THE FINANCIAL TIMES, 19. XI., EURO

Ž4=VELIKA BRITANIJA Ž1=THE FINANCIAL TIMES Ž2=19. XI. 1997. Ž3=Opasni europski monetarni eksperiment Sjedinjene su Države shvatile da europska gospodarska i monetarna unija postaje stvarnost - i ne sviđa im se previše ono što vide. Ono što Europi izgleda kao smiona politička pustolovina, Sjedinjenim se Državama čini opasnim gospodarskim eksperimentom. Na dnevnom su redu glad i kuga", piše Richard Lambert. Profesor ekonomije na harvardskom sveučilištu Martin Feldstein ide još dalje od većine. U mračnom eseju 'EMU i međunarodni sukob', objavljenom u posljednjem broju Vanjskih poslova, on ističe da je 50 godina europskog mira prilično postignuće, no podsjeća da je između Bečkog kongresa i franačko-pruskog rata također bilo više od 50 godina mira. A u slučaju da to nije dovoljno da se prestraši djecu, on dalje tvrdi da ni službena politička unija ne bi bila jamac protiv međueuropskog rata. 'Američko iskustvo s odcjepljenjem Juga možda sadrži neke lekcije o opasnosti ugovora ili ustrojstva koje ne postoji', primjećuje on. Drugi su gotovo jednako sumorni. Ekonomist s Wall Streeta Henry Kaufman neki je dan tvrdio da bi lokalizirane recesije bile neizbježne u sustavu. Financijska bi tržišta željela znati hoće li zemlja o kojoj bi se radilo ostati u sustavu ili uvesti ponovno vlastitu valutu. On misli da će prve godine eksperimentiranja biti posebno nestalne i opasne. Washingtonski su dužnosnici počeli prepoznavati da je monetarna unija gotovo politička izvjesnost, pa su tako njihove izjave za javnost uljudne, čak i naklonjene. Njihova privatna stajališta katkada su nešto sasvim drugo. Zašto se ta promjena čini tako sumornom s druge strane Atlantika? Na to postoje dva očita odgovora. Kao prvo, New York je izvan dometa njemačkog kancelara Helmuta Kohla. Povjerenje u francuske dužnosnike ne dopire do Wall Streeta, kao ni kruta odlučnost talijanskog premijera Romana Prodija. Gledano s odmakom, motivi koji tjeraju europske vođe čine se kako mutni, tako i veoma zamršeni. Čini se da svi smišljaju vješte smicalice, kao što je bio slučaj s nedavnim pokušajem Francuske da postavi svog čovjeka na vrh nove Središnje europske banke. Sve donedavna, oni su imali vrlo različita stajališta o pravilnoj ulozi monetarne politike. Drugo je obrazloženje da Sjedinjene Države imaju vlastitog iskustva sa stvaranjem zajedničke valute - a Europa ne pokazuje nijedan od najvažnijih uvjeta za njezin uspjeh. Milijuni radnika svake godine prelaze državne granice. Ukoliko industrija obrane doživljava krizu u južnoj Kaliforniji, raseljeni radnici upadaju u svoje kamione za Kolorado, ili koje god mjesto gdje se može naći posla. Sjedinjene Države mogu premještati savezna sredstva u gradove i područja zahvaćena gospodarskim krizama, dobro zamišljenim sustavom automatskih stabilizatora i diskrecionarnih programa. One imaju prokušanu središnju banku, s vjerodostojnim arhivom i političkom težinom u Washingtonu. Predsjednik saveznih pričuva Alan Greenspan ima značajnu neovisnost, no ne može ignorirati Kongres. Država je vezana zajedničkim jezikom, vrijednostima i osjećajem nacionalnog identiteta - više ili manje. A Europa? Američki promatrači imaju tendenciju prenapuhati njihove probleme. Oni vide samo pretjerano reguliran poslovni sektor, nefleksibilno tržište rada, nedostupne socijalne programe i visoku nezaposlenost. Oni imaju tendenciju otpisati Francuze kao gomilu beznadnih socijalista te često ne prepoznaju stvarne promjene koje se u Njemačkoj događaju na razini poduzeća i tvornica. Oni ne mogu vjerovati da će se Italiji i Španjolskoj ikad dopustiti da se pridruže, niti da postoji mnogo stvarne javne potpore zajedničkoj valuti. Iz tog proizlazi njihovo stajalište da će europski sustav biti nesposoban izići nakraj s lokaliziranim gospodarskim šokom. Radnici će biti nespremni vući se po Europi u potrazi za mogućnostima. Oni ne sele ni iz Yorkshirea u London, a kamoli u Frankfurt. Bez mjesta za monetarne manevre i s ograničenom fiskalnom slobodom, rasti će napetosti između država - a odgovornom će se smatrati Europska unija. S te točke gledišta, nije daleko do porasta gospodarskog i političkog nacionalizma - te pojavljivanja one krajnje ironije: sustav stvoren za ujedinjenje Europe završava razjedinjen. Zamisao namijenjena da izbriše zadnje preostale prepreke trgovini pokazuje upravo suprotni učinak. Dobri Europljani ne moraju progutati sav ovaj mrak. Oni mogu pokazivati znakove gospodarskog oporavka na Kontinentu te se nadati da će razdoblje trajnog rasta ublažiti probleme. Oni mogu tvrditi da će pritisci unije prisiliti Europu na potrebne reforme tržišta rada; jednostavno neće biti druge mogućnosti. No to je prilično teško dokazati, a teško je otresti tjeskobnu slutnju. Da nisu ti Europljani koji se suprotstavljaju EMU-u uglavnom tako užasni, počeli biste i sami njegovati neke sumnje." 200147 MET nov 97