RIM, 15. ožujka (Hina/AFP) - Dvadeset godina nakon svoje smrti (17.3.1976.) Luchino Visconti, aristokrat i jedan od tvoraca talijanskog neorealizma, ostaje posebno poznat po filmovima o aristokraciji, ali njegov je doprinos obnovi
kazališta i opere jednako važan.
RIM, 15. ožujka (Hina/AFP) - Dvadeset godina nakon svoje smrti
(17.3.1976.) Luchino Visconti, aristokrat i jedan od tvoraca
talijanskog neorealizma, ostaje posebno poznat po filmovima o
aristokraciji, ali njegov je doprinos obnovi kazališta i opere jednako
važan. #L#
Danas gotovo svakog tjedna izlazi jedna knjiga o filmašu koji je
duboko obilježio estetiku slike u Italiji. Međutim, u javnosti, u
novinama visoke naklade, malo se govori o Viscontiju, u svakom slučaju
manje nego o Felliniju, kojeg su Talijani ponovno razdragani otkrili
tek kad je umro godine 1994., nakon što su ga nepravedno zanemarivali,
ili o Pasoliniju - genijalnom čedu talijanske kulture.
Visconti ostaje nedvojben autoritet, i njegova dva kultna filma
sigurno su "Smrt u Veneciji" (1971.) i "Gepard" (1963. Zlatna palma u
Cannesu), čija je filmska vrpca raskošno pomlađena godine 1994.
"Bio je cijenjeni princ, možda precijenjen od ljevice. Nitko se nije
usudio reći nešto loše o Viscontiju. Kritika se nikad nije usudila
'pokopati' neki njegov film. Provodio je izvjesnu estetsku i moralnu
diktaturu", otkrio je kritičar talijanskog filma i osnivač festivala
France-film u Firenzi Aldo Tassone.
"Pred Viscontijem, zabilježio je on, zbog njegove reputacije princa i
praoca neorealizma, nitko se nije usudio reći, na primjer, da je
ponekad pretjerao" u filmovima poput "Opsesija/Demonski ljubavnici"
(1942.) i "Sumrak bogova" (1969.).
Suso Cecchi D'Amico, koja je bila trideset godina njegova
scenaristica, kazala je za njega da je "unaprijedio uporabu boje"
nakon "Sensa" (1953.). Uspoređivani s filmovima proizvedenim u istom
razdoblju, u Viscontijevim filmovima boje su "istodobno delikatnije i
realističnije", a "prenaglašena je šminka napuštena".
Za Tullija Kesicha, još jednoga priznatog stručnjaka za talijanski
film, kao i za Suso Cecchi D'Amico, Visconti je dubinski obnovio
režiju u kazalištu i operi, što nije dovoljno poznato u inozemstvu.
D'Amicova primjećuje da je u operi "stvorio glumca-pjevača", ističući
kako je "učinio operne glumce uvjerljivima". Podsjetila je kako je
Visconti zatražio od Callasove da se podvrgne strogoj dijeti za
mršavljenje.
Visconti je doveo širu i zahtjevniju publiku, istaknula je ona.
Koji su njegovi nasljednici? Kesich spominje Francesca Rosija, kad je
riječ o realizmu, i Franca Zeffirellija, posebice u opernim
remek-djelima, iako učenik nije na razini učitelja.
D'Amicova ne vidi nasljednika "princu" Viscontiju u Italiji ni u
inozemstvu - osim možda Amerikanca Jamesa Ivorya, nesumnjivo zato što
si sedma umjetnost, u krizi u Europi, ne može dopustiti preskupe
filmove.
(Hina) bnš bnš
151424 MET mar 96