Italija se uspješno izborila za priključenje eurozoni krajem 1990-ih, unatoč razinama zaduženosti dvostruko većim od ciljanih za zemlje članice eurozone. Postupno je konkurentnost talijanske industrije opadala, a njezin je oporavak sada otežan budući da zemlja više ne može devalvirati svoju valutu. Početkom godine to treće najveće gospodarstvo eurozone zapalo je u recesiju.
Ovoga tjedna Međunarodni monetarni fond (MMF) bio je posljednji u nizu institucija koje su snizile svoje prognoze za Italiju, očekujući stagnaciju gospodarskih aktivnosti u ovoj godini. Slab gospodarski rast i politički neuspjeh u Rimu osujetio je nastojanja talijanske vlade da vrati fiskalni kredibilitet.
Europski povjerenik za monetarna pitanja Joaquin Almunia sve je zabrinutiji zbog rastućeg talijanskog proračunskog manjka, koji Rim za ovu godinu procjenjuje u visini 4,3 posto BDP-o, pogoršanim zbog visokih razina nacionalne zaduženosti, koja i dalje premašuje 100 posto BDP-a.
Ekonomisti u MMF-u također su izrazili zabrinutost oko naglog opadanja produktivnosti rada i rastućih proizvodnih troškova. Niža produktivnost rada dijelom je rezultat manjeg broja nezaposlenih u Italiji. No talijanski su zaposlenici bili također i dobro plaćeni. U protekle dvije godine jedinični troškovi rada porasli su za tri i više posto a ove će godine porasti najmanje toliko, podaci su Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). To je u oštroj suprotnosti s trendom u Njemačkoj gdje su jedinični troškovi rada lani smanjeni za 0,6 posto a očekuje se da će pasti i ove godine za gotovo toliko.
Talijanski izvoznici pokušali su prebaciti više troškove rada na potrošače kroz više cijene, potkopavajući izvozne prihode. MMF je kazao da Italija također trpi i zbog vrsta roba koje izvozi. "Dok se Njemačka tradicionalno specijalizirala u dinamičnijim sektorima proizvodnje kapitalnih dobara, Francuska i Italija je ponešto pogođena svojom koncentracijom na potrošačke robe, koje su puno osjetljivije na konkurentske pritiske s tržišta u razvoju".