ZAGREB, 26. siječnja (Hina) - "Kada je prije desetak godina austrijski književnik Peter Handke preveden na tadašnji 'srpsko-hrvaski' kao prevodilac se potpisao Žarko Radaković. U međuvremenu su pisac i njegov prevoditelj postali
prijatelji. Pa su se nedavno zajedno i šetali Srbijom, susretali s kolegama, s tzv. običnim ljudima. Handkeov putopis 'Pravednost za Srbiju', nastat će kao posljedica toga puta. Ali i kao posljedica nečega puno starijeg (i dubljeg) od toga puta", piše Milan Jajčinović u članku "Užas praznine", u osvrtu na Handkeov putopis objavljen u 'Seuddeutsche Zeitungu'.
ZAGREB, 26. siječnja (Hina) - "Kada je prije desetak godina austrijski
književnik Peter Handke preveden na tadašnji 'srpsko-hrvaski' kao
prevodilac se potpisao Žarko Radaković. U međuvremenu su pisac i
njegov prevoditelj postali prijatelji. Pa su se nedavno zajedno i
šetali Srbijom, susretali s kolegama, s tzv. običnim ljudima. Handkeov
putopis 'Pravednost za Srbiju', nastat će kao posljedica toga puta.
Ali i kao posljedica nečega puno starijeg (i dubljeg) od toga puta",
piše Milan Jajčinović u članku "Užas praznine", u osvrtu na Handkeov
putopis objavljen u 'Seuddeutsche Zeitungu'. #L#
Predstavljajući u nastavku Handkea, Jajčinović piše kako se one koji
su ga imali prilike upoznati, "dojmio kao otkvačen, čudan i iščašen".
Navodi da je on koruški poluSlovenac, sklon nastranostima,
ljevičarskog svjetonazora i osporavatelj "Austrije i tamošnjeg 'duha
naroda'". Tako i za njegov putopis ocjenjuje da nosi "biljeg stare
želje za obračunom s intelektualcima njemačkoga govornog područja"
koji su "bili jednostrani i pristrani u ocjenama rata i njegovih
uzroka na prostoru bivše Jugoslavije!"
Stoga je i otputovao u Srbiju "kako bi pobio njihove tvrdnje, kako bi
pokazao da je sve ono što su oni do sada rekli 'pretjerano',
'jedostrano' i 'nemoguće'", navodi Jajčinović i komentira: "U svojoj
težnji k 'orginalnosti', a zapravo u svojoj ekscentričnosti, Handke će
izgubiti gotovo svaku mjeru. Sve što su Slobodan Milošević i njegovi
'terenci' učinili po Hrvatskoj i po Bosni austrijski će književnik
nastojati - ako ne poništiti, a onda umanjiti i relativizirati. U toj
težnji stalno će biti prisutna stara handkeova navika 'plivanja uza
struju'..., no ustrajano će je slijediti i želja da se ironizira i
obezvrijede mišljenja Guentera Grassa, Juergena Habermassa, Alaina
Finkielkrauta, Andrea Glucksmana, Josifa Brodskog, Cseslava Milosza...
U svojoj nezajažljivoj težnji da se bude drukčiiji Handke će otići do
kraja. Čak će posumnjati i u pohod srpsko-crnogorske horde na
Dubrovnik! Handke će Slobodana Miloševića okrstiti tek 'nepoznanicom
koju bi trebalo istražiti', dok će njegovu Srbiju doživjeti kao 'sobu
jadnoga, napuštenoga i siromašnog djeteta'! (...) Svi europski
relevantni intelektualci su na jednoj, a Peter Handke na drugoj
strani", piše dalje Jajčinović.
Izdvaja i ocjenu koju je o Handkeu izrekao francuski filozof Andre
Glucksman koji ga naziva 'monomanijakalnim teroristom' i 'zamršenim
duhom', i piše kako je tu ocjenu po zamršenom duhu Handke potvrdio do
sada bezbroj puta, "a osobito u jednom televizijskom razgovoru koji će
njegov prevodilac, prijatelj i vodič po Srbiji, Žarko Radaković,
objaviti u pogovoru Handkeovoj knjizi 'Užas praznine'". S citatom toga
razgovora Jajčinović i završava svoj članak i piše: "'Netko mi je u
jednom dobronamjernom razgovoru predbacio da sam izjavio kako ne mogu
da se usprotivim svom vremenu jer sam i sam u njemu prisutan... To
nije točno, jer taj ja nisam ja, već čovjekovo ja, ja svakog običnog
čovjeka, onog koji je, na primjer, nekad bio dijete, koje je, na
primjer, izašlo u polje, i tamo se spotaklo i palo... na primjer, na
glavu, i to u balegu... Ili... Ne znam ni sam... Sve može da dođe u
obzir...' Očito, od Petera Handkea o Peteru Handkeu nitko ne govori
bolje od njega samoga".
(Hina) sp
260839 MET jan 96