25 GODINA POSTOJANJA TNP-A, VRLO PROFITABILNIH ZA VELIKE SILE

PARIZ, 10. travnja (Hina/AFP) - Dvadeset pet godina postojanja ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja (TNP) omogućilo je velikim silama da bitno povećaju svoje arsenale, istovremeno maksimalno sprečavajući širenje nuklearnog vojnog potencijala u svijetu. 175 zemalja potpisnica okupit će se od 17. travnja do 12. svibnja u UN, u New Yorku, radi produljivanja tog ugovora. Nastao iz zabrinutosti pred nesmiljenom utrkom u naoružanju između SAD-a i bivšeg Sovjetskog Saveza pedesetih godina, TNP je postavio ambiciozne ciljeve: neširenje nuklearnog oružja, međunarodna suradnja u području civilne upotrebe nuklearne energije, te pokretanje pregovora o ograničavanju nuklearnog naoružanja i o razoružanju. Godine 1992. International Institute of Strategic Studies (IISS) iz Londona procijenio je arsenale pet velikih nuklearnih sila (SAD, bivši SSSR, Kina, Francuska, Velika Britanija) na 21.500 nuklearnih glava, to jest teoretski kapacitet za uništavanje Zemlje više tisuća puta. Sporazum START 2, zaključen u siječnju 1993. između Moskve i Washingtona, predviđa vraćanje američkih i ruskih arsenala na razinu iz 1970. godine, datuma kad je stupio na snagu TNP, ograničavajući na 3.000 broj nuklearnih glava za Rusiju i 3.500 za SAD. Gotovo sve nenuklearne države mogle su tek nemoćno prisustvovati toj utrci u naoružanju i pitati se o osnovanosti sporazuma o ograničavanju i potom smanjenju takvih zaliha oružja. Isto su tako te zemlje podnijele prigovor o nepoštivanju, od strane nuklearne petorke, ostalih vidova TNP-a, kao što je prenošenje znanja za korištenje nuklearne energije u civilne svrhe i zabrana nuklearnih pokusa. Doista, argumentirajući to opasnošću od širenja nuklearnog oružja zbog civilne upotrebe nuklearne energije - stručnjaci smatraju da filijera za tešku vodu koju je razvio bivši SSSR to omogućava -, velike zapadne nuklearne sile uvijek su se oglušivale na potpuno prenošenje svojih znanja u tom području. Redovito su se oslanjale na kontrolne organizme, kao što je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA, osnovana 1957.), komitet Zangger - ogranak IAEA za TNP, osnovan 1974. godine -, zatim Londonski klub, osnovan 1975. godine, kako bi ograničile na striktni minimum izvoz svojih nuklearnih proizvoda. Zaista, od stupanja na snagu TNP-a, klub nuklearnih zemalja slabo se proširio. Tri su se zemlje uspjele domoći nuklearnog oružja: Izrael, Indija i Pakistan. Druge dvije su ga zamalo dobile - Irak i Sjeverna Koreja. Međunarodne inspekcije i sporazum između Washingtona i Pjongjanga čini se da je zaustavio njihove aspiracije. Nekoliko drugih zemalja kao Iran, Alžir, Libija, Sirija ali i Tajvan, sve potpisnice TNP-a, sumnjičene su da su nastojale razviti potajno vojne nuklearne programe. No, prema stručnjacima, trebalo bi im još dvadesetak godina kako bi ovladali nuklearnim oružjem. Pred obvezom danom velikim nuklearnim silama da će prekinuti utrku u naoružanju i čak se razoružati, nenuklearne zemlje redovito brinu zbog sporosti pregovora i slabosti postignutih rezultata. Za sada, jedino su se Amerikanci i bivši Sovjeti angažirali u takvim pregovorima, koji su već urodili sporazumima SALT 1 i 2 iz 1972. i 1979. godine o ograničenju nuklearnog oružja, zatim o smanjenju nuklearnih raketa u Europi sa sporazumom iz 1987. o Privremenim nuklearnim silama, te konačno sa sporazumima START 1 i 2 iz 1991. i 1993. godine o značajnim smanjenjima nuklearnih bojevih glava. Britanci, Francuzi i Kinezi uvijek su odbijali priključiti se tim sporazumima argumentirajući to malim brojem nuklearnih bojevih glava u svom posjedu. (Hina) bnš br 100815 MET apr 95