ŠUŠAK, SATURDAY NIGHT

Ž4=KANADA Ž1=SATURDAY NIGHT Ž2=PROSINAC 1997. Ž3=Kanadski generalisimus Patrick Graham piše: "U kasnu večer proljeća 1991. kad su se republike koje su činile Jugoslaviju nalazile na rubu građanskog rata, regionalnom je policijskom čelniku u istočnoj Hrvatskoj bilo naređeno da vozi trojicu muškaraca seoskim cestama koje su prolazile kroz neka od najplodnijih polja Europe. Policijski je načelnik, Josip Reihl - Kir, bio umjeren. On je pokušavao obnoviti povjerenje između hrvatske većine i sve ratobornije srpske manjine, koja je u području postavljala barikade i oružane kontrolne točke. Bacivši pogled oko auta, Reihl - Kir je osjetio nelagodu. Trojicu je ljudi smatrao radikalnim Hrvatima koji namjeravaju provocirati Srbe, no bio im se prisiljen pridružiti jer su pripadali vladajućoj stranci. Skrenuli su s ceste u kukuruzna polja u blizini srpskog sela, u području za koja je Ernest Hemingway, pišući za Toronto Star u ranim dvadesetim godinama ovog stoljeća, ustvrdio da su izuzetno nalik na istočni Ontario. Tri su čovjeka otvorila prtljažnik, izvadila projektile marke Ambrust i počeli ih bacati na selo. Reihl - Kir je bio zapanjen. 'Oni su ludi', kasnije je s gađenjem rekao svom prijatelju. Jedan je projektil pogodio traktor koji je predstavljao dio barikade. Drugi je uništio krov obližnje kuće. Treći je završio u obližnjem polju, no nije eksplodirao. Slijedećeg je dana neeksplodiran projektil prikazan na srpskoj televiziji kao dokaz hrvatske agresije. U nadolazećim se tjednima Reihl - Kir nenaoružan kretao među zabarikadiranim selima i cestovnim rampama, koji su postajali prve crte bojišnice građanskog rata. Počeo je strahovati za svoj život. 'Molim vas, spasite me', molio je svog nadređenog, ministra unutrašnjih poslova u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu. 'Dobro poznajem situaciju. Izgubit ću život. Mi ovdje gubimo nadzor.' Zahtijevajući premještaj, ministru je rekao da su područjem zagospodarili radikali (uključujući i ministra iseljeništva Gojka Šuška) koji su sudjelovali u izgredu bacanja projektila na srpsko selo. Nekoliko tjedana kasnije, dok je Reihl - Kir pokušavao ukloniti cestovne rampe, ubio ga je bijesan Hrvat čiju su obitelj upravo ubili srpski ekstremisti. Do rujna je Gojko Šušak, bivši vlasnik pizzerije i poduzetnik koji se bavio obnovom kuća u Nepeanu, predgrađu Ottawe, postao hrvatskim ministrom obrane, što je položaj na kojem je i danas. Iako nikad nije javno priznao taj noćni ispad, Šušak je slijedeće godine na skupu izjavio kako je zapalio prvu granatu na 'agresore' u istočnoj Hrvatskoj. Cijenjena dokumentarna emisija BBC-a, 'Smrt Jugoslavije', opisuje Šuškov napad kao 'paljenje fitilja' u eksplozivnom području u kojem je Reihl - Kir pokušavao očuvati mir. Šušak je jedan od najspornijih balkanskih igrača. Kao vođa utjecajne i reakcionarne struje unutar hrvatske vlade, on se općenito smatra drugom najmoćnijom osobom u državi poslije predsjednika Franje Tuđmana. Povremeno se oni mogu vidjeti na televiziji, kako provode smotru vojnika: ispijeni Šušak, koji izgleda strogo u tamnom odjelu, uz predsjednika Tuđmana koji voli vojne odore. Šuška se često opisuje kao Tuđmanovu sivu eminenciju, koja okreće predsjednika prema desničarskoj, nacionalističkoj politici. Među umjerenim zagrebačkim snagama, Šušak ima reputaciju tamne strane vladajuće stranke. (...) Međunarodni ga tisak opisuje kao 'nemilosrdnog', 'čvrstorukaša'; 'g. Hydea hrvatske politike' ili 'tužnu jeku hrvatske ustaške prošlosti', poretka koji je uz potporu nacista vladao u Hrvatskoj i Bosni za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sa Šuškom na kormilu, hrvatska je vojska odlikovala i promaknula optuženike za ratne zločine u Bosni. Naslovnica New York Timesa prošle je jeseni sugerirala da Šušak i njegovi saveznici planiraju preuzeti nadzor nad vladom, ukoliko predsjednik Tuđman podlegne raku želudca." Novinar zatim spominje kako je veći dio kanadskog tiska malo pisao o Šušku, usprkos činjenici da je tamo živio te njegovim sukobima s kanadskim mirovnim snagama. Zatim navodi izjave novinara, koji tvrde da je veoma teško dogovoriti intervju s g. Šuškom. " (...) Mjesni hrvatski aktivisti za ljudska prava, koje mediji pod nadzorom države često kritiziraju, oprezni su kad pričaju o njemu. 'Putem telefona ne razgovaramo o Šušku', izjavio je čelnik jedne organizacije za ljudska prava u Zagrebu. Kanađaninu koji s njim radi u organizaciji za pomoć netko je grubo rekao: 'Kanada ne bi smjela izvoziti takvu vrst ljudi.'" Autor zatim spominje da je Šušak rodom ih Hercegovine. Zatim objašnjava hrvatski povijesni odnos s Hercegovinom: "(...) Da se shvati kako je Šušak postao moćan u sadašnjoj vlasti, mora se razumjeti povijesni odnos Hercegovine i Hrvatske. 400 je godina Hercegovina bila odsječena od Hrvatske pod turskom vlašću. Njezinu su hrvatsku kulturu i katoličku vjeru na životu održavali franjevci. Ta nesigurnost proizvela je jak osjećaj etničkog identiteta; Hercegovina je rodno mjesto nekih od najsnažnijih hrvatskih nacionalista, kojima se ne sviđa biti dio Bosne, koja je uglavnom muslimanska i srpska. No Hrvati u samoj Hrvatskoj tradicionalno nisu osjećali da im je neovisnost ugrožena toliko drugim slavenskim susjedima, koliko su se bojali nadzora velikih europskih carstava. Hrvati su često računali na druge Slavene ('Yugo' znači jug), uključujući i Srbe, za potporu potrebnu da se Hrvatska oslobodi od Austro - Ugarskog carstva, koje se u Hrvatskoj zadržalo do Prvog svjetskog rata. Nakon 1918. južni su se Slaveni ujedinili pod srpskim monarhom, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca: prvom pokušaju stvaranja Jugoslavije. No s unijom je stigla i shema sukoba koja je odredila njihove buduće odnose. Uglavnom pravoslavni Srbi bili su centralisti, koji su očekivali da će već zbog same svoje brojnosti dominirati u Federaciji. Hrvati su vidjeli prednosti ujedinjenja sa svojim moćnim susjedom, no uvijek su inzistirali na određenom stupnju autonomije i poštivanju njihove katoličke kulture. Radikalni je rub često iskorištavao te razlike, što je vodilo nasilju. Srpski je ekstremist godine 1928. u Beogradu ubio vodećeg hrvatskog političara. Godine 1934. hrvatske su ustaše na ulicama Marseillesa, u savezu s makedonskim nacionalistima, izvršile atentat na jugoslavenskog kralja, Srbina. Tridesetih je godina komunistička stranka privukla zagovornike svih etničkih pripadnosti pod vodstvo Tita, porijeklom poluslovenca i poluhrvata. Međutim, kad je Hitler napao Jugoslaviju, ustaše su stale na stranu Nijemaca i stvorile Nezavisnu Državu Hrvatsku. Taj je surovi fašistički poredak naredio ubijanje komunista, Židova, Cigana i Srba. Komunisti su na čelu s Titom pobijedili ustaše u građanskom ratu, što je završilo ponovnim ujedinjenjem južnih Slavena u federaciju republika koja je postala poznata kao Jugoslavija." Novinar zatim piše kako su u Titovoj Jugoslaviji Srbi bili postavljani na moćne položaje u Hrvatskoj, gdje su činili samo dvanaest posto ukupnog stanovništva te kako su dominirali u policijskim i vojnim snagama u čitavoj Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj. Zatim navodi da se Gojko Šušak rodio u Širokom Brijegu godine 1945. "(...) Kao mladić, Šušak je proveo dvije godine na učiteljskom fakultetu, no kao mnogi Hrvati koji su bili nezadovoljni komunističkim poretkom, napustio je Jugoslaviju i otišao na Zapad. 'Nisam otišao u inozemstvo da bih vozio velik automobil', izjavio je g. Šušak za The New York Times 1994., 'radilo se o tome, hoću li otići u zatvor ili ne.' On je tvrdio da je bio prisiljen napustiti Jugoslaviju kao politički izbjeglica, zbog otpora vladinoj propagandi, za koju tvrdi da je prenapuhala brojke ljudi koje su ustaše ubile. Hrvatski novinari ne mogu naći zapise o tadašnjim Šuškovim aktivnostima i uglavnom se pretpostavlja, da je ta posljednja tvrdnja bila pokušaj stvaranja nacionalnih preporuka prilikom povratka u Hrvatsku. Mnogo je vjerojatnije da je g. Šušak, kao i mnogi drugi mladići koji su tih godina otišli iz zemlje, napustio Jugoslaviju da izbjegne novačenje u JNA.(...)" Novinar priča kako je Šušak iselio u Kanadu, pridruživši se dvojici braće koja su živjela u Ottawi. Ističe da su politička stajališta tamošnjih hrvatskih iseljenika bila veoma raznolika, krećući se od komunističkih do otvoreno fašističkih. Hrvati su u Kanadi zadržali snažne veze sa svojom domovinom, stvarajući istovremeno svoje vlastite političke i kulturne organizacije. Graham zatim priča kako je po dolasku u Kanadu Šušak radio kao perač suđa: "Ubrzo poslije, on je preselio u stan s drugim hrvatskim iseljenikom, Augustom Brekalom, u ulicu Albert preko puta hotela Skyline. 'Pričali smo o Hrvatskoj, pjevali hrvatske pjesme', prisjeća se Brekalo. 'Ponekad bismo odlazili u noćne klubove u Hullu, primjerice u Le Club.' Šušak je brzo učio, kaže Brekalo. 'Mogao je biti liječnik, no njega je zanimala politika. Otkad sam ga sreo, radio je za neovisnu Hrvatsku. Nisam vjerovao da će se to dogoditi za mog života. No on je imao viziju i vjerovao je u nju. Mogao je biti milijunaš, mogao je biti bilo što. No on je čitavo svoje vrijeme posvetio hrvatskoj kulturi. Rekao je da će se komunizam srušiti, kao kuća od karata. Imao je viziju da će do toga doći.' Ubrzo je Šušak pomagao u organiziranju hrvatskih škola te je sudjelovao u različitim hrvatskim organizacijama. Petkom navečer, roditelji bi vozili svoju djecu k Šušku i odlazili u kupovinu, dok bi im on davao lekcije iz hrvatskog jezika. Sa svojim starijim bratom Brankom i prijateljem Brekalom, Šušak je pokrenuo športski klub nazvavši ga Jadran. Prema Brekalu, Šušak je bio pravi vođa Jadrana: 'On nas je spojio, pa nismo lutali uokolo kao ovce.' Jadran postoji i danas te je i dalje blisko povezan s mjesnom hrvatskom katoličkom crkvom. Godine 1973. Šušak je oženio socijalnu djelatnicu Đurđu. 'Mislim da će jednog dana biti velik čovjek', rekla je ona Brekalu. (...) Usprkos svom prilično konvencionalnom životu čovjeka iz predgrađa, Šuškov partner iz pizzerije, Bruce Blenkarn, prisjeća se njegove opsesije Hrvatskom. 'Uvijek je to bila Hrvatska - nešto što mu je oduzeto.' Te je godine Šušak, zajedno s još nekim hrvatsko - kanadskim aktivistima, štrajkao glađu ispred Parliament Hilla. Slika Šuška zaraslog u bradu, kako nosi plakate koji osuđuju ponašanje jugoslavenske vlade prema hrvatskim disidentima, objavljena je u Ottawa Citizenu. (...)" Graham zatim navodi još jedan događaj iz godine 1979. Tad je g. Šušak zajedno s drugim hrvatskim demonstrantima sprejem napisao TITO na svinju u lijesu. Kovčeg je ostavljen ispred jugoslavenskog veleposlanstva. Cvilež životinje koja se guši zapanjio je promatrače. Zatim se spominje niz članaka objavljenih u Globusu 1994., koji su povezivali Šuška sa skupinom franjevaca iz sela u blizini Toronta, poznatih po radikalnoj hrvatskoj politici. Po navodima iz Globusa, oni su bili povezani sa skupinom ekstremista pod imenom Hrvatski narodni odpor. Ta je organizacija, navodi autor, nabavljala oružje od Sovjetskog Saveza, budući da je Zapad, postavši jugoslavenskom saveznicom, odbio poduprti hrvatsku neovisnost. Skupina hrvatskih iseljenika i članova tog pokreta otela je 1976. zrakoplov poduzeća TWA, kako bi u javnost iznijeli hrvatsku borbu. Pritom je stradao jedan američki policajac. "Kasnih osamdesetih, Šušak je sreo Franju Tuđmana, bivšeg hrvatskog komunista koji je bio najmlađi Titov general za vrijeme Drugog svjetskog rata. Frustriran nedostatnom autonomijom Hrvatske unutar Federacije, Tuđman je napustio vojsku da bi postao povjesničar te je, kao i Šušak, prvenstveno bio usredotočen na Hrvatsku. U svojim revizionističkim publikacijama, Tuđman često opravdava hrvatsku potporu ustaštvu, koje smatra propalim pokušajem postizanja hrvatske neovisnosti. On je početkom sedamdesetih godina zatvoren zbog svoje uloge u masovnim demonstracijama za vrijeme 'hrvatskog proljeća', što je naziv koji se odnosi na Praško proljeće koje mu je prethodilo. Tito je umro 1980. ostavivši zemlju u ogromnim financijskim dugovima prema Zapadu te ustav koji bez centralizirajućeg utjecaja diktatora nije više bio održiv. Kasnih osamdesetih, Jugoslavija je bila politički i gospodarski napeta. Srpski su intelektualci, smatrajući da je Srbija bila nepravedno ograničena, počeli agitirati za veću moć. Kad je Slobodan Milošević osvojio nadzor u Srbiji, on je potaknuo masovne demonstracije srpskog nacionalizma kako bi se zastrašile manje republike. Tuđman je odgovorio stvorivši svoju vlastitu stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, u nadi da će sudjelovati u slijedećim izborima. Za razliku od Srbije, Hrvatska je u tom razdoblju bila tako tiha, da su te godine nazvane hrvatskom šutnjom. Dva desetljeća policijske represije poslije hrvatskog proljeća ostavila su Tuđmanove sugrađane prestrašenima. On je bio prisiljen potražiti pomoć kod hrvatske dijaspore - Hrvata koji su živjeli u inozemstvu, čiji je broj gotovo jednak kao i 4,5 milijuna ljudi koji žive u zemlji. On je 1987. došao prvi put u Kanadu, promovirajući pred hrvatsko - kanadskim studentima na sveučilištu York svoju knjigu, koju je objavilo Kanadsko - hrvatsko poslovno i stručno udruženje (Canadian Croatian Business and Professional Association). Početkom devedesetih raspala se Komunistička partija Jugoslavije, pripremivši teren za višestranačke izbore u čitavoj zemlji. Ubrzo su u Hrvatskoj nastale druge stranke, no samo se Tuđman okrenuo dijaspori. 'Na vrhu liste', piše Marcus Tanner u svojoj nedavno obavljenoj knjizi 'Hrvatska: Država stvorena u ratu', 'bio je Gojko Šušak.' Iako sam nije bio bogat, Šušak je postao vodič stranke u općenito antikomunistički orijentiranoj dijaspori, koja je bila više nego spremna otvoriti svoje novčarke za stranku koja bi se zalagala za njihovu domovinu. On je navodno također bio sposoban uvući se u veoma povezanu hercegovačku zajednicu. Tog je siječnja Tuđman pozvao Šuška na stranački kongres u Zagresu, gdje je izabran u izvršno tijelo stranke. HDZ-ov sastanak bio je točka prekretnica. Tuđman je uspio ujediniti desno krilo članova dijaspore, poput Šuška, s ljevičarima koji su u stranku došli iz komunističke partije, uključujući i bivše članove jugoslavenske tajne policije. No sve je to zahtijevalo određeno pozivanje na ustaški pokret i rehabilitaciju tog poretka. 'Naši protivnici ne vide ništa u našem programu', obratio se Tuđman 2.500 zastupnika na predizbornom skupu, 'osim zahtjeva za obnovu neovisne hrvatske ustaške države. Ti ljudi ne vide da je ta država bila tvorevina fašističkih kriminalaca; ona je također predstavljala ostvarenje povijesnih težnji hrvatskog naroda za neovisnom državom. No oni znaju, da je Hitler planirao izgraditi novi europski poredak.' Govori poput tog, malo su učinili za ublaženje sve većih strahova srpske manjine u Hrvatskoj, koja je strahovala da će nova hrvatska država biti jednako zlonamjerna kao i ustaška. No u Kanadi, Šušak je spadao u mali krug od možda tridesetak ljudi, kojih je podupiralo drugih 2.000. Taj je krug predstavljao srž potpore Tuđmanu. Do izbora u travnju 1990., u Sjevernoj je Americi već bilo 35 ogranaka HDZ-a, s brojem članova između 200 do 2.000. Šušak je bio odgovoran za milijune dolara koje je HDZ skupio od hrvatskih iseljenika u Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i Njemačkoj. 'Prvi su dolari stigli iz Kanade', prisjeća se Steve Hrkač, bivši predsjednik kanadskog HDZ-a, koji sad predstavlja hrvatsku dijasporu u Tuđmanovoj vladi. (...) Novac je Tuđmanu pomogao da zaigra na nacionalističku kartu, slaveći hrvatsku kulturu i zanemarivši sve veće etničke napetosti sa Srbima. Suradnja između Srba i Hrvata, koja je obilježila dobar dio njihove prošlosti, počela se slamati. Kao što je Leonard Cohen, profesor političkih znanosti na fakultetu Simon Fraser, primjetio u svojoj knjizi 'Presječene veze', izbori su bili 'klasičan slučaj hrvatskog i srpskog nacionalizma koji jedan drugog hrane, što je shema koja se već nekoliko puta prije tragično pojavila u povijesti Balkana i Jugoslavije.' Osvojivši četrdeset posto glasova, Tuđman je preuzeo 205 od 356 mjesta te imenovao Šuška svojim ministrom iseljeništva, u znak priznanja za njegov rad vođe dijaspore u HDZ-u. (...) Izbori nisu odmah vodili neovisnosti. HDZ je planirao zadržati zemlju u slabijoj federaciji. No u euforiji prve 'slobodne Hrvatske u tisuću godina', nova je vladajuća stranka počela radikalno mijenjati politički krajobraz.(...) Kritici u Hrvatskoj Tuđmana su počeli nazivati hrvatskim Miloševićem, a Srbi (koji su uglavnom glasovali za komuniste) bili su spremni vjerovati da će vojničke čizme još jednom marširati zagrebačkim ulicama. U toj se napetoj atmosferi HDZ prihvatio 'ispravljanja' etničke neravnoteže u različitim zanimanjima te je, što je još važnije, smanjio broj Srba u policiji, gdje su oni predstavljali gotovo sedamdeset posto zaposlenika. Međunarodni tisak (koji je dao veliki publicitet Tuđmanovoj primjedbi za vrijeme izbora, da mu je drago što njegova 'žena nije ni Srpkinja, ni Židovka') postajao je sve kritičniji dok je HDZ preuzimao elektronske medije, koje su komunisti tek nešto prije liberalizirali. Tadašnji veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmerman prisjeća se da mu se Tuđman žalio kako su vijesti antihrvatske, budući da su šest i pol glavnih novinskih urednika bili Srbi. Kad je Zimmerman zapitao o polovici urednika, rečano mu je da je taj iz miješanog braka, odnosno da je polusrbin i poluhrvat. Zimmerman je Šuška sreo u to vrijeme, povremeno igrajući tenis s njim i Tuđmanom. 'Činili su se veoma bliski. A Tuđman je s ministrima bio veoma nestrpljiv. Otpuštao bi ih brzo i bez oklijevanja.' Bivši se veleposlanik Šuška prisjeća kao 'mrku prisutnost' pored Tuđmana. 'Nikad nisam vidio kako se smije.' Šušak je pričao malo, no Zimmerman se sjeća da nekoliko njegovih antisrpskih primjedbi. Popularni je satiričar u Zagrebu Šušku nadjenuo nadimak 'pizza man', s namjerom omalovažavanja njegovih kvalifikacija. Međunarodni je tisak, s druge strane, miješao Šuškov posao u pizzeriji s velikim količinama novca iz dijaspore nad kojim je imao nadzor. Tako ga je nazivao 'Pizza milijunašem' i 'Pizza magnatom'. U svojoj posljednjoj knjizi 'Balkanska Odiseja', Lord Owen je ustvrdio da je Šušak vodio 'iznimno uspješan lanac pizzerija u Kanadi.' Koliko god su Šušak i Tuđman bili samouvjereni za vrijeme prvih opojnih dana poslije izbora, vlada je uskoro shvatila da se nalazi u nesigurnom položaju. Primjerice, vojska nije bila pod Tuđmanovim nadzorom. (...) No neposrednu prijetnju hrvatskoj stabilnosti činila je skupina Srba koja je živjela u području Krajine. Kad je Zagreb diskreditirao njihove umjerenije vođe, mnogi su bili gurnuti u naručaj radikalnog Srba Milana Babića. Naoružani oružjem koje im je dala vojska, (ili ga barem nije zaplijenila), počeli su se buniti, blokirati ceste, preuzimati policijske postaje i stvarati svoju državu unutar države. Kad je Tuđmanova vlada bezuspješno pokušala vratiti policijsku postaju, srpska je televizija miješala dijelove iz Drugog svjetskog rata, koje su prikazivale ustaše, s vijestima. Zauzvrat, hrvatska je televizija, pod nadzorom vlade, počela demonizirati Srbe. Početkom 1991. da nadoknadi za nedostatak potpore od JNA, Tuđmanova je vlada počela organizirati hrvatske policijske snage u paravojnu organizaciju. Šušak, koji nije imao vojne obuke, bio je zajedno s još dvojicom od kojih je jedan sveučilišni profesor, zadužen za nabavku oružja. Warren Zimmerman vjeruje da je 'Šušak bio glavni čovjek za naoružanje hrvatske vojske, da je pronalazio oružje u inozemstvu i krijumčario ga u zemlju. Sigurno je bio dobar u svemu tome.' Prema Marcusu Tanneru, državna su poduzeća tajno služila za slijevanje vladinih fondova u inozemstvo za kupovinu oružja, koje je zatim noću krijumčareno pored granica pod nadzorom JNA u konvojima, prtljažnicima automobila i hladnjačama." Novinar zatim piše kako se pobuna u Krajini proširila u istočnu Hrvatsku. Pri tom spominje Branimira Glavaša, navodeći da je on bio sa Šuškom u istočnoj Slavoniji, u noći kad su se ispaljivali projektili na Srbe. Zatim prelazi na povijest raspada Jugoslavije i početak rata u Hrvatskoj. "Shema sukoba postala je jasna to ljeto. Srbi bi napali selo, s potporom vojnog topništva te bi zajedno prognali nesrbe. To je bilo 'etničko čišćenje', eufemizam koji je prvo skovao srpski tisak da označi uklanjanje nesrba, obično Hrvata, iz okupiranih područja - ponekad u masovne grobnice. U Krajini je 85.000 Hrvata prognano iz svojih domova. (...)" Kanadski su Hrvati u svoju domovinu slali velike količine pomoći, prisjeća se novinar. "Najpoznatiji kanadski pokušaj da naoruža opkoljenu republiku predstavlja hrabra, no nesretna priča starog Šuškovog poznanika Antona Kikaša. U intervjuu, Kikaš je nedavno opisivao skupljanje novaca na privatnim sastancima s bogatim hrvatskim poslovnim ljudima u južnom Ontariju; nakrcavanje zrakoplova Uganda Airlinesa puškama u Južnoj Africi; putovanje zrakoplovom u Sloveniju iz koje se oružje trebalo prokrijumčariti u Hrvatsku. No zbog Kikašu još uvijek nepoznatih razloga, let je bio usmjeren u Zagreb, gdje je nekoliko federalnih vojnika nadziralo zračnu luku. Nakon slijetanja, Kikaša je uhitila JNA. Tri mjeseca kasnije bio je zamijenjen za uhićenog srpskog generala te je izručen u Zagreb, gdje ga je u zračnoj luci dočekao Šušak. Koliko se mala kanadska zajednica od 100.000 Hrvata bila prisiljena promijeniti, pokazuje podatak da su nekoliko godina ranije Šušak i Kikaš skupili milijun dolara za pomoć hrvatskim studijima na sveučilištu u Waterloou. A na rubu Toronta u Howard Johnsonu, oni su samo u jednoj noći skupili pola milijuna dolara. U rujnu 1991. Tuđman je Šuška imenovao ministrom obrane, četvrtim po redu u manje od osamnaest mjeseci. Susjed u Ottawi sjeća se izrugivanja nakon što je Šušak prihvatio položaj. 'Koja to budala odlazi tamo na mjesto ministra obrane, kad oni gube rat.' Kanadske su novine bile nakratko zaintrigirane time što je Kanađanin bio spreman staviti se u tako rizičnu situaciju. Izvjestitelj u posjetu zabilježio je kako je stol Šuškova ureda u Ministarstvu obrane bio ukrašen kanadskom, američkom i hrvatskom zastavom, dok se na podu nalazila medvjeđa koža. 'Ona potječe iz jedne od Titovih vila', izjavio je Šušak. 'Tito je ustrijelio medvjeda, no naravno, njegovi su ga ljudi vjerojatno prvo trebali drogirati.'" Šušak nije bio jedini Kanađanin na visokom položaju u Hrvatskoj, ističe novinar, spominjući Ivicu Mudrinića i Antu Belju. Zatim piše kako je Šušak stigao u MORH baš kad je JNA počela granatirati hrvatske gradove. Spominje UN-ov embargo na uvoz oružja, koji je Hrvatsku ostavio u nezavidnom položaju naspram teško naoružane JNA. Nakon toga opisuje događaje vezane uz pad Vukovara. "(...) Više od 2.000 ljudi poginulo je u opsadi. Pad Vukovara bio je strašan psihološki udarac Hrvatskoj. Vojni zapovjednik grada, kasnije uhićen, optužio je Šuška i Tuđmana za napuštanje grada. Šušak je branio svoju strategiju. 'Vukovar nije bilo moguće zadržati', izjavio je. 'Zašto poslati još tisuću ljudi u Vukovar? Da dobijemo još petnaest dana? To se ne isplati.' (...) Do kraja 1991., Šušak i njegov glavni zapovjednik Antun Tus obučili su i naoružali 250.000 vojnika. Ipak, jedna je trećina države bila okupirana; 500.000 Hrvata raseljeno, a 250.000 Srba otišlo je. Sedmomjesečni neobjavljeni rat, u kojem je umrlo 6.000 Hrvata, a 10.000 ih je nestalo, završio je u siječnju 1992., kad je UN posredovao radi prestanka vatre. To je pripremilo teren za dolazak mirovnih snaga, uključujući i kanadske. Tog je siječnja Hrvatska dobila ono što je oduvijek željela; Europska je zajednica priznala njezinu neovisnost. (...) Tuđman je također bacio oko na Bosnu. On je dugo vremena javno tvrdio da je Bosna neodvojiv geografski i gospodarski dio Hrvatske. Za njega, bosanski Muslimani nisu bili ništa drugo do odmetničkih katolika koji su morali izabrati između toga da budu Srbi ili Hrvati. Kad su između Hrvata i Muslimana izbile borbe, Tuđman i Šušak poslali su vojnike da pomognu stvoriti paravojnu državu iz dobrog dijela Hercegovine, poznate kasnije kao Herceg - Bosne. Tuđmanovu potporu Herceg - Bosni mnogi su tumačili kao nagradu za potporu koju su u Hercegovci od samog početka davali HDZ-u. Borbe su bile posebice žestoke oko Mostara, grada kojeg su Hrvati htjeli za glavni grad Herceg - Bosne. Hrvatske su snage tukle muslimansku stranu grada, uništivši glasoviti stari most i otjeravši tisuće Muslimana u koncentracijske logore. U srednjoj su Bosni masakrirali Muslimane te napadali i zadržavali konvoje pomoći. Politika podupiranja Herceg - Bosne bila je nepopularna u Hrvatskoj, gdje je stotine tisuća muslimanskih izbjeglica našlo utočište. Čak i u Ottawi, Šuškova je stara župa pomogla smjestiti 25 muslimanskih izbjeglica u Kanadu. Dok su se borbe nastavljale sljedeće godine, Hrvatska je izgubila dobar dio simpatija koje je dotad, kao žrtva Srba, uživala u svijetu. Šušak, najmoćniji Hercegovac u vladi, počeo se u mjesnom i međunarodnom tisku opisivati kao Tuđmanov 'slijepi pristaša' u Bosni; 'neslužbeni upravitelj Hercegovine', čelnik 'hercegovačkog lobija', skupine čija je ambicija bila učiniti Hercegovinu dijelom Hrvatske. U Zagrebu su se mogli vidjeti grafiti poput: 'Uzmite natrag svoje Hercegovce i vratite nam naše Srbe.' Jedan je broj istaknutih članova HDZ-a napustio stranku da bi osnovao vlastitu, zahtijevajući da im se kaže tko će preuzeti odgovornost za koncentracijske logore i 30.000 Hrvata koji su se borili u Bosni. Oni su također krivili hercegovački lobi za krijumčarenje u Herceg Bosnu i uzimanje velikih dijelova privatiziranih državnih poduzeća. Šušak je odgovorio da su kritici vlade bili tek 'korumpirani stari boljševici.' Sam Šušak očito bolje živi nego što je živio u Ottawi, iako se ne smatra da je on od rata financijski profitirao. Ljudi njemu bliski, međutim, navodno su se obogatili. Dok je popularnost HDZ-a opadala, Tuđman i Šušak su pokušali odvratiti pažnju javnosti. Vojsci je naređeno da izvrši napad zamišljen da vrati dio hrvatskog teritorija pod srpskim nadzorom, poznat kao Medački džep. Ironično, silina napada pala je na kanadsko pješaštvo Princeze Patricije, koja je tamo bila postavljena da održava prestanak vatre. To nije bio jedan od onih trenutaka kad su mirovne snage uhvaćene u unakrsnu vatru između dvije zaraćene vojske. Hrvatska je vojska namjerno ciljala na vojnike UN-a s neprekinutim bombardiranjem, koje je trajalo gotovo četrdeset osam sati. Kad je kanadsko pješaštvo izguralo Hrvate iz područja, vidjelo je da su Šuškovi vojnici dignuli u zrak preko 300 zgrada, da su zagadili bunare, ubili sve životinje, kao i barem osamdeset civila (neki su od njih ležali ispod gorećih tijela stoke), iako je mnogo leševa bilo uklonjeno. Nisu to bili tek bijesni vojnici; razaranje takve vrste mora biti planirano. Moraju se dovesti inženjeri, kako bi okružili kuće antitankovskim minama koje će ih potpuno uništiti. Netko treba dodavati gumene rukavice koje se nose da se uklone dokazi masakra, a takve su rukavice kanadski vojnici našli odbačene u području. Nakon neuspjelog napada, Tuđmanova je popularnost još više opala. Za katastrofalnu politiku u Bosni krivilo se Šuška i hercegovački lobi. Bilo je strahova da su 'Šušak i njegove pristaše' preuzele hrvatsku vladu. U Zagrebu se šalilo da Hrvatska ne pokušava pripojiti Hercegovinu - već da Hercegovina pokušava pripojiti Hrvatsku. Šest mjeseci nakon Medaka, Amerika je natjerala Hrvatsku na pregovore s Muslimanima, prijeteći Tuđmanu sankcijama poput onih kojima je kažnjena Srbija. Američko veleposlanstvo u Zagrebu poslalo je istražitelje da posjete logore u Herceg - Bosni, gdje su vidjeli strašne uvjete. Novi američki veleposlanik Peter Galbraihth javno je ukorio Hrvatsku zbog njezine potpore bosanskim Hrvatima, te je ljutito izjavio da bi se počinitelji zločina mogli smatrati ratnim zločincima. U ožujku 1994. je uz američko posredovanje postignut mirovni sporazum između bosanskih Hrvata i Muslimana. To je vodilo stvaranju napete zajednice bivših neprijatelja. Manje od godinu i pol prije toga, Šušak je izraelskim medijima rekao da se 100.000 bosanskih Muslimana nalazi u Egiptu, što je bio očit pokušaj da zaigra na kartu bojazni od islamskog fundamentalizma. No Šušak i Tuđman su se pokazali pragmatičnim nacionalistima te su javno poduprli muslimansko - hrvatsku Federaciju. Istog mjeseca, Šušak je pisao Pentagonu tražeći vojnu pomoć u organiziranju hrvatske vojske 'po modelu Sjedinjenih Država'. Zahtjev je bio u skladu s washingtonskom politikom čiji je cilj bio da ona, a ne Moskva, postane vojno središte za istočnu Europu. Clintonova je vlada također vjerovala da je snažna Hrvatska dobra radi ravnoteže sa Srbima; no Sjedinjene su Države bile ometene UN-ovim embargom koji je zabranjivao otvorenu vojnu pomoć republikama bivše Jugoslavije." Novinar nastavlja kako je Pentagon prenio Šuškov zahtjev plaćeničkom poduzeću pod imenom Military Professional Resources Inc. u Virginiji. Na taj je način zapravo ostvarena suradnja Hrvatske i Sjedinjenih Država, kaže novinar. Budući da bi bilo nezakonito da poduzeće pruža izravnu vojnu pomoć, ono tvrdi da je bilo uključeno samo u obuku vodstva, obuku nižih časnika te poduku o demokraciji. Navode se procjene po kojima je Hrvatska do 1995. trošila milijardu dolara godišnje na oružje. "(...) Kako god su dobro Hrvati slijedili američke vojne udžbenike, čini se da su pri svom napadu na Krajinu zaboravili svoju obuku iz demokracije. U nekoliko je dana izvršeno stotine smaknuća po kratkom postupku, većinom starijih Srba koji su bili preslabi za život izbjeglica. U nekim područjima uništeno je 70% kuća, a barem 170.000 srpskih izbjeglica pobjeglo je u Bosnu i Srbiju. Kad su se pojavila izvješća o napadu, 200 kanadskih Srba protestiralo je ispred zgrade parlamenta u Ottawi, tražeći da se Šušku oduzme državljanstvo. Kombinirane hrvatske i muslimanske snage, koje su bile udružene od mirovnog dogovora iz 1994. upustile su se zatim u uspješnu kampanju protiv Srba. Do studenog, sve su tri strane bile za pregovaračkim stolom u Daytonu u Ohiu." Novinar zatim kaže da je Srbima u Krajini onemogućen povratak kućama; spominje susret ministrice Albright i predsjednika Tuđmana u svibnju, kad je ministrica javno ukorila Predsjednika; prisjeća se rezultata lipanjskih izbora, koje je OESS opisao kao 'slobodne, no ne i poštene.' "(...) Dok postoji živahni tisak, elektronski su mediji prvenstveno u rukama vlade pod Ivicom Mudrinićem, bivšim žiteljem Mississaugae, koji je sad čelnik Hrvatskog radija i televizije. Šušak povremeno dolazi u Kanadu na putu u Washington ili iz njega, gdje se liječi od raka pluća, prisustvuje obiteljskim vjenčanjima ili govori pred hrvatskim Kanađanima - od kojih ga neki smatraju junakom zbog preuzimanja takvog ogromnog osobnog rizika, ostankom u Hrvatskoj u najgorim trenucima rata. Njegova žena sad radi za jednu od dvije obavještajne službe u Hrvatskoj vojsci. Povremeno, novine izvješćuju o Šuškovoj nazočnosti na konvencijama naoružanja gdje, u tradiciji Jugoslavije, Hrvatska prodaje proizvode iz svoje sve razvijenije domaće industrije oružja. Početkom ove godine, haški je sud izdao subpoenu Šušku. (...) Hrvatska je vlada kroz brojne žalbe izbjegla subpoenu, tvrdeći da sud nema ovlasti uručiti subpoenu njezinim dužnosnicima. Krajem listopada, subpoena je povučena u odluci koja je dramatično smanjila doseg suda. Kao što je Warren Zimmerman izjavio u našem razgovoru: 'Šušak je bez sumnje čovjek koji preživljava.'" 090326 MET dec 97