devet pjesama od kojih su sve, osim jedne, poslije i objavljene. S jednom od njih "Lutanje" najčešće počinju Tadijanovićeve zbirke: /Samotno lutam večernjim ulicama./Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:/Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,/Al nigdje nema tebe... Tebe nema./.
Prvu samostalnu knjigu pjesama "Lirika" u vlastitoj nakladi, Tadijanović je objavio potkraj 1931. Uslijedile su "Sunce nad oranicama", zatim "Pepeo srca" i gotovo istodobno prijevod njegovih pjesama na esperantu "Kanto al mia koro" u prijevodu Josipa Velebita i t.d.
Josip Bogner, Antun Barac, Ivan Goran Kovačić prvi su koji su, prije Drugog svjetskog rata, upozorili na značaj Tadijanovićeva pjesništva.
Goran je pisao o njegovu smislu za muziku stiha, o plastičnosti njegove lirike, kondenziranosti izraza, o pjesmama u kojima barata psihologijom kao pravi virtuoz te o jezičnom obogaćenju hrvatske lirike.
U poratnom razdoblju gotovo sva hrvatska kritičarska pera pisala su o Tadijanovićevoj lirici. Pjesnik i kritičar Zvonimir Mrkonjić ističe kako se čini da Tadijanović sve može "pretvoriti u poeziju".
"Nitko me u životu ne prati kao pjesma. Moja je slika najvjernjija u mojim pjesmama, od petnaeste do stote", rekao je lani krajem prosinca u Zagrebu, u prigodi predstavljanja njegove knjige pjesama "Devedeset i devet pjesama i još jedna", u izboru Jože Skoka.
U siječnju ove godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, po treći put predložila je Dragutina Tadijanovića za Nobelovu nagradu za književnost. Ta najstarija hrvatska znanstvena i kulturna ustanova, 3. studenoga, prigodom stotoga rođendana akademika Dragutina Tadijanovića održat će u Zagrebu svečanu sjednicu.
Na sam rođendan u Dvercima bit će priređeno primanje u čast slavljenika, počasnog građanina grada Zagreba, a navečer u hotelu Westin svečanost koju organizira Školska knjiga i Grad Zagreb pod motom "S Tadijom u 101.".
Kad slavlje završi i svi odu kućama i Tadija se zaputi prema stanu u zagrebačkoj Gajevoj 2a, za pretpostaviti je kako će reći: "Ma gdje to ima?".