VJESNIK, 9.8.1996., IDENTITETI I ASIMILACIJE

ZAGREB, 9. kolovoza (Hina) - Đorđe Pribičević u rubrici 'Gledišta' piše: "Posljednjih desetljeća svjedoci smo u širim svjetskim razmjerima pojačanog zanimanja ljudi za njihove etničke, nacionalne i vjerske identitete. Na svoj način je taj interes demantirao mnoge zasade kako socijalističkih tako i liberalnih svjetonazora. Prvi od njih je, posebice u svojoj boljševičkoj varijanti, propovijedao internacionalizam, a ovaj drugi sve manje značenje nacije i države u moderno doba i njihovu demisiju u korist medijalizacije i multikulturalnosti. Jedino su konzervativne i radikalne desne ideologije time dobile potvrdu za njihova uvjerenja o velikom značenju primarnih socijalnih veza užih i širih ljudskih zajednica, uključujući tu i one najšire nacionalne, etničke i vjerske." Uočivši kako se često u raspravama izostavlja proces, "odnosno procesi asimilacije različitih vrsta, uključujući tu i nacionalnu i etničku i tamo gdje se radi o vjernicima, i religioznu asimilaciju", Pribičević piše: "(...)Međutim, kada se ovo pitanje promatra u njegovoj povijesnoj dimenziji onda nalazim mnoge primjere kako nasilnih tako i dobrovoljnih asimilacija, kada su se pojedine manjinske grupe jednostavno utapale u one većinske. To je postalo osobito intezivno u moderno doba kada su suvremene nacije i stvorene, ali kada su procesi asimilacije ubrzavani zahvaljujući širenju obrazovanja, masovne kulture i informacija, te intezivnijoj gospodarskoj i tržišnoj komunikaciji.(...)" Pribičević dalje piše o asimilaciji u Hrvatskoj, kroz povijest i danas, primjećujući kako su "dosadašnja zbivanja pokazala da je asimilacija najlakša kada se radi o pripadnicima naroda čija je kultura bliska hrvatskoj, te koji ispovijedaju istu vjeru kao i većina Hrvata, katoličku". "Najrjeđe su u hrvatski nacionalni korpus asimilirani Srbi. Vjerojatno je tomu razlog što se radilo o najbrojnijoj nehrvatskoj narodnosnoj skupini, da su u dijelovima Hrvatske, posebice onih pretežno ruralnog tipa, činili apsolutnu ili relativnu većinu te radi gotovo tisućljetnje netrpeljivosti katoličkog i ortodoksnog kršćanstva, koja je na našim prostorima često imala karikaturalne ali i tragične osobnosti. Danas pretežiti dio hrvatskih Srba živi u većim ili velikim gradovima, u kojima inače i u svijetu procesi asimilacije znatno brže napreduju nego u malim sredinama. Vjerojatno zbog ovih razloga danas predstavnici srpskih stranaka u Hrvatskoj ne postavljaju zahtjeve za konstitualnošću hrvatskih Srba ili pak za političkom autonomijom, već dosljednu provedbu prava manjine koja se u Europi uobičajeno nude nacionalnim manjinama, što im se, ako je suditi po izjavama kompetentnih ljudi iz hrvatske vlasti, s hrvatske strane i nudi. Iako se u raspravama o procesu asimilacije najčešće ističe potreba dobrovoljnosti, tj. odsustva bilo kakve prisile, potrebno je ukazati i na inverznu stranu ovog problema, odnosno na prisilu sa strane onog dijela manjinske zajednice, koja asimilaciju odbija ali često i vrlo grubo osuđuje i prisiljava pripadnike svoje etničke grupe, koja se želi asimilirati ili je asimilirana u većinskom narodu. To treba jednako osuditi kao i pritiske većinske narodnosne zajednice za asimilacijom manjinske, budući da je temeljno pravo svakog čovjeka da ocijeni kojoj kulturnoj, duhovnoj a time i nacionalnoj zajednoci pripada, te se kao takav slobodno opredjeljuje." (Hina) pp mp 090842 MET aug 96