Približavanje Turske Europskoj uniji službeno je započelo 12. rujna 1963., kad je potpisala sporazum o pridruživanju s tadašnjom Europskom ekonomskom zajednicom (EEZ). Sedam godina poslije dvije su strane potpisale sporazum u kojem se predviđa da Turska u konačnici postane punopravna članica bloka.
Krajem 70-ih godina EEZ je Turskoj predložila da preda molbu za članstvo zajedno sa Grčkom, ali je Ankara to odbila. Grčka je članicom postala 1981.
Vojnim udarom 12. rujna 1980. i uvođenjem vojne hunte odnosi Turske s EEZ-om praktično se zamrzavaju, a ponovna normalizacija nastupa nakon parlamentarnih izbora 6. studenog 1983. kojima se ukida vojna diktatura.
Turska je 15. travnja 1987. podnijela molbu za punopravno članstvo u EEZ-u, a 2,5 godine poslije Europska komisija podupire njezin kandidatski status, ali i na neodređeno vrijeme odgađa procjenu njezine molbe.
1. siječnja 1996. na snagu stupa carinska unija između zajednice koja se sad zove Europska unija i Ankare, ali politički čelnici zemalja članica 13. prosinca 1997. Turskoj uskraćuju status zemlje kandidata za članstvo.
Taj joj se status vraća 10. prosinca 1999. na summitu EU u Helsinkiju, ali uz napomenu kako mora provesti mnogobrojne reforme.
Turski parlament u kolovozu 2002. potvrđuje sveobuhvatnu reformu zakonodavstva o ljudskim pravima, uključujući i ukidanje smrtne kazne.
Na izborima 3. studenog 2002. pobjeđuje Stranka pravde i razvitka, koja ima islamističke korijene, ali to ne skreće Tursku na putu prema EU i 12. prosinca iste godine unija predlaže da se 2004. napravi revizija ostvarenja Ankare, kako bi se mogao odrediti datum početka pristupnih pregovora.
Turska nastavlja reforme i 19. lipnja 2003. tamošnji parlament odobrava emitiranje programa na kurdskom jeziku i uklanja druga jezična ograničenja.
30. srpnja iste godine, u skladu sa zahtjevima EU, razvlašteno je tursko Nacionalno vijeće sigurnosti u kojem su dominirali pripadnici oružanih snaga.
16. siječnja 2004. Tursku posjećuje Romano Prodi, prvi predsjednik Europske komisije poslije 1963., i pohvaljuje napredak reformi.
U svibnju 2004. turski parlament dokida državne sigurnosne sudove u kojima se sudilo političkim protivnicima i ukida spolnu diskriminaciju.
Početkom listopada iste godine EK preporučuje početak pristupnih pregovora s Turskom uz ogradu kako se oni mogu prekinuti ako Ankara naruši postignutu razinu ljudskih prava te napomenu kako članice EU mogu tražiti trajna ograničenja ulaska turskih radnika.
17. prosinca EU i Turska dogovaraju sporazum prema kojem pregovori počinju u listopadu 2005.
24. svibnja 2005. Turska imenuje ministra gospodarstva Alija Babacana na čelo pregovaračkog tima, a 29. lipnja EK usvaja nacrt okvira za pregovor, koji moraju odobriti zemlje članice EU. Prema tom prijedlogu, pregovori moraju trajati najmanje do 2014. godine.
Točno mjesec dana poslije, 29. srpnja Turska uklanja posljednju prepreku početku pregovora, proširujući svoju carinsku uniju na deset novih članica EU, uključujući i Cipar, ali istodobno objavljuje deklaraciju u kojoj ističe kako još uvijek ne priznaje vladu grčkog dijela Cipra.
2. kolovoza francuski premijer Dominique de Villepin kaže kako je nezamislivo da Turska počne pregovore ako prije toga ne prizna Cipar, na što Ankara burno reagira.
16. rujna članice unije ponovno se ne uspijevaju usuglasiti oko jedinstvenog odgovora na tursko odbijanje priznavanja Cipra, a predstoji im i dogovor oko smjernica pregovora s Turskom.
Usred neizvjesnosti oko stajališta o početku pregovora, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Javier Solana u novinskom je interviewu predvidio da će se spor oko odnosa Turske i unije razriješiti u posljednji trenutak i da će pregovori početi u ponedjeljak, kako je i planirano.