Jedan od najdugovječnijih britanskih monarha, koji je vladao gotovo 60 godina, imao je pet javnih napadaja ludila koje je godine 1820. kulminiralo smrću slijepog i gluhog kralja koji je potpuno izgubio razum.
Općeprihvaćeno objašnjenje bilo je da su napadaje ludila, koji su najbolje dokumentirani od listopada 1788. do veljače 1789. godine te koji su i doveli zemlju u ustavnu krizu, uzrokovali genetski poremećaji karakteristični za bolest porfiriju.
No, nitko nije mogao objasniti zašto se bolest koju prati šepavost, promuklost, jaka bol u trbuhu, nesanica i povremeni mentalni poremećaji pojavila tako kasno u Georgeovu životu ili zašto su napadaji bili tako snažni i dugotrajni.
Znanstvenici iz Velike Britanije i Australije pronašli je visoku koncentraciju arsena u uzorcima kraljeve kose, za koji pretpostavljaju da potječe od lijekova na bazi kovine antimona.
"Ako je George III. naslijedio urođenu manu koja uzrokuje porfiriju, bolest metabolizma, bio je osjetljiv na arsen i ostale teške metale", pišu znanstvenici u najnovijem broju časopisa "Lancet".
"Štoviše, manja količina otrovnih metala, inače nedovoljna da uzrokuje trovanje, svakako bi pojačala porfirične napadaje u osjetljivih osoba", dodaju znanstvenici.
No, unatoč tome, ne može se reći da su kralja željeli otrovati liječnici koji su se brinuli o njegovu zdravlju budući da se arsen kao lijek upotrebljavao sve do 20. stoljeća.