ZAGREB, 17. studenoga (Hina) - O značaju još jednoga hrvatsko-muslimanskoga sporazuma potpisanog u Daytonu, piše u današnjem Vjesniku Ivan Šabić.
ZAGREB, 17. studenoga (Hina) - O značaju još jednoga
hrvatsko-muslimanskoga sporazuma potpisanog u Daytonu, piše u
današnjem Vjesniku Ivan Šabić. #L#
Izdvojivši neke od ocjena pregovora u američkoj vojnoj bazi, u kojima
se kaže kako se određene poteškoće javljaju 'samo' "po pitanju
razgraničenja unutar Bosne i Hercegovine, te u vezi s ustavnim
rješenjima kojima će biti regulirani odnosi dvaju budućih 'entiteta'",
Šabić ocjenjuje kako pojam 'samo' pokazuje da oni koji ga rabe ne
poznaju bit problema. "Jer, zemljovidi s ucrtanim linijama
razgraničenja i ustavni aranžmani, zapravo su cjelovit mirovni plan,
sve ostalo bi bile tehničke pojedinosti njegove provedbe, što znači da
bi 'samo' suglasnost o tim dvjema točkama bila dovoljna za dokončanje
krize u BiH", objašnjava Šabić, istaknuvši kako je, "kad je riječ o
zemljovidima", koridor kroz bosansku Posavinu detalj koji "sve strane
proglašavaju svojim vitalnim interesom".
Upozorivši kako "bi mirovni posrednici morali imati u vidu da cijenu
mira ne bi smjeli naplaćivati od onih koji su već skupo platili samu
činjenicu da su još među živima i da bi prirodno bilo da se ta cijena
naplati isključivo od strane koja je rat započela i počinila zločine",
Šabić dalje piše: "Riječ je o tome da su posrednici toliko velikodušni
da Srbima nude 49 posto BiH, premda je ideja o podjeli po omjeru 51:49
nastala u nekom drugom vremenu, kada su srpske snage kontrolirale
dvije trećine BiH, a danas je teritorij pod njihovom kontrolom sveden
ispod 48 posto tako da bi srpskom 'entitetu' trebao pripasti ne samo
dio hrvatskoga ili muslimanskoga etničkoga prostora, nego i neko
područje koje je danas pod kontrolom HVO-a ili Armije BiH. U tom se
krije mogućnost hrvatsko-muslimanskog rivalstva, pa na koncu i sukoba,
koji bi u svakom slučaju bio srpskoj strani na korist. (...)
Mnogi upozoravaju da rješenje koje bi prevelo Srbe preko Drine ne
može jamčiti stabilan i trajan mir, a pogotovu u slučaju da toj
'prekodrinskoj Srbiji' budu prepuštena i neka područja na kojima su do
rata Srbi bili izrazita manjina. Prije rata Srbi su tražili
kantonizaciju na etničkom principu, danas su je prihvatile sve strane,
ali mirovni posrednici, žele li doista okončati 'jugoslavensku' krizu,
tu činjenicu ne bi smjeli zlorabiti tako što će žrtve agresije
prisiliti da priznaju srpska osvajanja jer se na taj način ne može
postići ništa više od jednoga papira koji će biti sam sebi svrhom, ali
krizu u BiH neće skinuti s dnevnog reda raznih međunarodnih
institucija i skupova".
U tom kontekstu - američkog pritiska o postizanju sporazuma koji će
očuvati omjer 51-49 - Šabić vidi mogućnost da dođe do obnavljanja
hrvatsko-muslimanskog nepovjerenja i ujedno pravu vrijednost "još
jednog sporazuma o učvršćivanju Federacije BiH i Republike Hrvatske,
što su ga predsjednici Tuđman, Zubak i Izetbegović potpisali u Wright
Pattersonu. Naime, već je samom činjenicom da je sporazum potpisan,
srpskom izaslanstvu upućen ozbiljan signal, a dogodi li se da taj
sporazum, odnosno stanje u odnosima između dvaju naroda koje je
sporazumom 'ilustrirano', unatoč svim kušnjama koje se ovih dana
mogu pojaviti pred hrvatskim i muslimanskim predstavnicima u Wright
Pattersonu, uspije očuvati jedinstvo hrvatsko-muslimanskog stajališta
u odnosu na razgraničenje između Federacije BiH i srpskog 'entiteta',
onda će njegovu vrijednost biti teško procijeniti. U protivnom će
papir iz Wright Pattersona ostati upravo ono što formalno i jest -
sporazum o davno postignutom sporazumu", objašnjava na kraju Šabić.
(Hina) mc
170749 MET nov 95