TRKA ZA NOVCEM - NOVOST NA KINESKOJ KNJIŽEVNOJ SCENI

BEIJING, 28. travnja (Hina) - Smisao života i traženje odgovora na vječita pitanja teme su kojima se od suvremenih kineskih pisaca bavi i Han Chunxu, autorica koja u zbirci proza "Stožer ženskoga svijeta" za sugovornika uzima i Sokrata, pa s njima raspravlja i o potrebi da čovjek pročisti dušu i bude bolji nego što jest. Prema riječima kritike, Han glede budućnosti nije pesimist. "U svojoj prozi ona vjeruje da će na kraju ljudi shvatiti prijeku potrebu da pozornost koju posvećuju trci za novcem zamijene traganjem za čistom nepomućenom dušom". Trka za novcem, međutim, danas u Kini nije samo književna tema: ona je i okvir, ali i pozadina, na kojoj se odvijaju književni tokovi. Kao tema, u književnom stvaralaštvu u proteklih pet desetljeća trka za materijalnim dobrima, zgrtanjem i gomilanjem, jest svojevrsna novost. U prošlom vremenu dok se po život važna pravilna ideološka opredijeljenost dokazivala i zakrpama i žuljevima, osim osude i prezira za sklonost prema stjecanju (tipičnu samo za klasne neprijatelje iz redova razvlaštene buržoazije i zemljoposjednika), trka za novcem nije mogla biti relevantna književna tema. Naravno, u ta prošla vremena, dok su domaći i strani filozofi po definiciji spadali među sumnjivce, nije se baš pretjerivalo ni s pričama o duši, iako je pisce bilo uobičajeno imenovati i kao "inženjere duša". U stvarnu opoziciju duša i novac došli su tek prije petnaestak godina, ukorak s gospodarskim reformama, početnim otvaranjem prema svijetu, te Dengovom svima razumljivom parolom da je dično biti bogat. U međuvremenu, uvođenje tržišnih načela u sve sfere društvenog života ne samo da je piscima pružilo obilje materijala o snalaženju njihovih suvremenika u zaista novim uvjetima, već je pogodilo i samu književnu proizvodnju. Ako izdavač mora voditi računa o zaradi (što ranije nije morao), ako prihvatljivim smatra samo ono što može prodati, te ako pisac počinje ovisiti o ukusu onih što kupuju knjige, nema više ni govora o strukturi književnog života kakav je desetljećima razvijan pod budnim okom partije i države. Želja za zaradom ne jednog je izdavača okrenula trivijalnom štivu, koje dakako uvijek ima kupce. Diktat potražnje i književne mode zaprepastio je mnoge "inženjere duša", preoravši književnu scenu na koju su osvanuli neki novi pisci, publici zanimljivi i dragi, spremni pričati o životima kakvi u službenu književnost proteklih desetljeća nisu mogli ući ni kao negativni primjeri. Hropac službene književnosti mnoge je doveo pred pitanje jesu li zaista pisci ili tek službeni književnici, i ako jesu, kako preživjeti od pisanja. I dok će neka buduća povijest kineske kulture pričati o lomovima u "društvenoj nadgradnji" izazvanim proklamiranjem tržišnih načela, poznavatelji stanja već zbrajaju primjere ljudi od pera koji su se prihvativši nova pravila igre, odlučili okušati sreću u poslovnom svijetu, u biznisu, dakle onih što su riješili, suvremenom metaforom rečeno, "skočiti u more". Skočiti, a ne smočiti se, formula je koja uspjeva najmanjem broju ljudi: to su oni što su predavači ili na usavršavanje uspjeli otići u inozemstvo; u Njemačku, SAD, Veliku Britaniju, Kanadu ili Japan. (Pisci koje država smatra političkim emigrantima tu se ne računaju.) Nadalje, trebalo je ostajući u struci isprobati mogućnosti koje tržište nudi. Tko se mogao dobro prodati kao romanopisac, mogao je sreću (i zaradu) potražiti i na televiziji. Popularne se serije mogu dobro unovčiti. Stekavši ime, čovjek može uspješno prodavati i stripove za koje piše tekst. Može se, postoji i takav primjer, poezija zamijeniti pisanjem novinskih članaka o konobaricama u plesnim lokalima. A može se, napokon, zaista i "skočiti u more" i pokušati ne potonuti. Izdavanje novina s poslovnim informacijama, menadžerski poslovi u kulturi, otvaranje lanca pivovara, trgovanje živežnim namirnicama, čelikom ili automobilima, sve su to poslovi kjoima su se, napustivši pisanje, okrenuli neki od već etabliranih književnih imena. Bilježe se i slučajevi samoubojstva pojedinaca koji se nisu znali ili mogli prilagoditi novim društvenim okolnostima, u kojima - kaže kineski tisak - pjesnici ostaju nasuprot onima što otvaraju tvrtke ili restorane, kupuju dionice i plivaju u novcu. Tek očekujući snažan književni glas koji će kineskim i stranim čitateljima ispričati dramatsku priču o lomu svjetova izazvanom komericijalizacijom u kulturi, književni kritičari, odbacivši mnoge od ranije važećih parola, još uvijek rado spominju društvenu odgovornost pisca i njegova djela. Bez jasnog odgovora na pitanje kako odgovornost danas kotira na kineskome tržištu. Nepomućenu dušu da i ne spominjemo. (Hina) mer br 281112 MET apr 95