NJEMAČKA - FAZ - MONETARNA UNIJA - 10. XII.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=10. XII. 1997. Ž3=Nada u monetarnu uniju "Europskoj uniji predstoji odlučna godina. U svibnju 1998. će šefovi država i vlada imenovati krug sudionika za Europsku monetarnu uniju. Godinama je energija članica EU-a usmjerena na taj cilj; pitanje koje će zemlje biti kvalificirane za monetarnu uniju, tko će u prvom krugu htjeti i moći biti nazočan, bilo je dominantna tema europske politike. U međuvremenu izgleda da će krug biti veći nego što je bilo zamišljeno; čini se da su se tržišta na to pripremila, da će - unatoč početnoj skepsi - euro krenuti u predviđeno vrijeme. Zasad EU živi od tog uvjerenja: ako uspije projekt monetarne unije, takva su očekivanja, europsko će ujedinjenje dobiti novu dinamiku. Ona joj je uistinu potrebna. Većina ostalih problema koje EU treba svladati idućih godina, zapela su zbog nedostatka suglasja ili je njihovo rješavanje sporo. To važi za pitanje pod kojim uvjetima i kojim tempom treba uslijediti prijam novih članica iz srednje i istočne Europe; to važi za pitanje reforme strukturnog fonda i zajedničke agrarne politike - i jedno i drugo je neizbježna pretpostavka za proširenje EU-a. I dalje je prijeporno kako i kada se trebaju reformirati institucije Unije kako bi s porastom broja članica u novoj godini u stanovitoj mjeri bila sposobna funkcionirati. To - nepotpuno - nabrajanje pokazuje da EU stenje pod prevelikim teretom problema. A njezin položaj pogoršava i to što još uvijek ima nedostatno vodstvo. Povjerenstvo isporučuje brižljivo izrađene, do sitnica izbrušene planove ('Agenda 2000'). Ta prevelika mjera tehnokratskog savršenstva zapravo samo otkriva da nedostaje vatrenih predodžaba iz kojih bi mogla nastati jaka politička volja. Ona bi mogla nastati kad bi programe i prijedloge povjerenstva prihvatile i ubrzale jedna ili više država članica. No ipak nedostaje baš takvih vatrenih poticaja. Kad se radi o europskim inicijativama, pogledi se najprije okreću na Francusku i Njemačku koje se rado predstavljaju kao 'motori' europskog ujedinjenja (a često su to i bile). No toga zasad nema puno. Bonnska se politika u zadnje vrijeme ponajprije istakla zahtjevom da se Njemačku, daleko najvećeg netto platišu u Uniji, financijski rastereti. Taj zahtjev nije nepravedan; ali ako se zbog toga među partnerima - kako se dogodilo - pojavi sumnja da se Bonn osobito izričito zalaže za proširenje na Istok, ali da ne želi snositi njegove troškove u skladu sa svojim interesima, stvara se dojam da njemačka politika zapravo ne zna što hoće. Francusko držanje glede proširenja na Istok i dalje je nesložno: predsjednik Chirac kandidatima za pristup za državničkih posjeta obećava skori prijam, taktika pregovaranja pariške vlade u Bruxellesu ipak igra na odugovlačenje. Pariz i Bonn u zadnje vrijeme ionako jedva da su nastupali kao 'tandem', kao nositelji zajedničkih inicijativa koje bi povukle i druge. To je zbog razlika u mišljenju glede budućeg razvitka EU; postoje i napetosti koje proizlaze iz pitanja prestiža. Osim toga, kohabitacija u Parizu vodi u djelomičnu blokadu politike. U Bonnu pak predstoji izborna godina, što političku pozornost okreće na unutarnje prilike. Britanska vlada je imala start u europskoj politici kojim je kontinentalne Europljane ispunio nadom. No kad je premijer Blair definirao svoje stajalište glede monetarne unije - Velika Britanija će se jednom priključiti ako monetarna unija uspije i ako referendum bude pozitivan, ali nipošto prije 2002. godine - vratila se veća trezvenost. New Labour se doduše ne zatvara zagrižljivo protiv svega kao nekoć konzervativci; ali predvodnik u presudnim projektima ne može a ni ne želi biti. Za to nije zrelo raspoloženje u Britaniji koje Blair brižljivo promatra i o njemu vodi računa. Italija je zbog svojih kriza bez daha, od te osnivačke članice EWG-a ne treba očekivati poticaje. Sada su u Rimu sretni već ako Italija - kao u Europskoj monetarnoj uniji - ne propusti pristup. Španjolska više nema europolitičkog poleta kakav je pokazivala pod premijerom Gonzalesom. Njegov nasljednik Aznar riješio se doduše euro-spkepse koju je pokazivao u oporbeno doba; no njegova je vlada sasma zauzeta obranom onih financijskih prednosti koje su zemlji dosad - kao zapadnoeuropsko financijsko izjednačenje - dotjecale i koje će proširenjem na Istok biti dovedene u pitanje. Skandinavske države imaju tradicionalno skeptično temeljno stajalište glede Europe. Danska je još u Maastrichtu a Švedska nedavno najavila da - barem u početku - neće sudjelovati u monetarnoj uniji. Poticaje za daljnji razvitak EU-a ne treba očekivati sa Sjevera. Tako će vrh pod predsjedanjem sposobnog luksemburškog šefa vlade Junckera, svejedno koje će teme obrađivati, biti pod nevidljivim natpisom: nada u monetarnu uniju" - piše Guenther Nonnenmacher. 110318 MET dec 97