Konfuzija oko pravnog statusa trajat će još dugo nakon izraelskog vojnog povlačenja u ponedjeljak čemu je prethodila evakuacija 8.500 židovskih naseljenika u kolovozu.
Kao i u mnogim drugim pitanjima, Izraelci i Palestinci su i u ovome zauzeli dijametralno suprotstavljene pozicije.
Izraelski dužnosnici inzistiraju da zadnja faza povlačenja znači kraj 38 godina duge okupacije uskog teritorija uz more. Ističu da je stvar jasna jer je vojno povlačenje formalno odobrila i izraelska vlada.
Riječ je o prvom židovskom napuštanju okupirane zemlje na kojoj Palestinci žele podići vlastitu državu.
Palestinci, međutim, tvrde da okupacija nije stvarno završena sve dok Izraelci ne predaju palestinskoj vlasti kontrolu nad zračnim prostorom, morskim pojasom te nad graničnim prijelazima.
Izraelski protuargument je da su ograničenja još uvijek potrebna jer je Gaza bila uporište islamskih militanata koji su se zarekli na uništenje židovske države i provodili kampanju samoubilačkih napada tijekom pet godina duge pobune.
Stanovnici Gaze sada će moći neometano putovati unutar pojasa ali će još uvijek živjeti u golemom zatvoru.
Oružane skupine idu i dalje inzistirajući da bez potpune slobode kretanja njihova preuzeta obveza osmomjesečnog prekida vatre nije zajamčena.
U samoj srži debate leže dva pravna standarda.
Prvi je iz 1907. godine, sadržan u Haškim propisima prema kojima se teritorij "smatra okupiranim ako je aktualno pod vlašću neprijateljske vojske".
Postoji zatim 4. Ženevska konvencija iz 1949. godine prema kojoj je okupator dužan osigurati osnovne službe građanima na okupiranom teritoriju, omogućiti slobodni prolaz humanitarnim agencijama i ne useljavati u njega svoje građane.
Izrael je dugo tvrdio da Zapadna obala i pojas Gaze, osvojeni u Bliskoistočnom ratu 1967., nisu okupirana područja već područja "u sporu".
Isticao je da palestinska područja nisu nikada predstavljala državu. Nadalje, prema Izraelcima, jordansko upravljanje Zapadnom obalom i egipatska kontrola Gaze, uspostavljena 1948. godine arapskim ratom protiv osnutka države Izrael, a koja je trajala 19 godina, nije nikada bila pravno priznata.
Niz izraelskih vlada inzistirao je na tomu da je Ženevska konvencija pakt između država i da se ne primjenjuje. No u praksi vlade su je poštivale zbog humanitarnih obveza.
Tim argumentima izraelski dužnosnici koristili su se desetljećima kako bi opravdali gradnju naselja na oba teritorija.
Palestinci, koji su pozdravili i slavili povlačenje iz Gaze, skeptični su u iskrenost motiva premijera Ariela Sharona koji je evakuirao 8.500 doseljenika iz Gaze nastanjene s 1,4 milijuna Arapa.
Strahuju naime da su Izraelci pojas Gaze žrtvovali za stalni ostanak na daleko većim područjima Zapadne obale gdje 235.000 židovskih doseljenika živi izolirano od 2,4 milijuna Palestinaca.
Palestinci tvrde da prema Prijelaznim mirovnim sporazumima iz Osla 1993. Gaza i Zapadna obale čine jedinstvenu geografsku cjelinu - što znači - ili je cijela okupirana ili nije okupiran nijedan dio.
Prema tome Palestinci tvrde da povlačenje iz Gaze znači kraj "naseljavanja" pojasa Gaze i da može značiti promjenu u "stupnju okupacije" ali ne i njezin završetak.
Praktički, neki Palestinci strahuju da će Izrael sada bilo kakav napad iz Gaze smatrati napadom iz strane zemlje i time opravdati svoju oštriju odmazdu. Na humanitarnoj razini Izrael će nastaviti stanovniciima Gaze osiguravati vodu i struju.
Akvari de Soto, specijalni UN-ov izaslanik za Bliski istok, nazvao je izraelsko povlačenje "korakom u pravom smjeru", ali je dodao da je prerano reći kakav će biti novi status Gaze.
"Morat ćemo vidjeti učinak na terenu", rekao je.
Ostaju neriješena ključna pitanja, primjerice kontrola graničnih prijelaza s Egiptom koju će Izrael zadržati još šest mjeseci, a kasnije možda povjeriti trećoj strani.
Izrael naime želi spriječiti krijumčarenje oružja u Gazu od strane palestinskih militanata.