ZAGREB, 28. studenoga (Hina) - Zašto se pregovaralo i potpisalo sporazum u Daytonu, odnosno zašto se nije hrvatske probleme rješavalo vojnom akcijom, objašnjava Nenad Ivanković u današnjem broju Večernjeg lista.
ZAGREB, 28. studenoga (Hina) - Zašto se pregovaralo i potpisalo
sporazum u Daytonu, odnosno zašto se nije hrvatske probleme rješavalo
vojnom akcijom, objašnjava Nenad Ivanković u današnjem broju Večernjeg
lista. #L#
On se vraća u vrijeme prije 'Oluje' - trenutak kada su Hrvati i
Bošnjaci bili u inferiornom vojnom položaju - kada Zapad nije htio
ozbiljno pomoći, "vjerujući (osobito Francuzi i Britanci) da je jedini
način da se na ovim prostorima postigne kakav-takav mir, da se Srbe ne
sprečava u njihovoj nakani da stvore 'veliku Srbiju' i time postanu
sila reda u bivšoj Jugoslaviji", i piše:
"Taj projekt nije uspio jer su mu se jednim dijelom opirali
Amerikanci i Nijemci i jer su se Srbi pokazali nedoraslima za tu
ulogu, a Hrvati politički i vojno prejakim za bilo kakvu ulogu
podređenoga. 'Oluja' i druge vojne operacije to su definitivno
potvrdile i istodobno otvorile drugo moguće rješenje koje je u Daytonu
došlo do punog izražaja. Postići mir na temelju ravnoteže snaga i
interesa između Srbije i Hrvatske!
Zbog toga Zapad nije htio niti ozbiljan poraz posavskih Srba, a još
manje bacanje Srbije na koljena. Ta okolnost nije vidljiva samo iz
daytonskog rješenja nego i iz činjenice da su upotrebljavana sva
političko-diplomatska sredstva kako bi se hrvatske ili muslimanske
postrojbe spriječile da oslobode Banja Luku. To je potvrdio i ministar
obrane Gojko Šušak rekavši kako bi za dva do tri dana bila oslobođena
Banja Luka da Zapad nije rekao odlučno 'ne'".
Ivanković ističe kako ovo mirovno rješenje nije nametnuto iz pukog
humanizma i brige za pravdu, već je riječ o interesima "sasvim druge
vrste te o problemu koji bi nastao da se rata nastavio". On objašnjava
kako bi u slučaju pada Banja Luke, uz nekoliko stotina tisuća
izbjeglica koji bi nagrnuli u Srbiju, došlo "do takve situacije da bi
Milošević, ako bi se želio održati na valsti, morao vojno
intervenirati. Njegove šanse da dobije rat ne bi, doduše, bile velike,
ali on bi to morao učiniti čak i po cijenu poraza. Zbog toga bi se
svakako umiješala i Rusija. Njena vojna i druga podrška Srbima
automatski bi dovela do vojne podrške Hrvatima i Muslimanima pa bi
rat, koji je dotad bio ograničen samo na Bosnu, praktički poprimio
mnogo globalnije dimenzije s involviranim interesima velikih sila",
upozorava Ivanković podsjetivši kako je Kissinger i nakon Daytona
upozorio na takav scenarij, ako se sporazum ne bi ostvario.
"Dakle, velike sile, uza sve ostale razloge i interese koje su imale,
takav su razvoj htjele izbjeći pa zato nisu dopustile vojno rješenje
izrazito u korist Hrvata i Muslimana kao pregovaračko rješenje koje bi
odveć oslabilo srpski blok", piše Ivanković i na kraju ističe:
"Rječju: da s ne bi došlo u situaciju kakva je bila dok su Srbi bili
vojno apsolutno nadmoćni, samo sada s drugim predznakom, mir se htio
uspostaviti na bipolarnoj ravnoteži između Beograda i Zagreba. To više
što takva ravnoteža prvi put otvara i mogućnost normalizacije
sveukupnih hrvatsko-srpskih odnosa, a time otvara i šanse za
etabliranje takvog i trajnog mira na ovim prostorima. Da se hrvatska
suprotstavila toj koncepciji, bila bi gurnuta u poziciju 'političkog
parije', što bi na kraju mnogo teže platila nego što su to svi
kompromisi učinjeni u Daytonu.
Tu okolnost ne bi smjelo izgubiti iz vida. Pogotovo kad se razmišlja
o intersima hrvatskog naroda u cjelini. Oni su, ma kako to možda
izgledlo drukčije iz rakursa 'vlastitog dvorišta', i s ovakvim
Daytonom zajamčeni!"
(Hina) mc
280722 MET nov 95