IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKAA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 2. ožujka (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC 1. III. 1994. Pregled tiska Britanski dnevni tisak opširno izvješćuje i komentira zbivanja na područjima koja su nekad činila Jugoslaviju. Poslije prve ofenzivne akcije NATO-a od njegova utemeljenja moglo se i očekivati da će britanska glasila naprosto vrvjeti izvješćima, raščlambama i komentarima o toj temi. Svi vodeći listovi donose i uredničke komentare. Rušenje četiri zrakoplova bosanskih Srba jedva se moglo izbjeći, piše komentator "The Guardiana". Nije nam poznato je li njihov let bio zamišljen kao svjestan izazov i, ako je tako, na kojoj je razini čelništva bosanskih Srba ta odluka donesena. Ali zrakoplovi su svjesno preuzeli rizik i zato su platili primjerenu cijenu. Ruska vlada čini se prihvaća činjenicu da su srpski zrakoplovi, ako su izvodili ofenzivne akcije, kršili sankcije UN u skladu s rezolucijom koju je i Moskva u potpunosti podržala. To, međutim, ne umanjuje političke poteškoće Rusa bude li sve to dovelo do novih incidenata i sukoba postrojba UN sa Srbima. Novu odlučniju politiku valja voditi oprezno između dvije točke: olakog progledavanja Srbima kroz prste i guranja Srba u njihovo omiljeno stanje potlačenog mučeništva. Bitno je također da se budno nadzire i Hrvate i Muslimane. Kako sve više prihvaća dvostruku ulogu čuvara mira i mirotvorca, UN će se sučeliti sa sve većim mnoštvom ozbiljnih i specifičnih problema na samom terenu. I stoga će valjati postupati oprezno jer ne mogu se svi problemi rješavati rušenjem zrakoplova, zaključuje uvodničar lista. Uvodnik u "The Daily Telegraphu" osvrće se na srpske pokušaje da zamute vodu odricanjem odgovornosti za rečene zrakoplove koje su srušili NATO-vi mlažnjaci 'F-16'. U prvim izvješćima utemeljenim na zračnom nadzoru NATO-a kaže se da su zrakoplovi poletjeli s uzletišta u Banjoj Luci, na koji su se preostala dva zrakoplova i vratila. Stoga se ipak čini da su zrakopolovi pripadali bosanskim Srbima. Nije, međutim, isključeno da su zrakoplovi doletjeli iz same Srbije. Srpski promidžbeni stroj u međuvremenu tvrdi da su zrakoplovi hrvatski, ali to je gotovo sigurno svjesno mućenje vode kako bi se dobilo na vremenu dok oni odgovorni ne smisle neku priču. Štoviše, malo je vjerojatno da bi bosanski Srbi poduzeli tako očito nezakonit potez bez odobrenja ili čak poticanja iz Beograda. Uporabu srpskog zrakoplovstva možda je najtočnije tumačiti kao test kojim Beograd ispituje odlučnost NATO-a pošto je postignuto povlačenje srpskog topništva oko Sarajeva. Srbi su možda vjerovali da se NATO sprema živjeti na medijskoj slavi i da će zanemariti ostale prekršaje u drugim dijelovima zemlje. Ako je to slučaj, onda su opržili prste. "The Independent" piše kako će srpski motivi za napad vjerojatno ostati nejasni. Možda su se osjetili ohrabreni sa sve većim angažmanom Rusa, nagađa uvodničar lista. Glavni čimbenik srpskog napada vjerojatno je ipak bio strah od posljedica hrvatsko-muslimanskog sporazuma kojega SAD pokušavaju isposlovati. No diljem Europe i u SAD jučerašnju će se akciju protumačiti kao dobrodošao znak da je demokratski Zapad sposoban provesti u djelo svoja obećanja. Srbi su predugo testirali granice njegova strpljenja. Sada je napokon povučena crta. Opća reakcija vjerojatno će biti uzdah olakšanja. Napokon! RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW Njemački listovi pišu o rušenju srpskih zrakoplova u zoni zabrane leta iznad BiH: Za "Rhein-Pfalz" "to ide u red zagonetaka srpskih vođa rata da nakon sarajevskog ultimatuma na muslimanske gradove pošalju bombama opremljene zrakoplove. Srbi se nisu mogli pouzdavati u to da će Zapad, kao proteklih godina, ostati samo na riječima. Nisu mogli ni vjerovati da će Rusija davati pokriće svakoj srpskoj idiotariji. Poduzeli su krivu procjenu rizika i još jednom su opravdali glas kockara". "General-Anzeiger" o tome piše: "Bijesni srpski napadi na muslimanske enklave, povreda zabrane letova prvi put borbenim zrakoplovima i prijetnja za slučaj otvaranja mosta mira u Sarajevu odredili su stanje u BiH, ali u stvarnosti to su pokušaji testiranja izdržljivosti nove međunarodne suradnje u traženju mira. Rušenje zrakoplova bila je primjerena reakcija". Pišući o istoj temi list "Berliner Zeitung" naglašava: "Akcija NATO-a ne stoji izolirana. Ona je dio općeg obrata. Međunarodna zajednica sada počinje svoje zaključke i provoditi. Ona se bori za povratak izgubljene vjerodostojnosti i svoje snage za uspostavu reda". "Rheinische Post" ističe da je prva akcija zrakoplova NATO-a "ne samo otrežnjavajući udarac za srpske agresore. Ona svim napadačima signalizira da međunarodna zajednica za zaštitu svojih načela i mira neće prezati ni pred drastičnim koracima jer se ne smije dopustiti da se nasilje isplati". SLOVENIJA - DELO Političko rušenje Boris Jež u povodu rušenja srpskih zrakoplova piše da se u "bosansko-hercegovačkoj krizi svaki put najprije moralo dogoditi nešto 'spektakularno' (što se sviđalo medijima) da bi se stvari mogle pomaknuti s mrtve točke", te podsjeća na rušenje helikoptera s promatračima UN od jugoslavenskih zrakoplova, otkriće srpskih koncentracionih logora u Omarskoj i na Manjači, opkoljavanje Srebrenice... "Posljednji takav 'spektakularni' događaj koji je 'ubrzao povijest' bila je granata koja je pala na sarajevsku tržnicu i ubila više desetaka ljudi". U svezi s rušenjem srpskih zrakoplova piše da je "incident, naravno, već sam po sebi zanimljiv, jer ne događa se svaki dan da netko sruši čak četiri neprijateljska zrakoplova. I što je još važnije: 'skalpovi' pripadaju pilotima NATO-a, a dobro se zna da ovaj vojni savez od 1949. godine još nigdje nije stvarno nastupio, a pogotovo ne tako odlučno". Rušenje četiri srpska zrakoplova je "dakle, već u tom svjetlu spektakularan događaj, te je, prema tome, barem što se tiče bosansko-hercegovačke krize kao predestiniran da 'ubrza povijest'". Dodaje da "ovaj 'spektakl' nije povod, nego posljedica nečega, ali i ta prividno rubna činjenica ulijeva nadu da se 'priča' ipak već preselila u zaključni čin. Ne smijemo, naime, previdjeti da su zrakoplovi NATO-a od ožujka 1993. godine, kada je na snagu stupila rezolucija UN o zabrani letova nad BiH, otkrili čak 816 kršenja, ali nikada nisu odlučno intervenirali, a sada su, riječju i djelom, jednim samim udaracem ubili četiri muhe!" Boris Jež drži da to što srpska strana nastoji događaju dati što manju važnost "govori o svoj kompleksnosti posljedica vojnog angažiranja NATO-a na ovom području. Karadžić i Mladić nisu, naime, samo dobili po prstima nego su i u velikoj neprilici: 'velika pobjeda', koju je navodno srpska strana uz potporu Moskve - postigla povlačenjem teškog topništva iz okolice Sarajeva, trajala je tek nekoliko dana. NATO nije doduše, udario po topničkim položajima, ali zato je počeo mlatiti zrakoplove što je zapravo isto, a u svakom slučaju radikalan odgovor Zapada na srpsku euforiju koja je nastala nakon 'spektakularnog' premještanja ruskih plavih kaciga iz Vukovara u 'zaštitni obruč' Sarajeva". Ističući kako je "sada već prilično jasno da Srbi i Rusi neće tako lako pokupiti bogate kamate ovog neočekivanog ruskog vojnog zahvata u samoj srži BiH", jer Sarajevo "kako izgleda neće samo po sebi doći pod upravu Ujedinjenih naroda, što bi zapravo bila Karadžićeva pobjeda", Boris Jež piše: "Iako je još preuranjeno za zaključivanje, štošta govori da se već počeo ostvarivati američki plan o konfederaciji između Hrvatske i bosanskih Muslimana, dok bi bosanskim Srbima s vremenom lagano otvorili vrata za priključenje Beogradu. Ako to uspješno izvedu, sigurno ćemo moći govoriti o novoj Jalti jer nema nikakve sumnje kojoj će interesnoj sferi tko pripadati. Zato se iznenadni udar lovaca NATO-a po srpskim galebovima, koji su usput, prije toga operirali u budućoj 'zapadnoj zoni', dakle na području Bugojna i Novog Travnika, može tumačiti kao dio strateškog razgraničavanja, koje je tek započelo. U ovaj sklop možemo ubrojiti i odluku ruskog parlamenta da u BiH pošalju novi kontingent od 300 vojnika". Možda su u pravu bili oni što su prognozirali da zbivanja na Balkanu mogu sudbonosno utjecati na budućnost svijeta. U Sarajevu doduše nije započeo treći svjetski rat, ali bi zato ovaj (ne)sretni grad jednog dana mogao postati sinonimom za kraj višegodišnjeg razdoblja nakon pada berlinskog zida - u tom vremenu političari nisu bili sposobni postaviti temelje 'nove svjetske zgrade', pa je zato započelo nekakvo pregrupiranje snaga, koje na kraju - naravno u novim okolnostima - može opet dovesti do elemenata blokovske podjele, piše Boris Jež i zaključuje: "U ovom kontekstu treba rušenje četiri galeba razumjeti kao vrlo jasnu poruku Zapada Karadžićevim Srbima, Miloševiću i, ponajviše, Moskvi". ŠPANJOLSKA ABC 1. III. 1994. Srbi uživaju u svojoj pobjedi: povratak 'hladnog rata' između SAD i Rusije Dopisnik iz Ljubljane Simon Tecco piše kako su "Srbi uvjereni da se manevarski prostor Zapada smanjio nakon sarajevskog ultimatuma. Po njima, Rusija se napokon uvjerila da se oni bore za zaštitu istočnih vrijednosti. Misle da mogu nastaviti nametati uvjete na bojištu te da će ih Rusi u njihovo ime nametnuti u međunarodnoj sferi. Panslavenski je savez uskrsnuo". Može se reći, piše Tecco, da "Srbija danas nadzire sedamdeset posto bosanskoga teritorija i trećinu hrvatskoga, te bi, teoretski govoreći, mogli uvjetovati pedeset posto međunarodne politike u odnosu na Bosnu. Njihov zadnji veliki uspjeh je rezultat NATO-ova ultimatuma. Iako ih je on prisilio na povlačenje topništva iz sarajevske okolice, istodobno je ohrabrio rusku diplomatsku ofenzivu za obranu srpskih interesa što Srbi traže otkako su UN potvrdili gospodarsku blokadu nametnutu novoj jugoslavenskoj federaciji. (...) Ti će politički događaji sigurno obilježiti početak nove etape u rješavanju bosanskoga sukoba i u odnosima između Zapada i Rusije. Mogući su različiti scenariji koji mogu izazvati nepredvidljive procese. (...) Unutarnji politički i gospodarski kaos u Rusiji izaziva pomisao da Moskva ne može dati stvarni odgovor na balkansku krizu i uvjetovati zapadna sredstva i prijedloge. Tako misle mnogi vanjskopolitički stručnjaci, no zaboravljaju da je Rusija i dalje vojna sila. Ranjena vojna sila, što je može učiniti još opasnijom. Njezini politički i vojni vođe i dalje su reciklirani komunisti koji, iako nastoje stvoriti demokratski sustav, svojom reakcijom na ultimatum NATO-a pokazuju da nisu izgubili staro ponašanje ni potpuno odustali od koncepta 'interesnih sfera'. (...) To pokazuje način na koji je provedena iznenađujuća diplomatska ofenziva. (...) Povratak Rusije na međunarodnu političku pozornicu u ovim uvjetima može biti velika srpska politička pobjeda i djelotvorno sredstvo ucjenjivanja Zapada. Srbija je rat vodila na dvije fronte: političko-međunarodnoj i vojnoj. Tako se vode svi ratovi, međutim, u ovom slučaju postoji jedna osebujnost na međunarodnoj političkoj razini: ideološki rat koji se pretvara u sukob između Istoka i Zapada, između pravoslavne i katoličke kulture. Ta dihotomija nije ništa drugo nego sinteza kumunističke i ultranacionalističke ideologije, koje integriraju istočni neofašizam, koji je plod sukoba između pojave demokratskog sustava i komunističkog režima, suvremene verzije istočnoga despotizma koji još pokušava preživjeti. To je temeljni element raspada Jugoslavije i rata koji je počeo srpski vođa Slobodan Milošević. U određenom je trenutku Milošević, kako bi spasio režim, spojio ultranacionalističke elemente, prekrivajući ih demokratskim pokrivačem. Ultranacionalizam se tako pretvara u ideološki dodatak komunističkom sustavu, tvoreći neofašizam. U tom kontekstu je propaganda srpskog režima od početka prikazivala rat kao rezultat hrvatske i muslimanske agresije i, preko njih, zapadnih sila. Masakri i razaranja koja su počinile srpske horde prikazuju se kao djela koja su počinili Hrvati i Muslimani protiv srpskog naroda. Srpski i ruski informativni mediji, osobito televizija u obje zemlje, prikazuju iste strahote koje gledamo i o kojima čitamo na Zapadu, ali tvrdeći da je posrijedi srpsko pučanstvo i teritorij. To je u Beogradu i Moskvi stvorilo javno mišljenje suprotno našem: iz toga proizlazi da se NATO-ovu prijetnju tumači kao obranu onih koje oni smatraju stvarnim agresorima. Na sve to je zapadna zajednica reagirala cinizmom, neodlučnošću i posredništvom koje su Srbi pretvorili u svoje sredstvo. Dvije godine Zapad nije bio sposoban predložiti rješenje koje bi u određenom trenutku odgovaralo, niti podignuti glas, kako čini sad kad više nema druge i kad je kriza počela ugrožavati europsku sigurnost. NATO-ov ultimatum, više od racionalne odluke, bio je tek logičan rezultat šepave i neodlučne politike suočene s ratnim strahotama i pritiskom međunarodne javnosti. Nije odgovor na srpsku agresiju i zločin, nego odgovor zapadnim biračima", zaključuje Tecco. (Hina) sb sb 020540 MET mar 94 020540 MET mar 94