DNEVNI PREGLED 238 9. PROSINCA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 8. XII. 1997. Pregled tiska Današnji 'The Times' objavljuje tekst britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka u kojem on iznosi stajališta s kojima će britansko izaslanstvo, kojemu je na čelu, nastupiti na sutrašnjoj međunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini. Ministar Cook kaže kako je svrha konferencije da ustanovi koliko se odmaklo u međunarodnim naporima za uspostavu trajnoga mira i što još treba učiniti da bi se u BiH učvrstila demokracija i osigurao gospodarski napredak. U Bonnu će se postaviti ciljevi za budućnost zemlje. Konferencija će se usredotočiti na četiri glavna područja. U pitanju ljudskih prava najveći problem su milijun i pol izbjeglica koji se još ne mogu vratiti u svoje domove. Lokalne vlasti trebaju stvoriti uvjete u kojima se ljudi mogu vratiti kućama i biti pošteno tretirani kada to učine. Etničko čišćenje koje je karakteriziralo sukob u Bosni i dalje je neprihvatljivo. Pomirba počiva na pravdi, a to znači da svi optuženi za ratne zločine trebaju biti izvedeni pred sud u Haagu. Drugo područje odnosi se na uspostavu otvorenog i poštenog sustava državne vlasti. Temelji koji čine modernu državu, poput valute, putovnica i državljanstva trebaju se što prije položiti. Mi ćemo od nove skupštine i vlade republike srpske u BiH očekivati iste standarde poštivanja demokratskih načela kao i od ostalih bosanskohercegovačkih političkih ustanova. Treće područje je kontrola javnih financija. Robin Cook ističe kako se on već javno zalagao za veću kontrolu bosanskohercegovačkih javnih financija, tako da oni koji su obvezni plaćati porez to i čine, a da porezni platiše istodobno znaju gdje se njihov novac troši. Europska unija i Svjetska banka nedavno su objavile upute za rješavanje problema u toj oblasti te se one moraju primijeniti. Zadnja tema o kojoj će se - kako tvrdi britanski ministar vanjskih poslova - raspravljati u Bonnu jesu slobodni i nezavisni mediji. Bosni su potrebni dinamični mediji, oslobođeni vladine kontrole u svim dijelovima zemlje. Ljudima su potrebne informacije kako bi donosili odluke, promicali diskusiju i debatu. To je od ključne važnosti, a Velika Britanija je već pomogla s opremom i programima. Da bi se održao momentum bonnska konferencija također treba ojačati autoritet visokog međunarodnog predstavnika u Sarajevu Carlosa Westendorpa. Na kraju svog teksta u 'The Timesu', Robin Cook podsjeća kako je britanski premijer Tony Blair za vrijeme prošlotjednog boravka u Bosni i Hercegovini još jednom izrazio gledište da je Britanija spremna zadržati svoje vojnike u BiH za doglednu budućnost ukoliko isto učine i druge zemlje. Mi smo uvjereni kako bilo kakvim snagama, nasljednicama SFOR-a, čiji mandat istječe u lipnju, na čelu mora također biti NATO-pakt te da u njima razmjerno moraju sudjelovati svi saveznici čiji su napori osigurali napredak prema miru od potpisivanja Daytonskih sporazuma. No na kraju krajeva, pomirba i trajni mir za obnovljenu Bosnu nije nešto što Britanija i saveznici mogu darovati. Došlo je vrijeme i da bosanskohercegovački politički čelnici ispune svoju stranu nagodbe, zaključak je teksta britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka kojeg uoči sutrašnje bonnske konferencije o BiH objavljuje današnji 'The Times'. Većina listova objavljuje vrlo kratka agencijska izvješća o jučerašnjim ponovljenim predsjedničkim izborima u Srbiji i apatiji glasača zbog koje nije sigurno ni da će na ponovljenom glasovanju biti donesena konačna odluka. 'The Financial Times' objavljuje izvješće vlastitog izvjestitelja Guya Dinmorea koji ističe kako je zbog malog broja međunarodnih promatrača tih izbora rašireno uvjerenje da će jugoslavenski Predsjednik na jedan ili drugi način osigurati neuspjeh ekstremnog nacionalističkog čelnika Vojislava Šešelja. U slučaju da se zbog maloga odaziva glasača ili nekog drugog razloga i ovi izbori proglase poništenim srpski politički vakuum ispunjavati će predsjedavajući srpske skupštine koji je pripadnik Miloševićeve socijalističke partije. Takva bi se situacija mogla održavati dok predsjednik Milošević ne konsolidira svoju političku bazu u vrhu jugoslavenske države bez rivala koji bi ga izlagao izazovima. Budući da su Sjedinjene Američke Države otvoreno g. Šešelja nazvale fašistom u stranim diplomatskim krugovima u Beogradu može se čuti kako zapadne vlade ne bi odveć bučno prosvjedovale ako socijalisti još jednom aranžiraju njegov poraz. Međunarodni sastanak na vrhu u japanskom gradu Kyotu koji se bavi problematikom globalnog zatopljenja povod je objavljivanja brojnih tekstova o ekološkim temama u današnjim britanskim listovima. Najdrtamatičniji je 'The Independent' preko čije prve stranice nalazimo tekst naslovljen 'Tri preostala dana za spas svijeta - Summit o globalnom zatopljenju na rubu neuspjeha'. Fotografija prikazuje smogom zagađeno nebo iznad planine Fuji koje se izdiže iznad grada domaćina sastnanka Kyota. List naglašava kako kompromisni sporazum koji se najavljuje iz Kyota neće učiniti gotovo ništa da bi se riješili problemi potencijalno katastrofalnih klimatskih promjena. Napis u 'The Independentu' poručuje da će ukoliko bogate nacije odluče smanjiti ispust štetnih plinova za samo nekoliko postotaka, poruka koja će se uputiti zemljama u razvoju biti da oni koji proizvode najviše zagađenja taj problem ne uzimaju ozbiljno. 'The Guardian' se pak usredotočio na domaće ekološke teme pa tako njegovom naslovnom stranicom dominira napis o mogućim opasnostima koje prijete iz jednog skladišta nuklearnog otpada u sjevernoj Škotskoj. Preko tisuću tona radioaktinog materijala usklađeno je u jami blizu obalnih litica kod nuklearne elektrane Dandri između 1959. i 1977. Litice su međutim sada zahvaćene erozijom te postoji opasnost da se jama s otpadom rastoči u more, što će zagaditi more, riblje zalihe i obalni pojas. 'The Guardian' procjenjuje da će britanska vlada morati potrošiti 500 milijuna funta da bi očistila kontaminirano područje i spriječila ekološku katastrofu. Tabloidne novine obično najviše prostora posvećuju znanstvenim istraživanjima novog virusa gripe nedavno otkrivenog u Hong Kongu koji na ljude prelazi s pilića. Novi virus gripe smatra se naročito opasnim a od njega su u Hong Kongu u prošlih mjesec dana preminule dvije osobe dok su još dvije inficirane. List 'Express' tako piše da dok znanstvenici panično nastoje izraditi cjepivo za novi virus gripe, raste zabrinutost da bi nova epidemija gripe mogla postati najteža epidemija u proteklih trideset godina. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 8. XII. 1997. Hoće li stabilizacijske snage u Bosni i Hercegovini zamijeniti međunarodna policija u kojoj bi ključnu ulogu imali europski policajci? Tako bi, da se pita samo američki ministar obrane William Cohen, izgledala mirovna misija nakon lipnja sljedeće godine. Ovu su ideju komentirali i američki dnevnici. Pregled američkog tiska pripremio Bojan Klima. Američka vlada gotovo nezamjetno priprema teren za objavu da će američki vojnici ostati u Bosni i nakon lipnja, primjećuje uvodničar 'The New York Timesa'. Uvodničar smatra da bi se pozorno trebala analizirati najnovija izjava ministra obrane Williama Cohena koji, kako se tvrdi, o Bosni govori opreznije no što to čini državna tajnica Madeleine Albright. Što je to rekao gospodin Cohen što je zapalo za oko uvodničaru njujorškog dnevnika? Rekao je da će američke postrojbe sudjelovati u mirovnoj misiji uz dva uvjeta. Prvi je da se odgovornost postupno prebacuje s vojnika na međunarodne policijske snage. Drugi je da europske zemlje uzmu veće učešće u takvoj mirovnoj misiji. Uvodničar The New York Timesa smatra da je to dobra ideja, te da bi europske zemlje u Bosnu trebale uputiti nekoliko tisuća pripadnika svojih, kako je rečeno, paravojnih policijskih snaga. Europljani već poluglasno govore o tom američkom prijedlogu, primjećuje uvodničar njujorškog dnevnika i dodaje. Europske bi zemlje u Bosni trebale preuzeti konstruktivniju ulogu jer, ne zaboravimo, Sjedinjene Države još nisu uopće konačno odlučile hoće li nakon lipnja u Bosni uopće ostati. (...) S ovom temom je povezan i komentar Jima Hoaglanda u dnevniku 'The Washington Post'. U Kongresu će se uskoro raspravljati o produženju misije u Bosni i Hercegovini. Može se sa sigurnošću očekivati da će republikanci kritizirati vladu predsjednika Clintona zbog ponovno prekršenih obećanja. Naime, predsjednik Clinton je prije dvije godine obećao da će američke postrojbe u Bosni ostati samo godinu dana. Međutim, kako kaže Jim Hoagland, rok trajanja može se primjeniti na jogurte i antibiotike, ali ne i za vojno-strateške odluke kao što je održavanje mira u Bosni. Rat u toj zemlji još uvijek je izgledan, primjećuje gospodin Hoagland i dodaje da bi Kongres trebao podržati inicijativu predsjednika Clintona pa izdvojiti novac za nastavak misije. I Jim Hoagland spominje strane paravojne policijske snage. Žandarmeriju Italije, Francuske i Španjolske koje bi trebale preuzeti značajniju ulogu u Bosni, a i uvježbati svoje bosansko-hercegovačke kolege. Ako se i usvoji taj plan, svejedno traži i znatnu američku nazočnost. Najbolje bi bilo kada bi se američki kontigent smanjio s 8 tisuća na 6 tisuća kako bi bio u stanju u potpunosti primjeniti odredbe Daytonskog sporazuma, smatra Jim Hoagland, komentator 'The Washington Posta'. (VOA) SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 8. XII. 1997. Pozovite policiju "Europske saveznice NATO-a već vrše pritisak na Washington za obnavljanje vojnog mandata mirovnih snaga u Bosni, koji ističe sljedećeg ljeta. Umjesto toga, ministar obrane William Cohen, koji se dosljedno i načelno protivi produženju američke vojne nazočnosti u Bosni, zahtijeva da partneri u savezu počnu stvarati značajnu međunarodnu policijsku snagu koja bi preuzela vojne dužnosti mirovnih snaga. Cohenov prijedlog ima smisla. To je upravo ono što je izvorni Daytonski mirovni sporazum zamislio. No zamisao da međunarodna policijska snaga održava civilni red i nametne gonjenje ratnih zločinaca u Bosni nikad se nije pomakla dalje od početnog stupnja. Sada, dok vojni mandat saveza ističe, pravo je vrijeme da se taj plan stavi na snagu. A washingtonovi bi europski partneri u takvoj policijskoj snazi morali igrati veću ulogu nego što su trebali u podjeli tereta održavanja mira. Policijska snaga, u vjerodostojnim brojevima, s prikladnim ovlastima i sudskom vlašću, može učiniti ono što vojne mirovne snage ne mogu učiniti bez da izobliče svoju ulogu: živjeti među stanovništvom, odgajati izvjestitelje, vršiti uhićenje osumnjičenika, obuzdavati građanske nemire i rješavati svakodnevne razmirice. Vojna je intervencija, nakon što kriza završi, u svakoj je zajednici nespretan način rješavanja svakodnevnih trvenja. Ciljevi vojnih mirotvoraca bili su ograničeni: nametnuti prestanak vatre, razdvojiti zaraćene strane dovoljno dugo da se pronađu rješenja za upravljanje Bosnom i pružiti sigurnost pri izborima. Ti su ciljevi ispunjeni, iako su politički rezultati turobni. Mjesni su izbori izgleda samo ojačali bosansku de facto podjelu u etničke kantone, povezane zajedničkim nepovjerenjem. A jedan od daytonskih ciljeva, gonjenje ratnih zločinaca, ostaje lakrdija. NATO je održavao nelagodan mir. To je tek nešto više od mokre krpe, koja je ovlažila tinjajuće mržnje i neprijateljstva, koja bi se mogla raspaliti u trenutku povlačenja NATO-a. Možda policijska snaga neće popraviti stvar, no ona ju sasvim sigurno neće ni pogoršati, a njezina bi priroda više odgovarala dugoročnoj misiji održanja civilnog reda, s odredbom da se vojnici NATO-a u svakom trenutku mogu pozvati izbije li opet rat." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. XII. 1997. Liberalna demokracija više je od glasovanja "Demokracija je trebala biti veliki američki dar svijetu poslije hladnog rata. Tako nije mala sramota da manje od jednog desetljeća kasnije mnogi shvaćaju da ona nije ono zbog čeg je kovana u zvijezde", piše Stephen S. Rosenfeld. "U mnogim je zemljama demokracija rjeđe rješenje, a češće problem; pojavljuje se novi problem neliberalnog sadržaja demokracije i biranja loših stvari, poput rasizma i sebične vlasti. Dok se hladni rat približavao kraju, mnogi su Amerikanci mislili da su demokratske vrijednosti pobijedile, da je Amerika dužna i sposobna uvesti ostale u povlašten krug te da američka sredstva i njihova spremnost čine projekt izvedivim. No to je bilo prije Sudana, Sierre Leone, Ugande, Pakistana, Turske, Perua, Singapura, Azerbejdžana i desetaka drugih slučajeva iz devedesetih, u kojima su demokratske izborne procedure korištene da se prikupi moć, koja se zatim rabila na način koji bi većina nas nazvala nedemokratičnim. U Rusiji je Boris Jeljcin, mašući barjakom demokracije, doslovce podigao na vlast (razbojnički) parlament. U Jugoslaviji je demokracija postala oruđem masovnog ubijanja. U Ruandi su višestranački izbori s potporom Zapada razdvojili plemena i doprinjeli genocidu. Fareed Zakaria u Foreign Affairs ('Uspon neliberalne demokracije') i Robert D. Kaplan u Atlantic Monthly ('Je li demokracija bila samo trenutak?') nas podsjećaju da demokracija društvo izlaže svojim najgorim, kao i najboljim sudovima. Bez sustava koji štiti prava pojedinca i institucijski ograničava centralnu moć, demokracija može postati karta do sirovog 'sve prolazi' majoritarizma ('majoritarianism', od majority = većina, op. prev.), do anarhije i tiranije koja ispunjava zrakoprazan prostor koji je stvorila anarhija. Živimo u demokratskom dobu, primjećuje g. Zakaria, pa ne možemo pobjeći od demokracije. On misli da će u sljedećem stoljeću probleme vladanja vjerojatno činiti problemi demokracije. 'Budući da su zaogrnuti plaštom ispravnosti, teži su za rješavanje.' Amerika mora bolje shvatiti i objasniti pravu prirodu vlastite demokracije. Nije to jednostavno doktrina izravnog izražavanja. Američki model sadrži mnogo provjera izvršnih snaga. On također posjeduje osebujnu profesionalnu srednju klasu, kakvoj treba stoljeće ili dva da se oblikuje. A s predanošću građanskim slobodama, dolazi vladavina zakona i razdvajanje moći. To je gradivni materijal ustavnog liberalizma. On se ne može naći u većini zemalja Trećeg svijeta, iako na sreću postoji u većini bivših komunističkih država srednje Europe, područjima koja dijele zapadne klasne strukture i političku tradiciju. Iz toga proizlazi da Amerika mora pokazati malo poniznosti i opreza. Umjesto 'traženja novih prostora koje treba demokratizirati i novih mjesta za održavanje izbora', sugerira g. Zakaria, bilo bi bolje 'učvrstiti demokraciju tamo gdje je uhvatila korijenje i ohrabriti postupni razvoj ustavnog liberalizma na Zemljinoj kugli.' Demokracija bez ustavnog liberalizma 'nije samo neprikladna, već i opasna, jer donosi ugrožavanje sloboda, zlouporabu moći, etničke podjele, pa čak i rat.' G. Kaplan se usredotočio na pristupanje stvarima takvim kakve jesu. On bi se pomirio s postojećom zbirkom 'pragmatično hibridnih' poredaka koji lebde negdje između demokratskog i autoritarnog pola: 'vojnog paternalizma' Turske, 'suptilnog autoritarizma' u Peruu Alberta Fujimorija, čak i singapurskog 'neoautoritarizma'. Poredak neizabranog pakistanskog premijera Moeena A. Qureshija 1993., tehnokrata Svjetske banke koji je imao potporu vojske, omiljen je poredak g, Kaplana. 'Budući da nije imao glasače koje bi morao zadovoljiti, on je vukao smjele poteze koji su obnovili političku stabilnost i gospodarski razvoj.' Dva pisca očito sumnjaju da će uobičajena sredstva koja su na raspolaganju američkoj politici - javni ukori, gospodarske kazne i slično - pomoći demokratizaciji vlada. G. Kaplan misli da rast zahtijeva vrstu društvene discipline koju demokracija obeshrabruje. To će sigurno predstavljati dilemu za Ameriku, koja se navikla u jednom dahu govoriti o demokraciji i razvoju. Možete imati sve, kaže Washington. Možda ne, kažu ti proučavatelji stvarnih mogućnosti. Pogledajte moj program, kaže Carl Gershman, čelnik Nacionalne pomoći za demokraciju, američke agencije za jačanje budućih demokracija. On smatra da globalni pokret za demokraciju 'izlazi iz mode' te savjetuje druge države da također otvore zaklade za izgradnju demokracije. Birokratski se odgovor protivi Kaplanovim uvjerenjima da se demokracija ne hrani moralnim sudom već 'organskim proizvodom'. No program Nacionalne pomoći za demokraciju za promociju slobodnih tržišta, političkih stranaka i neovisnih radničkih pokreta ukazuje put." KANADA SATURDAY NIGHT PROSINCA 1997. Kanadski generalisimus Patrick Graham piše: "U kasnu večer proljeća 1991. kad su se republike koje su činile Jugoslaviju nalazile na rubu građanskog rata, regionalnom je policijskom čelniku u istočnoj Hrvatskoj bilo naređeno da vozi trojicu muškaraca seoskim cestama koje su prolazile kroz neka od najplodnijih polja Europe. Policijski je načelnik, Josip Reihl - Kir, bio umjeren. On je pokušavao obnoviti povjerenje između hrvatske većine i sve ratobornije srpske manjine, koja je u području postavljala barikade i oružane kontrolne točke. Bacivši pogled oko auta, Reihl - Kir je osjetio nelagodu. Trojicu je ljudi smatrao radikalnim Hrvatima koji namjeravaju provocirati Srbe, no bio im se prisiljen pridružiti jer su pripadali vladajućoj stranci. Skrenuli su s ceste u kukuruzna polja u blizini srpskog sela, u području za koja je Ernest Hemingway, pišući za Toronto Star u ranim dvadesetim godinama ovog stoljeća, ustvrdio da su izuzetno nalik na istočni Ontario. Tri su čovjeka otvorila prtljažnik, izvadila projektile marke Ambrust i počeli ih bacati na selo. Reihl - Kir je bio zapanjen. 'Oni su ludi', kasnije je s gađenjem rekao svom prijatelju. Jedan je projektil pogodio traktor koji je predstavljao dio barikade. Drugi je uništio krov obližnje kuće. Treći je završio u obližnjem polju, no nije eksplodirao. Slijedećeg je dana neeksplodiran projektil prikazan na srpskoj televiziji kao dokaz hrvatske agresije. U nadolazećim se tjednima Reihl - Kir nenaoružan kretao među zabarikadiranim selima i cestovnim rampama, koji su postajali prve crte bojišnice građanskog rata. Počeo je strahovati za svoj život. 'Molim vas, spasite me', molio je svog nadređenog, ministra unutrašnjih poslova u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu. 'Dobro poznajem situaciju. Izgubit ću život. Mi ovdje gubimo nadzor.' Zahtijevajući premještaj, ministru je rekao da su područjem zagospodarili radikali (uključujući i ministra iseljeništva Gojka Šuška) koji su sudjelovali u izgredu bacanja projektila na srpsko selo. Nekoliko tjedana kasnije, dok je Reihl - Kir pokušavao ukloniti cestovne rampe, ubio ga je bijesan Hrvat čiju su obitelj upravo ubili srpski ekstremisti. Do rujna je Gojko Šušak, bivši vlasnik pizzerije i poduzetnik koji se bavio obnovom kuća u Nepeanu, predgrađu Ottawe, postao hrvatskim ministrom obrane, što je položaj na kojem je i danas. Iako nikad nije javno priznao taj noćni ispad, Šušak je slijedeće godine na skupu izjavio kako je zapalio prvu granatu na 'agresore' u istočnoj Hrvatskoj. Cijenjena dokumentarna emisija BBC-a, 'Smrt Jugoslavije', opisuje Šuškov napad kao 'paljenje fitilja' u eksplozivnom području u kojem je Reihl - Kir pokušavao očuvati mir. Šušak je jedan od najspornijih balkanskih igrača. Kao vođa utjecajne i reakcionarne struje unutar hrvatske vlade, on se općenito smatra drugom najmoćnijom osobom u državi poslije predsjednika Franje Tuđmana. Povremeno se oni mogu vidjeti na televiziji, kako provode smotru vojnika: ispijeni Šušak, koji izgleda strogo u tamnom odjelu, uz predsjednika Tuđmana koji voli vojne odore. Šuška se često opisuje kao Tuđmanovu sivu eminenciju, koja okreće predsjednika prema desničarskoj, nacionalističkoj politici. Među umjerenim zagrebačkim snagama, Šušak ima reputaciju tamne strane vladajuće stranke. (...) Međunarodni ga tisak opisuje kao 'nemilosrdnog', 'čvrstorukaša'; 'g. Hydea hrvatske politike' ili 'tužnu jeku hrvatske ustaške prošlosti', poretka koji je uz potporu nacista vladao u Hrvatskoj i Bosni za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sa Šuškom na kormilu, hrvatska je vojska odlikovala i promaknula optuženike za ratne zločine u Bosni. Naslovnica New York Timesa prošle je jeseni sugerirala da Šušak i njegovi saveznici planiraju preuzeti nadzor nad vladom, ukoliko predsjednik Tuđman podlegne raku želudca." Novinar zatim spominje kako je veći dio kanadskog tiska malo pisao o Šušku, usprkos činjenici da je tamo živio te njegovim sukobima s kanadskim mirovnim snagama. Zatim navodi izjave novinara, koji tvrde da je veoma teško dogovoriti intervju s g. Šuškom. " (...) Mjesni hrvatski aktivisti za ljudska prava, koje mediji pod nadzorom države često kritiziraju, oprezni su kad pričaju o njemu. 'Putem telefona ne razgovaramo o Šušku', izjavio je čelnik jedne organizacije za ljudska prava u Zagrebu. Kanađaninu koji s njim radi u organizaciji za pomoć netko je grubo rekao: 'Kanada ne bi smjela izvoziti takvu vrst ljudi.'" Autor zatim spominje da je Šušak rodom ih Hercegovine. Zatim objašnjava hrvatski povijesni odnos s Hercegovinom: "(...) Da se shvati kako je Šušak postao moćan u sadašnjoj vlasti, mora se razumjeti povijesni odnos Hercegovine i Hrvatske. 400 je godina Hercegovina bila odsječena od Hrvatske pod turskom vlašću. Njezinu su hrvatsku kulturu i katoličku vjeru na životu održavali franjevci. Ta nesigurnost proizvela je jak osjećaj etničkog identiteta; Hercegovina je rodno mjesto nekih od najsnažnijih hrvatskih nacionalista, kojima se ne sviđa biti dio Bosne, koja je uglavnom muslimanska i srpska. No Hrvati u samoj Hrvatskoj tradicionalno nisu osjećali da im je neovisnost ugrožena toliko drugim slavenskim susjedima, koliko su se bojali nadzora velikih europskih carstava. Hrvati su često računali na druge Slavene ('Yugo' znači jug), uključujući i Srbe, za potporu potrebnu da se Hrvatska oslobodi od Austro - Ugarskog carstva, koje se u Hrvatskoj zadržalo do Prvog svjetskog rata. Nakon 1918. južni su se Slaveni ujedinili pod srpskim monarhom, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca: prvom pokušaju stvaranja Jugoslavije. No s unijom je stigla i shema sukoba koja je odredila njihove buduće odnose. Uglavnom pravoslavni Srbi bili su centralisti, koji su očekivali da će već zbog same svoje brojnosti dominirati u Federaciji. Hrvati su vidjeli prednosti ujedinjenja sa svojim moćnim susjedom, no uvijek su inzistirali na određenom stupnju autonomije i poštivanju njihove katoličke kulture. Radikalni je rub često iskorištavao te razlike, što je vodilo nasilju. Srpski je ekstremist godine 1928. u Beogradu ubio vodećeg hrvatskog političara. Godine 1934. hrvatske su ustaše na ulicama Marseillesa, u savezu s makedonskim nacionalistima, izvršile atentat na jugoslavenskog kralja, Srbina. Tridesetih je godina komunistička stranka privukla zagovornike svih etničkih pripadnosti pod vodstvo Tita, porijeklom poluslovenca i poluhrvata. Međutim, kad je Hitler napao Jugoslaviju, ustaše su stale na stranu Nijemaca i stvorile Nezavisnu Državu Hrvatsku. Taj je surovi fašistički poredak naredio ubijanje komunista, Židova, Cigana i Srba. Komunisti su na čelu s Titom pobijedili ustaše u građanskom ratu, što je završilo ponovnim ujedinjenjem južnih Slavena u federaciju republika koja je postala poznata kao Jugoslavija." Novinar zatim piše kako su u Titovoj Jugoslaviji Srbi bili postavljani na moćne položaje u Hrvatskoj, gdje su činili samo dvanaest posto ukupnog stanovništva te kako su dominirali u policijskim i vojnim snagama u čitavoj Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj. Zatim navodi da se Gojko Šušak rodio u Širokom Brijegu godine 1945. "(...) Kao mladić, Šušak je proveo dvije godine na učiteljskom fakultetu, no kao mnogi Hrvati koji su bili nezadovoljni komunističkim poretkom, napustio je Jugoslaviju i otišao na Zapad. 'Nisam otišao u inozemstvo da bih vozio velik automobil', izjavio je g. Šušak za The New York Times 1994., 'radilo se o tome, hoću li otići u zatvor ili ne.' On je tvrdio da je bio prisiljen napustiti Jugoslaviju kao politički izbjeglica, zbog otpora vladinoj propagandi, za koju tvrdi da je prenapuhala brojke ljudi koje su ustaše ubile. Hrvatski novinari ne mogu naći zapise o tadašnjim Šuškovim aktivnostima i uglavnom se pretpostavlja, da je ta posljednja tvrdnja bila pokušaj stvaranja nacionalnih preporuka prilikom povratka u Hrvatsku. Mnogo je vjerojatnije da je g. Šušak, kao i mnogi drugi mladići koji su tih godina otišli iz zemlje, napustio Jugoslaviju da izbjegne novačenje u JNA.(...)" Novinar priča kako je Šušak iselio u Kanadu, pridruživši se dvojici braće koja su živjela u Ottawi. Ističe da su politička stajališta tamošnjih hrvatskih iseljenika bila veoma raznolika, krećući se od komunističkih do otvoreno fašističkih. Hrvati su u Kanadi zadržali snažne veze sa svojom domovinom, stvarajući istovremeno svoje vlastite političke i kulturne organizacije. Graham zatim priča kako je po dolasku u Kanadu Šušak radio kao perač suđa: "Ubrzo poslije, on je preselio u stan s drugim hrvatskim iseljenikom, Augustom Brekalom, u ulicu Albert preko puta hotela Skyline. 'Pričali smo o Hrvatskoj, pjevali hrvatske pjesme', prisjeća se Brekalo. 'Ponekad bismo odlazili u noćne klubove u Hullu, primjerice u Le Club.' Šušak je brzo učio, kaže Brekalo. 'Mogao je biti liječnik, no njega je zanimala politika. Otkad sam ga sreo, radio je za neovisnu Hrvatsku. Nisam vjerovao da će se to dogoditi za mog života. No on je imao viziju i vjerovao je u nju. Mogao je biti milijunaš, mogao je biti bilo što. No on je čitavo svoje vrijeme posvetio hrvatskoj kulturi. Rekao je da će se komunizam srušiti, kao kuća od karata. Imao je viziju da će do toga doći.' Ubrzo je Šušak pomagao u organiziranju hrvatskih škola te je sudjelovao u različitim hrvatskim organizacijama. Petkom navečer, roditelji bi vozili svoju djecu k Šušku i odlazili u kupovinu, dok bi im on davao lekcije iz hrvatskog jezika. Sa svojim starijim bratom Brankom i prijateljem Brekalom, Šušak je pokrenuo športski klub nazvavši ga Jadran. Prema Brekalu, Šušak je bio pravi vođa Jadrana: 'On nas je spojio, pa nismo lutali uokolo kao ovce.' Jadran postoji i danas te je i dalje blisko povezan s mjesnom hrvatskom katoličkom crkvom. Godine 1973. Šušak je oženio socijalnu djelatnicu Đurđu. 'Mislim da će jednog dana biti velik čovjek', rekla je ona Brekalu. (...) Usprkos svom prilično konvencionalnom životu čovjeka iz predgrađa, Šuškov partner iz pizzerije, Bruce Blenkarn, prisjeća se njegove opsesije Hrvatskom. 'Uvijek je to bila Hrvatska - nešto što mu je oduzeto.' Te je godine Šušak, zajedno s još nekim hrvatsko - kanadskim aktivistima, štrajkao glađu ispred Parliament Hilla. Slika Šuška zaraslog u bradu, kako nosi plakate koji osuđuju ponašanje jugoslavenske vlade prema hrvatskim disidentima, objavljena je u Ottawa Citizenu. (...)" Graham zatim navodi još jedan događaj iz godine 1979. Tad je g. Šušak zajedno s drugim hrvatskim demonstrantima sprejem napisao TITO na svinju u lijesu. Kovčeg je ostavljen ispred jugoslavenskog veleposlanstva. Cvilež životinje koja se guši zapanjio je promatrače. Zatim se spominje niz članaka objavljenih u Globusu 1994., koji su povezivali Šuška sa skupinom franjevaca iz sela u blizini Toronta, poznatih po radikalnoj hrvatskoj politici. Po navodima iz Globusa, oni su bili povezani sa skupinom ekstremista pod imenom Hrvatski narodni odpor. Ta je organizacija, navodi autor, nabavljala oružje od Sovjetskog Saveza, budući da je Zapad, postavši jugoslavenskom saveznicom, odbio poduprti hrvatsku neovisnost. Skupina hrvatskih iseljenika i članova tog pokreta otela je 1976. zrakoplov poduzeća TWA, kako bi u javnost iznijeli hrvatsku borbu. Pritom je stradao jedan američki policajac. "Kasnih osamdesetih, Šušak je sreo Franju Tuđmana, bivšeg hrvatskog komunista koji je bio najmlađi Titov general za vrijeme Drugog svjetskog rata. Frustriran nedostatnom autonomijom Hrvatske unutar Federacije, Tuđman je napustio vojsku da bi postao povjesničar te je, kao i Šušak, prvenstveno bio usredotočen na Hrvatsku. U svojim revizionističkim publikacijama, Tuđman često opravdava hrvatsku potporu ustaštvu, koje smatra propalim pokušajem postizanja hrvatske neovisnosti. On je početkom sedamdesetih godina zatvoren zbog svoje uloge u masovnim demonstracijama za vrijeme 'hrvatskog proljeća', što je naziv koji se odnosi na Praško proljeće koje mu je prethodilo. Tito je umro 1980. ostavivši zemlju u ogromnim financijskim dugovima prema Zapadu te ustav koji bez centralizirajućeg utjecaja diktatora nije više bio održiv. Kasnih osamdesetih, Jugoslavija je bila politički i gospodarski napeta. Srpski su intelektualci, smatrajući da je Srbija bila nepravedno ograničena, počeli agitirati za veću moć. Kad je Slobodan Milošević osvojio nadzor u Srbiji, on je potaknuo masovne demonstracije srpskog nacionalizma kako bi se zastrašile manje republike. Tuđman je odgovorio stvorivši svoju vlastitu stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, u nadi da će sudjelovati u slijedećim izborima. Za razliku od Srbije, Hrvatska je u tom razdoblju bila tako tiha, da su te godine nazvane hrvatskom šutnjom. Dva desetljeća policijske represije poslije hrvatskog proljeća ostavila su Tuđmanove sugrađane prestrašenima. On je bio prisiljen potražiti pomoć kod hrvatske dijaspore - Hrvata koji su živjeli u inozemstvu, čiji je broj gotovo jednak kao i 4,5 milijuna ljudi koji žive u zemlji. On je 1987. došao prvi put u Kanadu, promovirajući pred hrvatsko - kanadskim studentima na sveučilištu York svoju knjigu, koju je objavilo Kanadsko - hrvatsko poslovno i stručno udruženje (Canadian Croatian Business and Professional Association). Početkom devedesetih raspala se Komunistička partija Jugoslavije, pripremivši teren za višestranačke izbore u čitavoj zemlji. Ubrzo su u Hrvatskoj nastale druge stranke, no samo se Tuđman okrenuo dijaspori. 'Na vrhu liste', piše Marcus Tanner u svojoj nedavno obavljenoj knjizi 'Hrvatska: Država stvorena u ratu', 'bio je Gojko Šušak.' Iako sam nije bio bogat, Šušak je postao vodič stranke u općenito antikomunistički orijentiranoj dijaspori, koja je bila više nego spremna otvoriti svoje novčarke za stranku koja bi se zalagala za njihovu domovinu. On je navodno također bio sposoban uvući se u veoma povezanu hercegovačku zajednicu. Tog je siječnja Tuđman pozvao Šuška na stranački kongres u Zagresu, gdje je izabran u izvršno tijelo stranke. HDZ-ov sastanak bio je točka prekretnica. Tuđman je uspio ujediniti desno krilo članova dijaspore, poput Šuška, s ljevičarima koji su u stranku došli iz komunističke partije, uključujući i bivše članove jugoslavenske tajne policije. No sve je to zahtijevalo određeno pozivanje na ustaški pokret i rehabilitaciju tog poretka. 'Naši protivnici ne vide ništa u našem programu', obratio se Tuđman 2.500 zastupnika na predizbornom skupu, 'osim zahtjeva za obnovu neovisne hrvatske ustaške države. Ti ljudi ne vide da je ta država bila tvorevina fašističkih kriminalaca; ona je također predstavljala ostvarenje povijesnih težnji hrvatskog naroda za neovisnom državom. No oni znaju, da je Hitler planirao izgraditi novi europski poredak.' Govori poput tog, malo su učinili za ublaženje sve većih strahova srpske manjine u Hrvatskoj, koja je strahovala da će nova hrvatska država biti jednako zlonamjerna kao i ustaška. No u Kanadi, Šušak je spadao u mali krug od možda tridesetak ljudi, kojih je podupiralo drugih 2.000. Taj je krug predstavljao srž potpore Tuđmanu. Do izbora u travnju 1990., u Sjevernoj je Americi već bilo 35 ogranaka HDZ-a, s brojem članova između 200 do 2.000. Šušak je bio odgovoran za milijune dolara koje je HDZ skupio od hrvatskih iseljenika u Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i Njemačkoj. 'Prvi su dolari stigli iz Kanade', prisjeća se Steve Hrkač, bivši predsjednik kanadskog HDZ-a, koji sad predstavlja hrvatsku dijasporu u Tuđmanovoj vladi. (...) Novac je Tuđmanu pomogao da zaigra na nacionalističku kartu, slaveći hrvatsku kulturu i zanemarivši sve veće etničke napetosti sa Srbima. Suradnja između Srba i Hrvata, koja je obilježila dobar dio njihove prošlosti, počela se slamati. Kao što je Leonard Cohen, profesor političkih znanosti na fakultetu Simon Fraser, primjetio u svojoj knjizi 'Presječene veze', izbori su bili 'klasičan slučaj hrvatskog i srpskog nacionalizma koji jedan drugog hrane, što je shema koja se već nekoliko puta prije tragično pojavila u povijesti Balkana i Jugoslavije.' Osvojivši četrdeset posto glasova, Tuđman je preuzeo 205 od 356 mjesta te imenovao Šuška svojim ministrom iseljeništva, u znak priznanja za njegov rad vođe dijaspore u HDZ-u. (...) Izbori nisu odmah vodili neovisnosti. HDZ je planirao zadržati zemlju u slabijoj federaciji. No u euforiji prve 'slobodne Hrvatske u tisuću godina', nova je vladajuća stranka počela radikalno mijenjati politički krajobraz.(...) Kritici u Hrvatskoj Tuđmana su počeli nazivati hrvatskim Miloševićem, a Srbi (koji su uglavnom glasovali za komuniste) bili su spremni vjerovati da će vojničke čizme još jednom marširati zagrebačkim ulicama. U toj se napetoj atmosferi HDZ prihvatio 'ispravljanja' etničke neravnoteže u različitim zanimanjima te je, što je još važnije, smanjio broj Srba u policiji, gdje su oni predstavljali gotovo sedamdeset posto zaposlenika. Međunarodni tisak (koji je dao veliki publicitet Tuđmanovoj primjedbi za vrijeme izbora, da mu je drago što njegova 'žena nije ni Srpkinja, ni Židovka') postajao je sve kritičniji dok je HDZ preuzimao elektronske medije, koje su komunisti tek nešto prije liberalizirali. Tadašnji veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmerman prisjeća se da mu se Tuđman žalio kako su vijesti antihrvatske, budući da su šest i pol glavnih novinskih urednika bili Srbi. Kad je Zimmerman zapitao o polovici urednika, rečano mu je da je taj iz miješanog braka, odnosno da je polusrbin i poluhrvat. Zimmerman je Šuška sreo u to vrijeme, povremeno igrajući tenis s njim i Tuđmanom. 'Činili su se veoma bliski. A Tuđman je s ministrima bio veoma nestrpljiv. Otpuštao bi ih brzo i bez oklijevanja.' Bivši se veleposlanik Šuška prisjeća kao 'mrku prisutnost' pored Tuđmana. 'Nikad nisam vidio kako se smije.' Šušak je pričao malo, no Zimmerman se sjeća da nekoliko njegovih antisrpskih primjedbi. Popularni je satiričar u Zagrebu Šušku nadjenuo nadimak 'pizza man', s namjerom omalovažavanja njegovih kvalifikacija. Međunarodni je tisak, s druge strane, miješao Šuškov posao u pizzeriji s velikim količinama novca iz dijaspore nad kojim je imao nadzor. Tako ga je nazivao 'Pizza milijunašem' i 'Pizza magnatom'. U svojoj posljednjoj knjizi 'Balkanska Odiseja', Lord Owen je ustvrdio da je Šušak vodio 'iznimno uspješan lanac pizzerija u Kanadi.' Koliko god su Šušak i Tuđman bili samouvjereni za vrijeme prvih opojnih dana poslije izbora, vlada je uskoro shvatila da se nalazi u nesigurnom položaju. Primjerice, vojska nije bila pod Tuđmanovim nadzorom. (...) No neposrednu prijetnju hrvatskoj stabilnosti činila je skupina Srba koja je živjela u području Krajine. Kad je Zagreb diskreditirao njihove umjerenije vođe, mnogi su bili gurnuti u naručaj radikalnog Srba Milana Babića. Naoružani oružjem koje im je dala vojska, (ili ga barem nije zaplijenila), počeli su se buniti, blokirati ceste, preuzimati policijske postaje i stvarati svoju državu unutar države. Kad je Tuđmanova vlada bezuspješno pokušala vratiti policijsku postaju, srpska je televizija miješala dijelove iz Drugog svjetskog rata, koje su prikazivale ustaše, s vijestima. Zauzvrat, hrvatska je televizija, pod nadzorom vlade, počela demonizirati Srbe. Početkom 1991. da nadoknadi za nedostatak potpore od JNA, Tuđmanova je vlada počela organizirati hrvatske policijske snage u paravojnu organizaciju. Šušak, koji nije imao vojne obuke, bio je zajedno s još dvojicom od kojih je jedan sveučilišni profesor, zadužen za nabavku oružja. Warren Zimmerman vjeruje da je 'Šušak bio glavni čovjek za naoružanje hrvatske vojske, da je pronalazio oružje u inozemstvu i krijumčario ga u zemlju. Sigurno je bio dobar u svemu tome.' Prema Marcusu Tanneru, državna su poduzeća tajno služila za slijevanje vladinih fondova u inozemstvo za kupovinu oružja, koje je zatim noću krijumčareno pored granica pod nadzorom JNA u konvojima, prtljažnicima automobila i hladnjačama." Novinar zatim piše kako se pobuna u Krajini proširila u istočnu Hrvatsku. Pri tom spominje Branimira Glavaša, navodeći da je on bio sa Šuškom u istočnoj Slavoniji, u noći kad su se ispaljivali projektili na Srbe. Zatim prelazi na povijest raspada Jugoslavije i početak rata u Hrvatskoj. "Shema sukoba postala je jasna to ljeto. Srbi bi napali selo, s potporom vojnog topništva te bi zajedno prognali nesrbe. To je bilo 'etničko čišćenje', eufemizam koji je prvo skovao srpski tisak da označi uklanjanje nesrba, obično Hrvata, iz okupiranih područja - ponekad u masovne grobnice. U Krajini je 85.000 Hrvata prognano iz svojih domova. (...)" Kanadski su Hrvati u svoju domovinu slali velike količine pomoći, prisjeća se novinar. "Najpoznatiji kanadski pokušaj da naoruža opkoljenu republiku predstavlja hrabra, no nesretna priča starog Šuškovog poznanika Antona Kikaša. U intervjuu, Kikaš je nedavno opisivao skupljanje novaca na privatnim sastancima s bogatim hrvatskim poslovnim ljudima u južnom Ontariju; nakrcavanje zrakoplova Uganda Airlinesa puškama u Južnoj Africi; putovanje zrakoplovom u Sloveniju iz koje se oružje trebalo prokrijumčariti u Hrvatsku. No zbog Kikašu još uvijek nepoznatih razloga, let je bio usmjeren u Zagreb, gdje je nekoliko federalnih vojnika nadziralo zračnu luku. Nakon slijetanja, Kikaša je uhitila JNA. Tri mjeseca kasnije bio je zamijenjen za uhićenog srpskog generala te je izručen u Zagreb, gdje ga je u zračnoj luci dočekao Šušak. Koliko se mala kanadska zajednica od 100.000 Hrvata bila prisiljena promijeniti, pokazuje podatak da su nekoliko godina ranije Šušak i Kikaš skupili milijun dolara za pomoć hrvatskim studijima na sveučilištu u Waterloou. A na rubu Toronta u Howard Johnsonu, oni su samo u jednoj noći skupili pola milijuna dolara. U rujnu 1991. Tuđman je Šuška imenovao ministrom obrane, četvrtim po redu u manje od osamnaest mjeseci. Susjed u Ottawi sjeća se izrugivanja nakon što je Šušak prihvatio položaj. 'Koja to budala odlazi tamo na mjesto ministra obrane, kad oni gube rat.' Kanadske su novine bile nakratko zaintrigirane time što je Kanađanin bio spreman staviti se u tako rizičnu situaciju. Izvjestitelj u posjetu zabilježio je kako je stol Šuškova ureda u Ministarstvu obrane bio ukrašen kanadskom, američkom i hrvatskom zastavom, dok se na podu nalazila medvjeđa koža. 'Ona potječe iz jedne od Titovih vila', izjavio je Šušak. 'Tito je ustrijelio medvjeda, no naravno, njegovi su ga ljudi vjerojatno prvo trebali drogirati.'" Šušak nije bio jedini Kanađanin na visokom položaju u Hrvatskoj, ističe novinar, spominjući Ivicu Mudrinića i Antu Belju. Zatim piše kako je Šušak stigao u MORH baš kad je JNA počela granatirati hrvatske gradove. Spominje UN-ov embargo na uvoz oružja, koji je Hrvatsku ostavio u nezavidnom položaju naspram teško naoružane JNA. Nakon toga opisuje događaje vezane uz pad Vukovara. "(...) Više od 2.000 ljudi poginulo je u opsadi. Pad Vukovara bio je strašan psihološki udarac Hrvatskoj. Vojni zapovjednik grada, kasnije uhićen, optužio je Šuška i Tuđmana za napuštanje grada. Šušak je branio svoju strategiju. 'Vukovar nije bilo moguće zadržati', izjavio je. 'Zašto poslati još tisuću ljudi u Vukovar? Da dobijemo još petnaest dana? To se ne isplati.' (...) Do kraja 1991., Šušak i njegov glavni zapovjednik Antun Tus obučili su i naoružali 250.000 vojnika. Ipak, jedna je trećina države bila okupirana; 500.000 Hrvata raseljeno, a 250.000 Srba otišlo je. Sedmomjesečni neobjavljeni rat, u kojem je umrlo 6.000 Hrvata, a 10.000 ih je nestalo, završio je u siječnju 1992., kad je UN posredovao radi prestanka vatre. To je pripremilo teren za dolazak mirovnih snaga, uključujući i kanadske. Tog je siječnja Hrvatska dobila ono što je oduvijek željela; Europska je zajednica priznala njezinu neovisnost. (...) Tuđman je također bacio oko na Bosnu. On je dugo vremena javno tvrdio da je Bosna neodvojiv geografski i gospodarski dio Hrvatske. Za njega, bosanski Muslimani nisu bili ništa drugo do odmetničkih katolika koji su morali izabrati između toga da budu Srbi ili Hrvati. Kad su između Hrvata i Muslimana izbile borbe, Tuđman i Šušak poslali su vojnike da pomognu stvoriti paravojnu državu iz dobrog dijela Hercegovine, poznate kasnije kao Herceg - Bosne. Tuđmanovu potporu Herceg - Bosni mnogi su tumačili kao nagradu za potporu koju su u Hercegovci od samog početka davali HDZ-u. Borbe su bile posebice žestoke oko Mostara, grada kojeg su Hrvati htjeli za glavni grad Herceg - Bosne. Hrvatske su snage tukle muslimansku stranu grada, uništivši glasoviti stari most i otjeravši tisuće Muslimana u koncentracijske logore. U srednjoj su Bosni masakrirali Muslimane te napadali i zadržavali konvoje pomoći. Politika podupiranja Herceg - Bosne bila je nepopularna u Hrvatskoj, gdje je stotine tisuća muslimanskih izbjeglica našlo utočište. Čak i u Ottawi, Šuškova je stara župa pomogla smjestiti 25 muslimanskih izbjeglica u Kanadu. Dok su se borbe nastavljale sljedeće godine, Hrvatska je izgubila dobar dio simpatija koje je dotad, kao žrtva Srba, uživala u svijetu. Šušak, najmoćniji Hercegovac u vladi, počeo se u mjesnom i međunarodnom tisku opisivati kao Tuđmanov 'slijepi pristaša' u Bosni; 'neslužbeni upravitelj Hercegovine', čelnik 'hercegovačkog lobija', skupine čija je ambicija bila učiniti Hercegovinu dijelom Hrvatske. U Zagrebu su se mogli vidjeti grafiti poput: 'Uzmite natrag svoje Hercegovce i vratite nam naše Srbe.' Jedan je broj istaknutih članova HDZ-a napustio stranku da bi osnovao vlastitu, zahtijevajući da im se kaže tko će preuzeti odgovornost za koncentracijske logore i 30.000 Hrvata koji su se borili u Bosni. Oni su također krivili hercegovački lobi za krijumčarenje u Herceg Bosnu i uzimanje velikih dijelova privatiziranih državnih poduzeća. Šušak je odgovorio da su kritici vlade bili tek 'korumpirani stari boljševici.' Sam Šušak očito bolje živi nego što je živio u Ottawi, iako se ne smatra da je on od rata financijski profitirao. Ljudi njemu bliski, međutim, navodno su se obogatili. Dok je popularnost HDZ-a opadala, Tuđman i Šušak su pokušali odvratiti pažnju javnosti. Vojsci je naređeno da izvrši napad zamišljen da vrati dio hrvatskog teritorija pod srpskim nadzorom, poznat kao Medački džep. Ironično, silina napada pala je na kanadsko pješaštvo Princeze Patricije, koja je tamo bila postavljena da održava prestanak vatre. To nije bio jedan od onih trenutaka kad su mirovne snage uhvaćene u unakrsnu vatru između dvije zaraćene vojske. Hrvatska je vojska namjerno ciljala na vojnike UN-a s neprekinutim bombardiranjem, koje je trajalo gotovo četrdeset osam sati. Kad je kanadsko pješaštvo izguralo Hrvate iz područja, vidjelo je da su Šuškovi vojnici dignuli u zrak preko 300 zgrada, da su zagadili bunare, ubili sve životinje, kao i barem osamdeset civila (neki su od njih ležali ispod gorećih tijela stoke), iako je mnogo leševa bilo uklonjeno. Nisu to bili tek bijesni vojnici; razaranje takve vrste mora biti planirano. Moraju se dovesti inženjeri, kako bi okružili kuće antitankovskim minama koje će ih potpuno uništiti. Netko treba dodavati gumene rukavice koje se nose da se uklone dokazi masakra, a takve su rukavice kanadski vojnici našli odbačene u području. Nakon neuspjelog napada, Tuđmanova je popularnost još više opala. Za katastrofalnu politiku u Bosni krivilo se Šuška i hercegovački lobi. Bilo je strahova da su 'Šušak i njegove pristaše' preuzele hrvatsku vladu. U Zagrebu se šalilo da Hrvatska ne pokušava pripojiti Hercegovinu - već da Hercegovina pokušava pripojiti Hrvatsku. Šest mjeseci nakon Medaka, Amerika je natjerala Hrvatsku na pregovore s Muslimanima, prijeteći Tuđmanu sankcijama poput onih kojima je kažnjena Srbija. Američko veleposlanstvo u Zagrebu poslalo je istražitelje da posjete logore u Herceg - Bosni, gdje su vidjeli strašne uvjete. Novi američki veleposlanik Peter Galbraihth javno je ukorio Hrvatsku zbog njezine potpore bosanskim Hrvatima, te je ljutito izjavio da bi se počinitelji zločina mogli smatrati ratnim zločincima. U ožujku 1994. je uz američko posredovanje postignut mirovni sporazum između bosanskih Hrvata i Muslimana. To je vodilo stvaranju napete zajednice bivših neprijatelja. Manje od godinu i pol prije toga, Šušak je izraelskim medijima rekao da se 100.000 bosanskih Muslimana nalazi u Egiptu, što je bio očit pokušaj da zaigra na kartu bojazni od islamskog fundamentalizma. No Šušak i Tuđman su se pokazali pragmatičnim nacionalistima te su javno poduprli muslimansko - hrvatsku Federaciju. Istog mjeseca, Šušak je pisao Pentagonu tražeći vojnu pomoć u organiziranju hrvatske vojske 'po modelu Sjedinjenih Država'. Zahtjev je bio u skladu s washingtonskom politikom čiji je cilj bio da ona, a ne Moskva, postane vojno središte za istočnu Europu. Clintonova je vlada također vjerovala da je snažna Hrvatska dobra radi ravnoteže sa Srbima; no Sjedinjene su Države bile ometene UN-ovim embargom koji je zabranjivao otvorenu vojnu pomoć republikama bivše Jugoslavije." Novinar nastavlja kako je Pentagon prenio Šuškov zahtjev plaćeničkom poduzeću pod imenom Military Professional Resources Inc. u Virginiji. Na taj je način zapravo ostvarena suradnja Hrvatske i Sjedinjenih Država, kaže novinar. Budući da bi bilo nezakonito da poduzeće pruža izravnu vojnu pomoć, ono tvrdi da je bilo uključeno samo u obuku vodstva, obuku nižih časnika te poduku o demokraciji. Navode se procjene po kojima je Hrvatska do 1995. trošila milijardu dolara godišnje na oružje. "(...) Kako god su dobro Hrvati slijedili američke vojne udžbenike, čini se da su pri svom napadu na Krajinu zaboravili svoju obuku iz demokracije. U nekoliko je dana izvršeno stotine smaknuća po kratkom postupku, većinom starijih Srba koji su bili preslabi za život izbjeglica. U nekim područjima uništeno je 70% kuća, a barem 170.000 srpskih izbjeglica pobjeglo je u Bosnu i Srbiju. Kad su se pojavila izvješća o napadu, 200 kanadskih Srba protestiralo je ispred zgrade parlamenta u Ottawi, tražeći da se Šušku oduzme državljanstvo. Kombinirane hrvatske i muslimanske snage, koje su bile udružene od mirovnog dogovora iz 1994. upustile su se zatim u uspješnu kampanju protiv Srba. Do studenog, sve su tri strane bile za pregovaračkim stolom u Daytonu u Ohiu." Novinar zatim kaže da je Srbima u Krajini onemogućen povratak kućama; spominje susret ministrice Albright i predsjednika Tuđmana u svibnju, kad je ministrica javno ukorila Predsjednika; prisjeća se rezultata lipanjskih izbora, koje je OESS opisao kao 'slobodne, no ne i poštene.' "(...) Dok postoji živahni tisak, elektronski su mediji prvenstveno u rukama vlade pod Ivicom Mudrinićem, bivšim žiteljem Mississaugae, koji je sad čelnik Hrvatskog radija i televizije. Šušak povremeno dolazi u Kanadu na putu u Washington ili iz njega, gdje se liječi od raka pluća, prisustvuje obiteljskim vjenčanjima ili govori pred hrvatskim Kanađanima - od kojih ga neki smatraju junakom zbog preuzimanja takvog ogromnog osobnog rizika, ostankom u Hrvatskoj u najgorim trenucima rata. Njegova žena sad radi za jednu od dvije obavještajne službe u Hrvatskoj vojsci. Povremeno, novine izvješćuju o Šuškovoj nazočnosti na konvencijama naoružanja gdje, u tradiciji Jugoslavije, Hrvatska prodaje proizvode iz svoje sve razvijenije domaće industrije oružja. Početkom ove godine, haški je sud izdao subpoenu Šušku. (...) Hrvatska je vlada kroz brojne žalbe izbjegla subpoenu, tvrdeći da sud nema ovlasti uručiti subpoenu njezinim dužnosnicima. Krajem listopada, subpoena je povučena u odluci koja je dramatično smanjila doseg suda. Kao što je Warren Zimmerman izjavio u našem razgovoru: 'Šušak je bez sumnje čovjek koji preživljava.'" NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. XII. 1997. Ukinuti tablice kao znak raspoznavanja "U uredu Visokog predstavnika u Sarajevu radi jedan diplomat koji se odlikuje duljim iskustvom i uspjesima u pitanjima vezanim za područje bivše Jugoslavije. Uoči međunarodne konferencije o Bosni koja će ovog tjedna biti održana u Bonnu, američki diplomat i pričuvni general Jacques Klein iznio je u razgovoru za list kako valja pristupiti teškoćama u procesu provedbe Daytonskog sporazuma. 58-godišnji Klein bio je donedavno kao prijelazni upravitelj UN nadležan za reintegraciju istočne Slavonije, kojom su tijekom rata dominirali Srbi, u sastav hrvatske države. U ljeto ove godine imenovan je - pored Nijemca Hansa Schumachera - zamjenikom Visokog predstavnika Carlosa Westendorpa. Hrvatske su vlasti u istočnoj Slavoniji nerado izdavale potvrdu o hrvatskom držvljanstvu, prisjeća se Klein. Osim toga, Srbi koji žive na tom području u početku su ga i odbijali, dodaje on. No, to se promijenilo kada su Srbi shvatili da bez hrvatske domovnice neće, primjerice, dobiti mirovine, nastavlja Klein, napominjući da tako valja postupiti i u podijeljenoj Bosni gdje predstavnici muslimansko-hrvatske federacije i Republike Srpske ne mogu postići dogovor o zajedničkim putovnicama, novčanicama ili automobilskim oznakama. 'Izdat ćemo bosanske putovnice Srbima koji ne mogu nikamo putovati bez njih bez obzira na mišljenje njihovih vođa na Palama', ističe Klein. Muslimanski, hrvatski i srpski član bosanskog predsjedništva upozoreni su da će Visoki predstavnik donijeti arbitražne presude ako prije bonnske konferencije ne bude postignut dogovor o četiri odgovarajuća bosanskohercegovačka zakona. Iskustva s rokovima i priprijećenom uskratom pomoći, stečena šest mjeseci nakon ministarskog sastanka ravnateljskog odbora Vijeća za uspostavu mira (PIC) u portugalskom gradu Sintri bila su deprimirajuća. PIC je konzultativno tijelo država i organizacija angažiranih u Bosni. Visoki predstavnik Westendorp očekuje od njih potporu kada ubuduće nakon isteka rokova bude kao arbitar donosio odgovarajuće odluke. Bude li to nužno, Westendorp namjerava od neposlušnih zatražiti i ostavke. 'Za to nije potrebna revizija Daytonskog sporazuma', tvrdi Klein, napominjući da od bonnske konferencije ne očekuje više od 'potvrde' (reaffirmation) mandata Visokog povjerenika. Velikodušnije tumačenje mandata trebalo bi se osloniti na članak V u aneksu 10 koji Visokom predstavniku dodjeljuje 'presudni autoritet u razlaganju' uspostave mira na civilnoj razini. Pristup koji predlaže Klein svodi se na pokušaj integracije, nadovezan na interese bosanskog stanovništva - po potrebi i protiv volje vlasti. Ovih su dana Hrvati pretukli dva katolička svećenika u civilnoj odori, ocijenivši po njihovim automobilskim tablicama da je riječ o Muslimanima. Klein se zalaže za jedinstven bosanski sustav automobilskih tablica koji neće izravno upućivati na mjesto stanovanja ili na dio države. Te bi tablice po Kleinu koristile samo nekoliko latinskih slova koja slično izgledaju i u srpskom ćirilićnom pismu", prenosi na kraju prikaza razgovora Bernhard Kueppers. Arbitar s vojnim ovlastima "Bosanske vođe izazivaju svijet: velike sile stavljaju tu malenu zemlju u središte desetaka konferencija; šalju tisuće vojnika radi zaštite mira; ulažu milijarde dolara u obnovu. Bosanski se pak političari ne mogu dogovoriti čak ni kako će izgledati novčanice u koje bi dolarske doznake trebale biti promijenjene. Detaljni planovi pomoći mogli bi postati obične karikature čim se nađu na pragu primjene na konkretno stanje u Bosni. Zato međunarodna zajednica mora u prosincu 1997. g., dvije godine nakon sklapanja daytonskog mirovnog sporazuma, odlučiti kako će ljudima u Bosni osigurati mirovnu dividentu usprkos opstrukciji njihovih političkih vođa. Prvi je korak u tom smjeru prošlog tjedna napravio NATO, izradivši planove o produljenju svoje vojne nazočnosti na Balkanu. Tko u Bosni postajno smišlja osvetu ili čak ponovno potpirivanje rata, vjerojatno će biti zastrašen planiranom nasljednicom SFOR-a. Drugi bi korak trebao uslijediti ovog tjedna na konferenciji, zakazanoj na Petersbergu u blizini Bonna. Na tom će se skupu predstavnici više od 60 država savjetovati o mogućnosti provedbe ciljeva Daytonskog sporazuma na civilnoj razini. U tom pitanju nužan je jači pritisak. Vođe etničkih skupina, nevoljko upregnute u tročlano državno predsjedništvo, bit će u Bonnu suočene s jednostavnom alternativom: ili će zajedno usklađivati svoju politiku s konceptom jedinstvene Bosne ili će odluke ubuduće biti donošene bez njih. U tu svrhu mandat visokog predstavnika Carlosa Westendorpa trebao bi biti 'robustnije oblikovan', istaknuto je. To je korak u smjeru protektorata, iako se zasada govori samo o 'funkciji arbitra'. Dakle, NATO i 'Vijeće o uspostavi mira' koje zasjeda u Bonnu razjasnit će svaki posebno budući oblik bosanske misije. No, uspjeh međunarodne zajednice ovisit će i o snažnijem povezivanju njihovih aktivnosti. Vojna i civilna provedba Daytonskog sporazuma moraju biti tješnje povezane. Mrivona je postrojba ispunila svoju primarnu zadaću: razdvojila je i razoružala zaraćene strane i potpuno nadzire situaciju. No, njezina uloga mora biti daleko obuhvatnija od onog što sugerira njezino novo ime - 'Deterrence Force' (DFOR). Njezin novi mandat trebao bi je jasno definirati kao pomoćnu postrojbu za provedbu političkih ciljeva. To bi se trebalo odnositi na njezin angažman u lovu na ratne zločince, u procesu povratka izbjeglica i u procesu obnove. Vojnici DFOR-a mogli bi u suradnji s civilnim mirovnim protektorima pokazati ljudima u Bosni da se u njihovoj zemlji nešto kreće nabolje - po potrebi i protivno volji njihovih političkih vođa", dodaje na kraju komentara Peter Muench. FRANKFURTER RUNDSCHAU 8. XII. 1997. Kada je umjetna tvorevina istodobno domovina "Vanjski dojam sugerira mir. No, gledano iznutra, bivšim zaraćenim stranama nedostaje odgovarajuća prilagodba. Muslimani, Hrvati i Srbi ne mogu se dogovoriti ni oko čega. Zajedničke putovnice? Promašaj. Svaka strana ima prigovore na isticanje oznaka jedinstvene države 'Bosne i Hercegovine' u odnosu prema njezina dva sastavna dijela (Bošnjačko-hrvatskoj federaciji i Republici Srpskoj). Zajedničke automobilske oznake? Ne, vođe rađe izlažu pripadnike svoje etničke skupine strahu da će biti prepoznati po tablicama dok prolaze automobilom kroz područja drugih etničkih skupina nego da ukinu simbole etničke podjele. zajednička valuta? Samostani, crkve ili džamije - nijedan motiv, namijenjen novoj novčanici, ne odgovara baš svim stranama. Nadalje, nitko ne želi istaknuti zajedničku zastavu; umjesto toga, svaka strana ističe barjake iz ratnog perioda. Bosna i Hercegovina, dvije godine nakon potpisivanja daytonskog mirovnog sporazuma - ni država, ni protektorat. Država bez prave vlade ali zato s desetak nekadašnjih ratnih poglavica na najvišim dužnostima. Umjetna međunarodna tvorevina i istodobno domovina oko 4 milijuna bivših Jugoslavena čije nacionalističke vođe istodobno i dalje blokiraju proces rekonstituiranja multinacionalne države. Kada na glavnoj skupštini Vijeća za uspostavu mira u Bosni i Hercegovini (PIC) ovog tjedna u Bonnu bude iznesena dvogodišnja bilanca daytonskog procesa, tri predstavnika bosanskog državnog predsjedništva bit će pozvana na ispunjavanje davno danih obećanja i potpisanih obveza. Kako bi ta obećanja i obveze uistinu bili ispunjeni, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel i njegov francuski kolega Hubert Vedrine otputovali su u četvrtak prošlog tjedna u Sarajevo. Na sastanku u bosanskom narodnoj muzeju Kinkel je upozorio gospodu Izetbegovića, Zubaka i Krajišnika da valja riješiti još ukupno 18 - po daytonskom sporazumu središnjih - pitanja. No, spomenuta trojka ponovo su se odmah stala cjenkati. Momčilo Krajišnik, predstavnik srpskih ekstremista s Pala, zatražio je tiskanje putovnica na engleskom jeziku i ćirilićnom pismu (!) dok je predsjednik Alija Izetbegović odjednom više nije mogao čitati dogovorenu veličinu pisma. 'Kao mala djeca', komentirao je jedan visoki diplomat višemjesečne svađe oko dokumenta o zajedničkom državljanstvu. Jedina je razlika što je utvrđivanje konsenzusa u svakom dječjem vrtiću u usporedbi s utvrđivanjem konsnzusa u bosanskom državnom predsjedništvu čin kolektivne razboritosti. 'Ta pomozite malo - svijet Vas jednostavno više ne razumije', moljakao je njemački ministar vanjskih poslova na potonjem prijemu u netom žuto obojenom sarajevskom hotelu 'Holiday Inn'. No, što će potaknuti nacionaliste na pomirenje koje su Kinkel i njegov francuski kolega došli demonstrirati u Sarajevo? Kako će politika mrkve i batine ostvariti željeni učinak kada je prijetnja ograničena samo na uskratu financijske pomoći - koju bosanski Srbi nisu čak ni načeli - a međunarodna kontaktna skupine za Bosnu nije čak postigla dogovor ni o disciplinskim mjerama. Kako bi prijetnja batinom bila uvjerljivija, na bonnskoj je konferenciji 'Visoki predstavnik' trebao dobiti dodatne ovlasti ili bar postrojba SFOR hrabrije tumačenje svog mandata. No, proširenje mandata SFOR-a neće sredinom tjedna na Petersbergu kod Koenigswintera dobiti potrebnu većinu. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova bit će zadovoljno budu li izaslanstva 50 država i 21 međuanrodne organizacije na konferenciji PIC-a uopće potvrdilo staru formulaciju, dodanu Daytonskom sporazumu. Naime, u toj je formulaciji istaknuto da je 'Visoki predstavnik za civilnu obnovu ovlašten donijeti konačnu odluku na licu mjesta'. Dakle, namjera je isticanje 'arbitražne funkcije' Španjolca Carlosa Westendorpa i opremanje tog dužnosnika 'crvenim kartonom', komentiraju izvori u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Drugim riječima: ne postigne li bosansko držvno predsjedništvo u Bonnu dogovor o središnjem pitanju zajedničkog državljanstva, presudnu bi riječ na kraju trebao imati gospodin Westendorp. Trebao bi! Napokon, sudu UN trebali bi biti izručeni možebitni ratni zločinci, što je trebalo biti učinjeno još prije dvije godine. No, tom neugodnom pitanju neće na konferenciji PIC-a biti posvećena čak ni pojačana formulacja. Zašto ne? 'Pitajte Ruse', glasi i ovaj put objašnjenje iza kojeg se Zapad voli skrivati. U svakom slučaju, Klaus Kinkel još uvijek vjeruje 'da će problem Radovana Karadžića biti drugačije riješen'. U svakom slučaju ne političkom odlukom koja bi po riječima njemačkog generala u sastavu SFOR-a Widdera 'vrlo vjerojatno imala visoku cijenu u ljudskim životima'. Pritom valja napomenuti da postoje naznake da drastične mjere osjetnije ubrzavaju mirovni proces, proces demokratizacije i težak povratak izbjeglica od svih verbalnih apela. Gerald Kraus iz 'International Crisis Group' ističe da su iz Prijedora nakon ljetošnje akcije uhićenja dva možebitna ratna zločincam izvedbi britanskih komandosa nestali mnogi s popisa traženih osoba, sastavljenog na haaškom sudu. Otada se Muslimani usuđuju vraćati u grad vlastitim automobilima a srpski gradonačelnik sastao se čak sa svojim muslimanskim kolegom iz federacije. Sve bi to bilo potpuno nezamislivo kada bi u gradskoj skupštini sjedili Karadžićevi nitkovi. Dakle, Prijedor danas doživljava oprezno političko otvaranje koje je preduvjet za povratak prognanih Muslimana i Hrvata u Republiku Srpsku a vjrojatno i za prihvaćanje čak i financijski atraktivnih pilot-projekata njemačke vlade, namijenjenih općinama u Republici Srpskoj. Naime, Bonn računa da će nakon ovogodišnjeg povratka oko 100 tisuća izbjeglica iz Njemačke u takozvana 'većinska područja' u proljeće sljedeće godine započeti i faza 'povratka manjina'. Pritom Klaus Kinkel računa u prvom redu na snažnu pomoć predsjednice Biljane Plavšić i lokalnih članova njezinog 'Srpskog narodnog saveza'. Radi razgovora s njemačkim ministrom vanjskih poslova gospođa Plavšić će u četvrtak prvi puta nakon rata otputovati iz Banja Luke u Sarajevo. To se, uostalom, odnosi i na mnoge bosanske Srbe koji su od vlasti federacije zatražili bošnjačku putovnicu kako bi kao stanovnici nepriznate Republike Srpske uopće imali valjani putni dokument. Što se tiče 'slobode kretanja' između dva entiteta, dogovorene u Daytou, Gerald Kraus stekao je tijekom svog rada za 'International Crisis Group' iskustvo da se 'tamo vani već kreće puno toga'. Bonnska konferencija o Bosni i Hercegovini nastojat će spriječiti političku blokadu tog 'kretanja' koju bi mogle potaknuti sve tri strane a posebno bosanski Srbi", dodaje na kraju članka Rolf Paasch. DIE TAGESZEITUNG 8. XII. 1997. Bosna i Hercegovina: ugrožava li Njemačka mirovni proces? "Uoči bonnske donatorske konferencije o Daytonskom sporazumu bosanski premijer Haris Silajdžić namjerava u ponedjeljak u Brlinu u razgovoru s vladajućim gradonačelnikom Eberhardom Diepgenom skrenuti pozornost na 'opasnu situaciju' dvije godine nakon sklapanja tog sporazuma. Silajdžić strahuje da pokrajinske vlade i vlasti u Njemačkoj usprkos javnom zalaganju za očuvanje cjelovite bosanskohercegovačke države svojom politikom često jačaju dezintegrativne snage. I to ne samo krutom repatrijacijom izbjeglica koju upravo provodi i berlinska gradska skupština već i izjavama bonnskih političara. Tijekom posjeta Sarajevu prošlog četvrtka njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel zaprijetio je zajedno sa svojim francuskim kolegom Vedrineom bosanskom državnom predsjedništvu, sastavljenom od po jednog Muslimana, Hrvata i Srbina, da će snositi negativne posljedice ako do sutrašnje donatorske konferencije ne bude postignut dogovor o zajedničkoj valuti, putovnicama i državljanstvu te o sastavu ministarskog vijeća. Ta i ostala pitanja, bitna za zajdničku bosanskohercegovačku državu, predmetom su jalovih pregovora još od sklapanja Daytonskog sporazuma. Dogovor uglavnom blokira srpska, potom hrvatska a najmanje muslimanska strana. Ta je činjenica njemačkom ministarstvu vanjskih poslova dobro poznata. Naime, ne treba zaboraviti da je njemačko ministarstvo nakon sklapanja Daytonskog sporazuma u Sarajevu imenovalo diplomate Steinera, Wagnera i nedavno Schumachera na dužnost zamjenika 'Visokog predstavnika' međunarodne zajednice te da stoga raspolaže i odličnim neformalnim informativnim kanalima. Kritika, paušalno upućena na adresu 'Bosanaca', te apeli i prijetnje zapravo su kontraproduktivni. Naime, Bonn time neizravno jača ne samo nacionalističke ekstremiste među Srbima i Hrvatima već i one snage među Muslimanima koje priželjkuju raspad Bosne i otežavaju život političarima poput Harisa Silajdžića. Bonnska donatorska konferencija pruža njemačkoj vladi priliku za slanje nešto diferenciranijih signala, istaknuto je. I to tako da signali budu razumljivi ne samo bosanskom premijeru Silajdžiću već i bosanskoj javnosti", napominje Andreas Zumach na kraju članka. ŠPANJOLSKA ABC 8. XII. 1997. Miloševićev kandidat u prednosti pred ultrašem Šešeljem na predsjedničkim izborima u Srbiji Posebni dopisnik lista Angel Santa Cruz izvješćuje o održavanju predsjedničkih izbora u Srbiji. U članku, između ostaloga, stoji: "Prvi krug drugog pokušaja biranja srbijanskog predsjednika mogao bi biti valjan. Organizacija za promatranje izbora Cesid objavila je ove noći da je glasovalo više od 50 posto od 7,2 milijuna Srba s pravom glasa, a slično se govori i na državnoj televiziji. Prema prvim službenim podacima, nakon prebrojavanja 10 posto glasova, u prednosti se nalazi Milan Milutinović, Miloševićev kandidat iz Socijalističke stranke. Milutinović je dobio 9 posto glasova više od Vojislava Šešelja, a monarhist Vuk Drašković nalazi se na trećem mjestu s 15,2 posto glasova. Ako se takvo stanje konačno i potvrdi, to znači da će se u drugom krugu izbora pojaviti dvojica kandidata s najvećim brojem glasova, budući da nitko nije dobio polovinu svih glasova. Ako se Milutinović pojavi u drugom krugu izbora, njegov će suparnik biti Šešelj, ultranacionalistički populist i zagovornik stvaranja velike Srbije. To će biti četvrti put u tri mjeseca da Srbi moraju glasovati kako bi izabrali predsjednika. To je mjesto prazno od srpnja, kad je s njega otišao Slobodan Milošević zato što prema ustavu nije mogao zatražiti treći uzastopni mandat, pa je postao predsjednik smanjene Jugoslavije. Drugim riječima, Federacije u kojoj se nalazi Srbija i njezin mali dodatak Crna Gora. S tog će mjesta Milošević i dalje držati sve konce u svojim rukama. Ovoga puta nije bilo međunarodnog praćenja predsjedničkih izbora pa se nisu mogle provjeriti optužbe prema kojima je bilo izbornih prijevara na udaljenim biralištima i sukoba pristaša nekih od kandidata. Ono što je ostalo od srbijanske oporbe, od koalicije Zajedno, razbijene ovog ljeta i opet okupljene oko umjerenih nacionalističkih stranaka Zorana Đinđića i Vesne Pešić, smatra da su ovi predsjednički izbori 'održani u ozračju političkog linčovanja' i da nisu bili ostvareni ni minimalni demokratski uvjeti za njihovo održavanje. Đinđić, kratkovječni beogradski gradonačelnik kojega je srušio bivši saveznik Vuk Drašković, već je i prije izbora rekao da neće biti valjani, kao što se dogodilo u listopadu kad je odaziv birača bio manji od 50 posto. Pogriješio je, ali mu ostaje nada da će tako biti u drugom krugu. Pravo glasovanja ima 7,2 milijuna birača, a glasovali su za jednog od sedam kandidata. Na jednom listiću bila su ispisana imena sedmorice kandidata - na Kosovu su bili tiskani ćirilićnim pismom, a i na albanskom jeziku - ali su samo njih trojica imali nekakve šanse na izborima. Riječ je o ministru vanjskih poslova i Miloševićevom pomoćniku Milanu Milutinoviću iz vladajuće Socijalističke stranke (bivši komunisti), ultranacionalistu Vojislavu Šešelju, nekadašnjem Miloševićevom štićeniku koji je u svojem programu naveo mijenjanje granica između Srbije, Hrvatske i Bosne i Vuku Draškoviću, koji je bio član vodstva koalicije Zajedno, a želi obnoviti monarhiju. Stvarna se borba već od početka vodila između Milutinovića koji je kao ortodoksni komunist šezdesetih godina ugušio početak demokratizacije na jugoslavenskim sveučilištima, fašista Šešelja, vođe Radikalne stranke. Pobjeda Vojislava Šešelja, u čijemu se životopisu ističa organiziranje paravojnih postrojba koje su ubijale u Hrvatskoj i Bosni, samo bi pojačala već postojeću izolaciju Srbije, a Washington je već najavio da neće pregovarati sa Šešeljem ako on postane predsjednik Srbije. (...)" FRANCUSKA LIBERATION 8. XII. 1997. Zadnje putovanje u 'beogradsku galaksiju' "Početkom jugoslavenskog rata vojna je policija često upadala u obitelji kako bi silom podsjetila mladiće na njihove vojne obveze. U Srbiji koja službeno nije 'vodila rat', posjeti vojne policije izmjenjivali su se s onima paravojnih skupina. Studenti i nezaposleni nisu se dugo mogli odupirati vojnim razlozima, pogotovo ako su dolazili sa sela, gdje prema tradiciji svaki 'pravi' čovjek mora ići u vojsku. Nakon gromoglasnog slavlja mladi bi novaci odlazili ravno na bojišnicu, bilo s Miloševićevim, bilo sa Šešeljevim ili Arkanovim ljudima; bez ikakvog ratnog iskustva, u prvoj bi borbi ginuli kao muhe, a da se nisu stigli ni otrijezniti. Da bi izbjegli rat koji će ih prisiliti da se suprotstave starim školskim drugovima, tristo tisuća mladih stručnjaka s diplomama otišlo je iz Srbije kako bi potražili bolji život u inozemstvu: izbjeglice prije vremena, željeli su otići što dalje od domovine, u Australiju, Južnu Afriku ili Kanadu, radije nego u Europu. Neki su uspjeli napustiti vojsku zahvaljujući pomoći antimilitarističkih udruga, posebice žena i majka kao što je Nadežda Ćetković, gorljivi mirotvorac i osnivač beogradske SOS Transition House - uz Proturatni centar Vesne Pešić, jednog od rijetkih otočića otpora protiv Miloševićeve politike tijekom rata. Ono što je bilo moguće u Beogradu, nije u unutrašnjosti Srbije. Sam je Milošević uvijek računao na domoljubni i nacionalistički zanos sela, koji je htio suprotstaviti ironiji i nepovjerenju koji su vladali u Beogradu. Od prosvjeda 8. i 9. III. 1991., koji su ugušeni silom, grad je znao očitovati svoje neslaganje s vladinom politikom; kasnije se puno mladih i manje mladih Beograđana, izigravajući budnost vojnika i izbjegavajući vojačenje, uspjelo oduprijeti ratu. Ali nisu mogli - ili nisu htjeli - učiniti ništa da ga spriječe. Beograd je uvijek bio dvoličan i neodređen grad. Tu se, svakako, puno prosvjedovalo protiv Miloševićeve vlasti, ali se i izlazilo na ulice pozdravljati tenkove koji su odlazili 'čistiti' Vukovar, s gorčinom podsjeća beogradski pisac Dragan Velikić. Iako se danas mnogi vrlo dobri pisci ne slažu s Miloševićevim režimom, puno je i onih koji su, okupljeni u Društvu književnika, u jeku rata u Bosni izjavljivali 'Milošević is good for the Serbes'. Kada ga je međunarodna zajednica stavila na indeks, grad je dugo živio pod prijetnjom američkog bombardiranja. Nadrealistički, kao da je izronio iz prošlosti sa svojom protunjemačkom promidžbom, prašnjavim ustanovama, pokvarenim redarstvenicima i političarima, Beograd se htio suprotstaviti cijelome svijetu. U toj podvojenoj zemlji zahvaćenoj ratom i međunarodnim sankcijama, Beograd je bio iznimak: tu se stvarala glazba, filmovi, alternativne kazališne predstave... Praviti se kao da rata nema, bio je vrhunac. U doba okruženja Sarajeva, Beograd je pljeskao Kusturučinu filmu 'Underground' koji je karnevalsko prerušavanje rata i njegovih strahota i zločina. Zbog embarga na području kulture, beogradska je umjetnička elita krenula u neobičnu potragu za temama, zanemarujući rat i trenutne prilike u Srbiji. Tako je grad zatvorio oči i zaključao se u svoj elitizam pred strahotama počinjenim u Bosni i Hrvatskoj, kao da je bilo neprilično o tome govoriti, kao da se to događalo na drugom planetu. 'Mrzim politiku i političare', rečenica je koju sam najčešće čuo u Beogradu. Budući da se ništa nije moglo učiniti u toj zemlji i da nitko za to nije bio kriv, moji su se sugovornici s ganućem sjećali uspjeha jugoslavenskog nogometa prije embarga, kada su njihove momčadi pobjeđivale, a igrače priželjkivali najbolji europski klubovi; žalili su zbog odlaska najdražih rok grupa i potanko komentirali njihov uspjeh u SAD-u, pitajući se hoće li ih Amerikanci doista bombardirati. Usprkos neovisnom tisku, usprkos nekih 150 umjetnika i intelektualaca koji su se službeno usprotivili Miloševićevu režimu - usprkos njima i s njima - činilo se da se Beograd odlučio za 'stand i watch'. Predstava nije uvijek bila vrijedna truda. Moguće je da je ta 'beogradska galaksija', kozmopolitska i europska, gubeći krv, postupno izgubila i smisao: za neke 'nema budućnosti' ('no future'), za druge prerana smrt ili rat zauvijek urezan u glavama. Jako mladi ratni veterani, kao nekad Rusi koji su se vraćali iz Afganistana, čas hvaljeni, čas kuđeni, sledili su se u svojoj nevolji i sramnim sjećanjima koja su, činilo se, prenosili na čitav grad. Beograd, ali i čitava Srbija, mogao se ispružiti na ležaju dobrog psihoanalitičara i progovorivši vratiti smisao svojoj prošlosti i istjerati iz nje zle duhove. Umjesto zajedničkog ispita savjesti, Beograd je priredio karneval. Izbavitelj od prošlih tjeskoba i sadašnje bijede, prošlogodišnji je narodni pokret imao samo političku izliku i, što je nevjerojatno, prolazan rezultat. Tu se pjevalo, plesalo i zviždalo, umjesto da se više govorilo. Činilo se da je beogradska 'mala revolucija' načinila ontološki kriv korak u korist plesa i pozornice. To je bila revolucija tijela, erotska i poticajna, protiv poretka i pokroviteljstva: dolazak na vlast novog pokoljenja, srpski svibanj '68., govorilo se. Ovi prosvjedi koji su nadahnuli i gomile u Sofiji u njihovoj pobuni, dobili su parnicu. Neki su tvrdili da je to bilo pogrebno zvono Miloševićevu režimu. Danas, točno godinu dana poslije, od ovih je spasonosnih prosvjeda ostalo samo sjećanje i možda nejasan osjećaj da 'Srbija više nikada neće biti kao nekada'. Na predsjedničkim izborima, na kojima je protivnik Miloševićevu kandidatu još veći ekstremist od Miloševića, Beograd se ponovno zatvorio u šutnju. Nakon što je igrao na kartu bezbrižnosti, a zatim nepokornosti, čini se da ga svladava umor od politike: to je vjerojatno odgovor grada na najnoviji vjetar divljaštva koji je zapuhao Srbijom. No kada vidim Šešeljeve i Miloševićeve ljude kako idu u potragu za glasovima Srba, kao što su nekada njihovu djecu vodili u smrt, ne mogu a da ne pomislim kako je 'beogradska galaksija' bila samo piščev san. Pomalo kao i Jugoslavija", piše Alexandre Levy, član uredništva časopisa 'Ljudi i migracije'. LE FIGARO 8. XII. 1997. Vojislav Šešelj, Miloševićeva noćna mora Novinarka lista Isabelle Lasserre piše o stanju u Srbiji i mogućnosti da na predsjedničkim izborima pobijedi nacionalistički kandidat Vojislav Šešelj. U članku, između ostaloga, stoji: "Crna vozila sa zatamnjenim staklima, s registarskim pločicama iz srpskog dijela Bosne, pozdravljaju ga sirenama, a novi restoran na obali Dunava svojim gostima nudi 'odrezak a la Šešelj'. Sve se zbiva u malom gradu na prilazu Beogradu koji je Vojislav Šešelj, predsjednik Radikalne stranke, izabrao za vraćanje ponosa srpskom narodu. Nakon što je osvojio zemunsko gradsko vijeće, Šešelj prijeti i uzimanjem mjesta srbijanskog predsjednika. Amerikanac Robert Gelbard nazvao ga je 'fašistom', Le Pen i ruski ultranacionalist Žirinovski nazvali su ga 'prijateljem', a sam Šešelj sanja o tome da postane 'rušitelj' Slobodana Miloševića. Ali njih dvojica nisu oduvijek neprijatelji. Šešelj je rođen 1950. u Bosni i Hercegovini, studirao je pravo u Sarajevu, a diplomirao je s temom 'politički temelji militarizma i fašizma'. Njegove 'proturevolucionarne ideje' odvele su ga 1984. godine u zatvor, a zahvaljujući njima stekao je i naklonost Slobodana Miloševića koji je na vlast došao potičući srpski nacionalizam. Vojislav Šešelj i njegove paravojne postrojbe proslavile su se tijekom rata u Bosni najgorim zločinima provodeći etničko čišćenje. Zahvaljujući tim izuzetnim rezultatima, zaslužio je mjesto na popisu ratnih zločinaca američkog State Departmenta. Do raskida s Miloševićem došlo je kad je srbijanski gazda pregovarao o postizanju mira u Bosni, dok je Šešelj ostao vjeran svojem snu o stvaranju 'velike Srbije'. On želi, kako kaže, prekrojiti sadašnje granice na području bivše Jugoslavije i protjerati kosovske Albance. Ukratko, ultranacionalistički diskurs koji zavodi sve one koji vjeruju da ništa nisu dobili Daytonskim mirovnim sporazumom, budući da Srbija i dalje ostaje izvan međunarodne zajednice. 'Poraz je ponizio Srbe. Nebeski narod našao se na koljenima, a Šešelj će mu vratiti dostojanstvo', analizira Zorica Branjac, novinarka lista Borba. No, nije taj ekstremni nacionalizam ono što motivira Šešeljeve birače. 'Svi mi znamo da je stvaranje velike Srbije nemoguće. Taj san pobjednička Srbija nije ostvarila ni 1917. godine', priznaje jedan stari seljak. Od završetka rata, nacionalistička groznica u Srbiji počinje slabiti. (...) U Batajnici, blatnom i mračnom selu u kojemu stanuje, Vojislav Šešelj zavodi svojim populističkim i demagoškim govorima. Vođu ekstremne desnice smatraju čovjekom koji je blizak narodu. Svakog tjedna prima ljude na razgovor u vijećnici. Čak i siromašne. On obećaje radna mjesta, novčanu pomoć, izbjeglicama pravo glasa... 'Nakon što je Šešelj došao, moja je ulica dobila tekuću vodu', priča Janko Osuranović, četrdesetogodišnji električar. Priznaje da nije baš najbolje upoznat s programom Radikalne stranke, ali ne može više podnositi bijedu i štednju. 'Ljudi su na kraju snaga i žele promjene. Budući da nema demokratskih oporbenih stranaka, a Šešelj je jedini koji im govori o promjenama', objašnjava Dragan Stoičković, predsjednik Saveza nezavisnih građana Zemuna koji pokušava stvoriti 'građansko društvo' i prisiliti lokalne vlasti da poštuju zakon (...)". SRBIJA ARGUMENT 8. XII. 1997. Crkva je 1991. od nas političara tražila zamrzavanje stranaka i da krenemo u rat protiv Hrvatske List objavljuje opširan razgovor s dr. Draganom Veselinovim, predsjednikom Narodne seljačke stranke i čelnikom koalicije 'Vojvodina' koji na početku razgovora kaže: "Dijelovi Srpske pravoslavne crkve vodili su ultranacionalističku teritorijalnu politiku. U Patrijaršiji, 1991. godine prisustvovao sam jednom sastanku kojemu je predsjedao osobno patrijarh Pavle. Bili su pozvani Srbi koji vode političke organizacije u Srbiji. Bilo je to u srpnju 1991., a cilj je bio da se odreknu svojih stranačkih programa i da se ujedinimo u jedan. Znate, jedan program može biti samo napad ili obrana, a Srbiju nitko nije napao. Pravoslavna crkva tražila je od nas da se odreknemo parlamentarnih i demokratskih programa radi jednog - zarad napada. U kuloarima svećenici su itekako govorili kako treba računati da će u Hrvatskoj biti 60 do 70 tisuća mrtvih Srba, ali da ćemo stići do Osijeka. - Kako objašnjavate činjenicu da se, recimo, u Britaniji dopušta ratovati na Faklandima za nekoliko stotina svojih pastira, a Srbima se to pravo uskraćuje u RSK i RS? = Faklandi su britanski teritorij. - Da, ali i Bosna je povijesno srpski etnički prostor? = To, malo - šipak! Tko god to bude kazao, taj namjerno zloupotrebljava loše interpretacije naše povijesti. - Objasnite taj autentični stav? = Nemam što objašnjavati! Faklandi su britanski teritorij i imaju pravo boriti se za njih. Prije toga tamo su bili pingvini i nitko više. Srbija nema što tražiti preko svojih granica. - Podsjetit ću vas da su avnojske granice, krojene vještački i bez vođenja računa o etničkim principima. = Kakve veze ima čije su granice. To su državne granice. - Vi, dakle, priznajete te Brozove granice? = Nema veze je su li to Brozove granice. Ako Srbija ne priznaje te granice, što ne uništi sebe i ne vrati se na razinu iz 1914. godine. što se ne vrati na razinu iz 1945.? Tko je stvorio Srbiju nego Broz? Broz je stvorio Srbiju i ona nikada nije bila veća. Od kada je Vojvodina u Srbiji? Od Broza. Zašto bi Srbija bila protiv svojih granica. Ona ih treba čuvati, a ne pokušavati širiti se. Bosna i Hercegovina ima tradicionalno svoju samostalnu povijesnu poziciju. Ne treba se mnogo pozivati na povijest. Što bi bilo kada bi pitali Rimljane što oni misle gdje im je carstvo? Treba li pitati Talijane je li im možda granica u Bukureštu? Ili da dignemo Jingis Kana iz groba i pitamo što on misli gdje je granica Mongolije. Utvrdit će da je od Pacifika do Dunava. (...) Nije problem Srbije gdje je granica, već loši političari koji su zamijenili povijesne ciljeve našeg naroda i utjerali nas u rat s braćom za par šugavih kilometara teritorija. Sve to kako bi izbjegli glavnu stvar, preurediti sustav. Iskoristili su rat za opljačkati narod i otkuda im uopće pravo Srbe gurnuti u tučnjavu s drugim narodima? Sami su bili na čelu pljačke vlastitog naroda. I oni koji su se u Bosni borili za 'takozvanu RS' glavni su pljačkaši, kao i oni koji su im pomagali odavde. Svi su kriminalci. - Hoće li Srbija na tek završenim izborima dobiti predsjednika? = Priželjkujem da izbori propadnu, kako bi se dala prilika i strankama i glasačima stići do jednog zrelog predsjedničkog kandidata. U Srbiji ih nema. Milutinović je smiješna politička figira, bez ikakvih osobnih kvaliteta za vođenje države. Ne zbog njegovih bivših pogrešaka i sudjelovanja u političkim i kriminalnim aferama kojih se on nerado sjeća. Jednostavno, on je čovjek nesposoban voditi državu. (...) Šešelj je, naravno, vanjski sudionik u srpskom životu, dosljenik koji nikada nije razumio Srbiju, u kojemu živi bosanski revanšizam i koji neprestano iskorištava Srbiju, kao i priliv stanovništva i gospodarsku bijedu u korist jedne revanšističke ideje, koja zemlju izolira od cijeloga svijeta". HRVATSKA SLOBODNA DALMACIJA 9. XII. 1997. Hrvatska bi se u PHARE program mogla uključiti krajem 1998. godine Per Vinther, predstavnik Europske komisije u RH, sugovornike je Brune Lopandića, a u ozračju, od strane ministra vanjskih poslova Granića, najavljenih prioriteta vanjske politike (ulazak u CEFTA-u, Svjetsku trgovačku organizaciju, razgovori o odnosima s Europskom unijom). Istaknuvši kako Europska komisija predstavlja prvu sponu u počinjanju toga procesa, Lopandić od g. Vinthera traži ocjenu posljednjih hrvatskih aktivnosti. "Jasno je da ono čega smo bili svjedoici u posljednjih nekoliko mjeseci pozdravljamo kao pozitivne korake. Optuženi za ratne zločine su otišli u Haag, a uznapredovao je i program obnove povjerenja. To su zaista pozitivni pomaci koji će biti istaknuti u izvješću koje će naš ured proslijediti u bruxelles početkom slijedeće godine. Mi ćemo u međuvremenu promatrati daljnji napredak; prije svega završetak mandata UNTAES-a, ali i trajne promjene unutar zemlje", kaže Vinther. Govoreći o tome što još Hrvatska treba postići u smislu standarda koje traži EU, Vinther napominje: "Postoje još teškoće u neovisnosti sudstva, kao i neki problemi po pitanju slobode medija i glede ljudskih prava, barem sudeći po izvješćima iz Knina i drugih područja. No, znam da je hrvatska vlada poduzela mjere koje bi trebale popraviti situaciju i možda više pritisnuti lokalne vlasti da obave svoj dio. Jasno je da su po pitanju slobode medija najvažniji elektronski mediji. Naravno, pozdravljam inicijativu Foruma 21. Mislim da je dobro što je počela rasprava. Europska unija to pozdravlja jer je puno bolje da se stvari odvijaju unutar zemlje. Mi ćemo inicijative podržati politički i financijski, ako bude potrebno". Vinther u nastavku razgovora napominje kako se PHARE program za Hrvatsku ne može otvoriti prije proljeća i dodaje: "U formalnom smislu sve što možemo očekivati jest nastavak autonomnih trgovinskih preferencijala i to će odlučiti Vijeće ministara prije Nove godine. ne vidim mogućnosti da će Vijeće nakon toga raspravljati o Hrvatskoj. Ne prije sredine sljedeće godine". VEČERNJI LIST 9. XII. 1997. Logorski 'turizam' Privatni posjet Carla Bildta Bosni i Hercegovini tijekom kojega je pojstio i bosansko-hercegovačku stranu ustaškoga logora Jasenovac, povod je osvrt Željka Krušelja. "Ako se može suditi po dojmovima koje je Bildt zabilježio na svojoj stalnoj stranici na Internetu, jasneovački mit o '700.000 žrtava' dobio je još jednog utjecajnog zagovornika. Sve što su mu kazivali njegovi srpski vodiči, Bildt je, naime, shvaćao 'zdravo za gotovo'. Zacijelo i nije razmišljao o tome da je priča kako samo na Gradini, južno od Save, 'leže ostaci dvostruko više ljudi nego što se procjenjuje da je izgubilo život tijekom rata devedesetih godina', lansirana upravo radi toga da bi Srbi desetljećima mogli nabijati komplekse 'genocidnosti' cijelome hrvatskom narodu, iz čega su proizlazile i vrlo opipljive političke beneficije", komentira Krušelj i na kraju ocjenjuje: "Bildtov logorski 'turizam' opet potvrđuje tezu kako je jasenovačko stratište Srbima jedan od posljednjih političkih aduta za mijenjanje stavova o onome što je u svjetskoj javnosti odavno jasno označeno kao velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Lider švedskih konzervativaca više ne stoluje u Sarajevu, ali je i dalje iznimno utjecajan i perspektivan među bruxelleskom Petnaestoricom". Domaći kupci presiromašni za kupnju 'državnih' banaka "U sanaciju banaka država je u posljednje dvije godine uložila 420 milijuna kuna u gotovini i 2,5 milijuna kuna u obveznicama. U ukupan trošak sanacije mora se računati i četiri milijarde kuna obaveza što ih je država u postupku sanacije preuzela od banaka na svoja leđa. U njezino se ime svime time bavi Agencija za sanaciju banaka, koja je u postupku čišćenja bilanci tih banaka postala vlasnikom 35 posto dionica Slavonske, 75 posto dionica Riječke, 87 posto dionica Splitske i 89 posto dionica Privredne banke", piše Deana Knežević u uvodu razgovora s Mladenom Šunjićem, direktorom Agencije za sanaciju banaka. Uz napomenu da se od mjerodavnih moglo čuti kako je strategija privatizacije banaka dovršena, novinarka je pokušala od g. Šunjića saznati za kakve se principe zalaže taj dokument, na što Šunjić odgovara: "Ja nemam mandat govoriti o tom dokumentu". Na upit novinarke imaju li prednost strateški investitori ili je zauzet stav da je bolje disperzirati vlasništvo nad bankama koje su sada u sanaciji, Šunjić odgovara: "Mogu vam reći samo moj osobni stav. Mišljenja sam da bi u privatizaciju tih banaka trebalo privući strateške investitore, koji će donijeti svoj 'know-how', moderniju tehnologiju upravljanja bankama i omogućiti da banka nikad više ne dođe u stanje zbog koje je bila pokrenuta sanacija". Šunjić napominje kako formalno još nije bilo nikakvih ponuda, ali da je bilo interesenata koji su 'razgledali' Splitsku i Riječku banku, no od njih nisu stigla pisma namjere. Dodaje kako su to bili vanjski ulagači i vanjske banke. Na primjedbu novinarke kako je pretpostavka da će, kad bude objavljen javni natječaj za kupnju dionica tih banaka, domaći ulagači tražiti da dobiju prednost, kao u slučaju Slavonske banke, Šunjić odgovara: "U Hrvatskoj za to nema dovoljno kapitala. Da taj kapital postoji, vidjelo bi se po novim zdravim projektima u koje bi sigurno bio plasiran. No to je moj stav, koji se možda ne poklapa sa stavom ustanove kojoj pripadam. Moj je posao provesti politiku koju utvrđuje uprava agencije. Predsjednik uprave je premijer, članovi su ministar financija, ministar gospodarstva, guverner NBH, te pomoćnik ministra financija. Ja, dakle, nisam slobodan strijelac. Sanacija se provodi u ime i za račun Vlade RH, pri čemu se koriste sredstva državnog proračuna". Šunjić još kaže kako Zakona o sanaciji banaka ne spominje rokove, a da je u pismu namjere koje je Vlada pripremila za Svjetsku banku u povodu kredita za sanaciju banaka, zacrtano "da bi privatizacija banaka morala biti dovršena do kraja 1999. godine". Zlato i politika "Da između zlata i politike postoji vrlo uska sprega, pokazuje i dosadašnje rasvjetljavanje istine o blagu koje su nacisti u drugom svjetskom ratu opljačkali porobljenim državama i pojedincima, a koji su državama kasnije više ili manje nadoknađeni, ali pojedincima uglavnom nikada", piše Višnja Starešina u uvodu redovite kolumne 'Politički plićaci'. Istaknuvši kako je bilo "samo pitanje vremena kada će i u kojem kontekstu biti izvučeno na površinu i pitanje zlata i novca koje je oteo Pavelićev režim za vrijeme NDH", novinarka u nastavku piše: "Počelo je još ljetos, odašiljanjem pisma Svjetske židosvke udruge hrvatskoj vladi da utvrdi porijeklo oduzete imovine i vrati je vlasnicima ili nasljednicima, i lansiranjem u medije priče o navodnom ustaškom zlatu u Vatikanu. A nastavljeno je prošlog tjedna na londonskoj konferenciji o sudbini opljačkanog zlata. Prozivka, doduše, počiva na vrlo problematičnim osnovama, i da je riječ samo o humanom zahtjevu da žrtve dobiju odštetu, problem bi već bio riješen obrazloženjima koje je hrvatsko izaslanstvo ponudilo na samoj konferenciji. Preostala bi samo složena provedba obeštećenja kad se utvrde štete. Jer, već u startu je pismo poslano na krivu adresu. Naime, Republika Hrvatska nije pravna sljednica NDH, već SFRJ, koja se kasnije raspala na pet država. Najveći dio Pavelićeva zlata, kako je to predočilo i hrvatsko izaslanstvo, preuzela je izravno ili u obliku kasnijih odšteta Narodna banka Jugoslavije. Stoga bi zahtjevi za individualnim odštetama logično išli na svih pet država sljednica, i to tek nakon što se završi postupak sukcesije imovine bivše države. A od Hrvatske se može zatražiti da svojim arhivima pomogne u utvrđivanju putova opljačkane imovine, baš kao i od bilo koga tko može pridonijeti rasvjetljavanju istine. Tako bi to bilo da humani zahtjevi za povratom otetoga nisu diktirani politikom i vođeni političkim pritiscima. Ovako, fleksibilnost u riječi i djelu je nužna da se izbjegne ono što se prije godinu dana dogodilo tadašnjem švicarskom predsjedniku Delamurazu. Izjavio je, prilično logično, kako Švicarska neće osnivati fond za odštetu žrtvama prije nego što međunarodna komisija utvrdi tko su oštećenici i o kojim je iznosima riječ. Nakon što su ga američki mediji pribili na stup srama, a svjetske židosvke udruge najavile bojkot američkih banaka u SAD-u - fond je osnovan po brzom postupku", upozorava na kraju novinarka. VJESNIK 9. XII. 1997. Hrvatska i interesi velikih sila "Ako se na kraju 1997. godine gleda na svijet i na europske prilike iz perspektive Zagreba i Hrvatske, svakako ima zanimljivih, ali i nekih zabrinjavajućih elemenata. U prvom redu, primjećujemo izvjesnu ambivalentnost američke politike koja se prema Hrvatima - barem se meni tako čini - ponaša dvosmisleno. Promatrača sa strane ima dojam da Amerikanci jednom rukom nešto Hrvatima daju, što drugom rukom opet oduzimaju. Na kraju sve to izgleda kao da neki Amerikanci žele spojiti nespojivo: da Hrvatska bude stabilna, ali da se istodobno i destabilizira. Ne treba biti veliki prorok pa doći do zaključka kako Hrvatima u predstojećoj godini s Amerikancima neće uvijek biti lako. Kad prijeđemo na europsku scenu - i tamo su prilike malo zamršene. Njemačka kao tradicionalni prijatelj Hrvata stoji pred sudbonosnim izborima u jesen iduće godine. To znači da se zemja već nalazi u predizbornoj groznici. Prvi put nije sigurno hoće li današnji kancelar Kohl još jednom uspjeti. U napetoj njemačkoj unutarnjoj situaciji i pod teretom neriješene financijske (proračunske) krize, kancelar, ali i ostali članovi njegove vlade, neć imati puno strpljenja za hrvatske želje", piše Caerl Gustaf Stroehm u uvodu osvrta. Uz napomenu da bi, u slučaju da Kohl izgubi na izborima, najvjerojatnije budući ministar vanjskih poslova Njemačke bio - socijaldemokrat, Stroehm ocjenjuje kako bi se tada "njemačko-hrvatski dijalog" odvijao "mnogo teže nego danas", o čemu piše: "Naravno, bilo bi sasvim glupo kad bi jedna mala zemlja stavila diplomatske, političke i gospodarske odnose s velikim partnerom pod neke 'ideološke' uvjete ili predrasude. Svaka diplomatska aktivnost mora se pripremiti za više varijanata: i u novim uvjetima Hrvatska mora nastaviti svoj put i naći zajednički jezik i s novim ljudima, bilo to u Bonnu/Berlinu, Londonu, Parizu, Moskvi ili Washingtonu. Ako se stvari baš i ne razvijaju povoljno, Hrvatska mora računati da će privremeno ključne bonnske/berlinske pozicije prelaziti pod utjecaj snaga koje - da se oprezno izrazim - nemaju mnogo razumijevanja za hrvatske stavove i psihologiju". Stroehm drži kako malim narodima, pa i Hrvatskoj, osim toga, prijeti još jedan problem o kojemu piše: "Za vrijeme boravka u Moskvi njemački kancelar Kohl, zajedno s domaćinom Borisom Jeljcinom, najavio je 'francusko-njemačko-rusku' kombinaciju ili osovinu na euroazijskom području, možda čak i zajedno s Kinezima i japancima. Ako se nešto takvo ostvari, to bi značilo suprotstavljanje 'kontinentalnih' snaga američkoj hegemoniji u svijetu. Amerikanci, koji već osjećaju rastući otpor, negodovanje i suprotstavljanje svojoj politici, bili bi konfrontirani s 'kontinentalnim blokom'. To se već može vidjeti u Srednjoj Aziji ( bivšim sovjetskim republikama od Kazahstana do Azerbajdžana), gdje se vodi borba za kontrolu nad naftom). Nitko ne može vidjeti kako trava raste -ali svi znamo da raste, i to prilično brzo. Na sličan način, gotovo nikad ne vidimo političke poteze velikih sila na teritoriju malih naroda - ali svi zmamo da takvi potezi postoje. Hrvati se ne bi smjeli prepustiti naivnom uvjerenju da se nalaze u 'zaštićenoj zoni'. Naprotiv - što je istodobno i sreća i nesreća - nalaze se na jednom od najzanimljivijih raskrižja Europe, islama i Zapada, pravoslavlja i zapadnog kršćanstva. U takvoj situaciji ne treba zanemariti moguće prijatelje, ali se ipak treba osloniti uglavnom na vlastite snage. U tom smislu se za Hrvate i nakon Domovinskog rata gotovo ništa nije promijenilo", zaključuje Stroehm. Republika Srpska po mjeri sponzora Rezultate izvanrednih parlamentarnih izbora u Republici Srpskoj, analizira Ivana Šabić. Novinar navodi kako je "do sada vladajuća Srspka demokratska stranka osvojila svega 24 zastupnička mjesta, tako da čak ni u najavljenoj koaliciji sa Srpskom radikalnom strankom, koja je osvojila 15 zastupničkih mjesta, neće moći formirati novu vladu srpskoga entiteta". Tu je i koalicija Plavšićkinog Srpskog narodnog saveza (15 mjesta), Socijalističke partije RS-a (9 mjesta) i Stranke nezavisnih socijaldemokrata (2 mjesta), koja ime "svega 26 od ukupno 83 mjesta u Narodnoj skupštini RS-a", navodi novinar i komentira: "Račune jednoga i drugoga srpskog bloka pokvarili su Strankom demokratske akcije predvođena Koalicija za cjelovitu BiH (16 osvojenih mjesta) i SDP (2 mjesta)". Na temelju rezultata, Šabić ocjenjuje: "Više, dakle, nema nikakve dvojbe da Biljani Plavšić i njezinom SNS-u, unatoč golemoj potpori predstavnika međunarodne zajednice u BiH, nije pošlo za rukom osvojiti skupštinsku većinu i, nakon pola godine potpunoga razlaza s Palama, gdje stoluje srpski član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik i premijer RS-a Gojko Kličković, i Banje Luke, sjedišta same predsjednice srpskog entiteta, izvršnu vlast u RS-u 'dovesti na isti kolosjek'. Stoga se", drži novinar, "nameće pitanje mogu li glavni sponzori mirovnoga procesa u BiH biti zadovoljni upravo objavljenim rezultatima. Bez mnogo dvojbe, odgovor je potvrdan. I to ne samo zbog činjenice da je dokinuta SDS-ova apsolutna većina u Skpštini RS-a, nego i zbog toga što će buduća vlada srpskog entiteta, bez obzira na to na koji način bude 'skrpljena', ovisiti o potpori nestabilne koalicije. Takva vlada će, naime, Uredu visokoga predstavnika biti neusporedivo prikladniji partner od dosadašnje SDS-ove vlade, pa čak i od bilo koje druge vlade koju bi, kada bi izborni rezultati to dopuštali, sastavila jedna stranka", ocjenjuje Šabić. Za SAD profit važniji od 'efekta staklenika' "Sudeći po sadašnjim rezultatima predstavnici 160 zemalja koji sudjeluju u radu svjetske konferencije o globalnom zagrijavanju, koja se održava u Kyotu, još jednom će se razići neobavljena posla, kao i na kraju sličnog skupa, održanog prije nekoliko mjeseci u New Yorku", ocjenjuje Željko Bukša i navodi kako bi za to "prvenstveno mogao biti kriv SAD", jer nije spreman za "realane dogovore o postupnom smanjivanju globalnog zagrijavanja koje potiče tzv. 'efekt staklenika'. (...) Naime, dok velika većina sudionika konferencije s razlogom ističe da bi SAD, kso najveći svjetski zagađivač atmosfere ugljičnim dioksidom, morao znatno više smanjiti ispuštanje tih štetnih plinova od ostalih, glavna svjetska sila na to, zasad, ne pristaje svjesna da bi to ograničilo rast njezina gospodarstva i zbog velikih ulaganja smanjilo globalnu konkurentnost njezine industrije", objašnjava Bukša i ocjenjuje kako je i kod ovog problema "očit sukob interesa malih i velikih. Kako još ne postoji način da se nekog, a posebno SAD, na bilo koji način prisili da prihvati prijedlog većine, sve je vjerojatnije da će još jedan svjetski eko-summit proći bez priželjkivanih konkretnih rezultata, a budući sporazum koji ne bi obvezivao sve zemlje, a posebice najveće zagađivače, nema nikakva smisla. Ne samo zato što se emisija ugljičnog dioksida ne bi bitno smanjila, nego i zbog činjenice da bi u tom slučaju po razvijenosti i površini manje zemlje platile ekološki ceh brzog razvoja velikih", upozorava na kraju Bukša. PODLISTAK Slovenski list 'DELO' od 6. prosinca 1997. u subotnjem prilogu pod naslovom 'Kaos i nazadovanje, zatim prodor barbara' prenosi interview iz varšavske Gazeta Wybrocza s Lesterom Carlom Thurowim, profesorom na Sloan School of Manegement na Massachusetts Institute of Technology u Bostonu. -U knjizi o budućnosti kapitalizma koju ste izdali pred jedva godinu dana, a prevedena je već na više od deset jezika, napisali ste da svima nama prijeti pad u 'začarani krug individualnih zahtjeva, društvene dezorganizacije i polaganog propadanja', što će svijet odvesti u novi srednji vijek. =Nisam katastrofist. Ne slažem se s bojazni financijera Georgea Sorosa koji drži da nam prijeti veliki financijski slom koji bi u nekoliko dana mogao uništiti cijeli svjetski poredak. Stvorili smo previše sigurnosnih mehanizama da bi moglo doći do naglog sloma sustava. Ali prijeti nam postupan raspad zapadne civilizacije koji će teći tako polako da ga nitko od nas neće osjetiti. Ne tvrdim da će se to dogoditi. Samo upozoravam da nam takva opasnost realno prijeti. -Prijeti ili bi mogla prijetiti? =Više nego 'mogla'. Već se skližemo prema dolje. U Zapadnoj Europi već dvadeset godina neprestalno raste nezaposlenost koja se sada približava 12 posto. U SAD-u zadnjih 25 godina ustrajno padaju zarade siromašnijeg dijela društva. To je polagan iako neumoljiv proces. Bez obzira na razlilčite instrumente, u zadnjih su se 25 godina plaće 60 posto lošije plaćenih Amerikanaca smanjile za 20 posto. Da se to dogodi preko noći, izbila bi revolucija. U četvrt stoljeća se pak možeš priviknuti. Opadanje nikad ne prelazi jedan posto godišnje i ljudi ga ne primjećuju. Stalno dobivaju povišice. Samo što su te povišice manje od aktualne inflacije. Za sada američke obitelji pad individualnih plaća nadoknađuju sve većom zaposlenosti žena. Ipak će te mogućnosti uskoro nestati jer će praktički sve žene raditi a plaće će stalno biti sve niže. Budući da ni zaduživanje stanovništva ni radno vrijeme ne mogu rasti beskonačno, većina će stanovnika najrazvijenijih država svijeta stvarno postajati siromašnija. Poslije određenog vremena to će se morati osjetiti u našem društvenom životu. -Zašto bi postajali siromašniji ako radni učinak zbog tehnike, obrazovanja, znanosti, stalno raste? =Osiromašuje većina, ne svi. Zarada 20 posto onih koji najviše zarađuju, već godinama raste brže nego ikada ranije. Bogati postaju bogatiji a svi ostali postaju siromašniji. Osobito srednji stalež. -Zašto? =Prvo, globalizacija. Neobrazovani Amerikanci, Nijemci i Poljaci natječu se za rad s neobrazovanim Kinezima. Neobrazovani Kinez spreman je raditi za 35 dolara mjesečno. To znači da se zarade neobrazovanih Amerikanaca, Nijemaca i Poljaka moraju približiti toj razini. -Konačno je došlo vrijeme kad nisu politički manifesti ni tankoćutna svijest svjetskih vođa nego gospodarstvo uzrok da bogati sjever svoje bogatstvo mora dijeliti sa siromašnim jugom. =Rekao bih da je došlo vrijeme kad dioba svijeta na 'bogati' i 'siromašni' postaje manje izrazita ali da se ljudi sve više i više izrazito dijele na obrazovane i neobrazovane. Oni koji imaju sposobnost na svjetskoj razini, posvuda mogu zaraditi velike novce. Drugi se moraju natjecati s najmanje zahtjevnima. Ja sam savjetnik Kinezima i za to me izvrsno plaćaju, slično kao vrhunske gospodarstvenike iz Njemačke i Kine. Ali moj kolega iz dvorišta, koji je postao radnik u tvornici automobila, mora se pomiriti s tim da se njegova zarada približava zaradi radnika u Kini, Indiji, Maleziji. -Amerikanci zarađuju malo manje, Kinezi i Poljaci malo više - zašto bi nas to moralo odvesti u novi srednji vijek? =Jer to uopće nije tako jednostavno kako se čini. I u Kini i u Poljskoj neki postaju bogatiji a neki siromašniji. Jednako kao u Americi ili u Njemačkoj, iako se mi krećemo na malo drukčijoj ljestvici. Ako će radnici u Kini ili u Poljskoj koji obavljaju jednostavne poslove zarađivati više, razlika u dohotku između njih i visoko kvalificiranih radnika ionako će brzo rasti. Jer će se i loše obrazovani Poljaci kao i loše obrazovani Kinezi i Amerikanci morati natjecati sa strojevima. Sve lakše će ih se moći zamijeniti s automatima. Budući da će biti sve siromašniji, sve glasnije će zahtijevati smanjenje davanja, veću državnu skrb. A demokratska će im država postupno morati popuštati, što znači da će sve manje novca davati za ulaganja u budućnost - u obrazovanje, sigurnost, tehničku infrastrukturu, znanstvena istraživanja. Postupno ćemo pojesti to što je naša civilizacije ranije stvorila. -I mislite da ćemo mirno gledati kako naš svijet propada? =Jako mirno gledamo. U ime čega bismo se uznemiravali? Za našeg života taj svijet neće sasma propasti ali ne postoji nijedna zamisao u ime koje bismo bili spremni na kolektivno odricanje. Prošlo je doba velikih vizija. U kulturi Zapada pobijedio je egoistički pragmatizam koji uzrokuje da velika većina ljudi jednostavno hoće najbolje za sebe. Od naših velikih čežnja ostalo je samo jedno - imati najviše stvari i sveti mir. Veliki pohod pragmatizma konačno je zapečatila propast komunizma i iznemoglost cjelovite ideologije svjetske ljevice. Od Drugoga svjetskog rata na dalje, desnica je u politiku unosila pragmatizam, a ljevica povijesno-filozofsku viziju. Danas kad je ljevica izgubila svoju veliku viziju i osjećaj za povijesnu misiju, kapitalisti se s te strane više nemaju čega bojati. Kad nema takmaca, mogu iznuđivati društvene sporazume, nekorisne za većinu radnika. Upravo to već rade i sve opravdavaju globalnom utakmicom. I radit će tako sve dok ih netko ne zaustavi. -Tko? Sindikati? Država? Demokratska vlast koja predstavlja prevarenu većinu? =Ne vidim nikoga takvog. To se događa previše polako da bi izazvalo odlučan prosvjed. Međutim u demokraciji nije nužno da suprotstavljanje pretežne većine ima bitno značenje. Jer demokracija znači samo to da vlast teško donosi odluke s kojima se ne slaže 80 posto društva. U demokraciji je lakše nešto zaustaviti nego izazvati. U današnjim su demokracijama dva čimbenika od presudnog značenja: inertnost i radikalno suprotstavljanje. Inertnost golemih društava povezanih bezbrojnim kulturnim i formalnim vezama veća je nego ikada. Budući da površine po kojima se naša civilizacija skliže prema dolje imaju blag nagib, može se dogoditi da nikada ne dođe do radikalnog prosvjeda. Iz godine u godinu će dakle u okviru zapadne civilizacije sve veći dio društva gubiti a sve manji dobivati. Ali budući da se svi konstantno skližu prema dolje, nitko ne može beskonačno dobivati. Prije ili kasnije i povlašteni počinju postupno gubiti. Još uvijek će živjeti neusporedivo bolje od zapostavljenih, iako lošije nego prijašnjih godina. -A što će se dogoditi s tehnološkim napretkom, s rastom radnog učinka, s našom tehnikom, znanjem, organizacijom, kojima dugujemo bogatstvo današnjih društava? =Ništa! Isto kao u srednjem vijeku. Nije bilo nikakvih tehničkih razloga zbog kojih je srednjevjekovna Europa za 600 godina izgubila 90 posto razine življenja antičkog Rima. Kad uspoređujemo životni standard - kakvoću prehrane, odjeće, kuća, naobrazbe, sigurnosti, komunikacije, sudjelovanja u kulturi, javnim ustanovama - na vrhuncu rimskog carstva oko 350. godine i u dubokom srednjem vijeku oko 950. godine, možemo prilično točno izračunati da su stanovnici najbogatijih europskih gradova zadržali svega 10 posto blagostanja koje su imali prosječni Rimljani. Prvi europski grad koji je dostigao razinu života antičkog Rima bio je London sredinom XVIII. stoljeća. Rimska tehnologija ipak nije nestala. Znanje nije isparilo. -Što se dakle dogodilo? =Najkraće rečeno, kad daljnja osvajanja više nisu imala smisla, carstvo je izgubilo duh koji ga je gradio. Prestalo je ulagati - u ceste, vodovode, obrazovanje, vojsku. Postupno se mijenjala ljestvica vrijednosti. Novac su davali za druge stvari. Sve što je bilo zajedničko, uklanjalo se pred privatnim interesima. Država se smanjivala. Štedjeli su samo na održavanju javnih institucija, obrani, naobrazbi. Ostalo je bilo samo pitanje vremena. Civilizacijsko nazadovanje, dezintegracija, unutarnji nemiri, prekidanje veza, uništavanje infrastrukture. Dugo prije pada Rima u ruke barbara carstvo je već puno lošije funkcioniralo nego u doba Augusta ili Cezara. Zatim se pokrenula lavina koja je uništila sve što Rimljani nisu imali vremena sami iskoristiti. Kad pomislimo da idemo tim tragovima, možemo početi razmišljati hoće li svijet trajati dovoljno dugo da ponovno uspijemo postići razinu života Bostona ili Pariza sredinom sedamdesetih godina. Jer nitko od nas zacijelo to neće doživjeti. -Konačno će ljudi to ipak morati prijmijetiti i početi nešto mijenjati. =Ljudi ništa neće primijetiti. Zapadna društva neće to željeti primijetiti i neće htjeti poduzeti ništa. To možemo pojasniti našom fiziologijom. Kad doživljavamo stres, izlučujemo adrenalin. Adrenalin je uzrok što reagiramo na različite prijetnje. Pa ipak ne izlučujemo adrenalin pri jednopostotnoj opasnosti. Svatko od nas to radije zanemari. -Svatko od nas - da, ali zato imamo političare, medije, sindikate. Veliki sindikati se mjesecima prepiru s velikim korporacijama za polupostotna povišenja. U Europi se zbog prijepora oko jedne točke povišenja organiziraju štrakovi i prosvjedi. =Sindikati izumiru. Nekoć su u SAD-u ujedinjavali 40 posto radnika, danas 10. Osjećaj za društveni interes potkopava individualizam. Tako će biti i u Europi. Sindikati su dobri među radnicima u tvornicama, tvornice pak zapošljavaju sve manje radnika. Niti ljudi koji rade za vlastiti račun niti službenici malih poduzeća nisu članovi sindikata. Pogotovo se visoko kvalificirani službenici ne učlanjuju u sindikate. U Microsoftu nema niti jednog sindikalista. Sindikati neće imati dovoljno snage da zaustave taj proces. -Držite dakle da taj proces mora neizbježno poteći i da će današnji radnici kad odu u mirovinu, živjeti u društvima koja zarađuju za polovicu manje nego mi? =Ne znam, ali će biti točno za polovicu siromašniji od nas. Taj proces može jednom teći brže, durgi put polakše. Zbog razlilčitih razloga može se u neko određeno vrijeme čak i zaustaviti. Također ne tvrdim da je neizbježan. Moglo bi ga se zaustaviti. Ali treba nešto poduzeti. -A tko da nešto poduzme ako ljudi neće, sindikati ne mogu... =Za to su tu političari. -I kako da to naprave? =To je najveći problem svake vlasti koja kreće demokratskim putem. Kako nagovoriti ljude na promjene ako se kriza ne vidi? U Poljskoj je kriza navela ljude na reforme. Mi na Zapadu ne osjećamo krizu iako o njoj puno pričamo. Ne osjećaju je Nijemci, Kanađani, Francuzi. Ljudi ne vide potrebu za promjenom bilo čega a osobito ne vide razlog da se bilo čega odriču. Nitko ne pristaje na odricanje zbog manje od jedan posto. Svatko će radije vjerovati da će i bez žrtava sljedeća godina biti bolja - barem za njega. Zato političari neće lako nagovoriti ljude na promjene. Pa čak kad bi i nagovorili većinu, uvijek se nađe manjina koja je spremna prosvjedovati protiv odricanja barem do te mjere da blokira promjene. -Što bi bila bit tih promjena? =Ulaganje u budućnost! Postoje dva područja u koja moramo neusporedivo više ulagati ako želimo zaustaviti civilizacijsko nazadovanje zapadnoga svijeta - napredak i infrastruktura. Najznačajnija je dakako društvena infrastruktura a to je opća izobrazba. Moramo zaustaviti rast broja ljudi koji su premalo obrazovani da bi djelovali stvaralački. U današnje je vrijeme samo stvaralački rad izvor bogatstva. Ako ne napravimo skok u naobrazbi, bit ćemo svjedoci rasta velike nezaposlenosti jer će ljude koji nisu obrazovani i ne rade stvaralački, nadomjestiti jeftiniji i nepogrješivi strojevi. -Neće biti dovoljno stvaralačkog posla za sve. =Moglo bi ga biti dovoljno. Brojne jednostavne poslove mogu obavljati mehanički ili baš stvaralački. Prodavač koji nudi traženu robu i ubire novac nije potreban u supermarketu gdje blagajne ubiru novac izravno s kreditne kartice. No nikakav robot ne može nadomjestiti prodavača koji će kupcu savjetovati, pojasniti razliku između proizvoda, pomoći da kupi najbolje. Na taj način prodavačeva naobrazba donosi korist ne samo njemu (zaposlen je) i njegovom poslodavcu (kupci cijene kakvoću proizvoda) nego i svim kupcima (kupuju razborito). U društvenom opsegu obrazovani prodavači koji znaju uslužno savjetovati stranke, pridonose racionalizaciji cijelog domaćeg tržišta i ubrzavaju napredak. Svi dakle uživamo bitne iako nemjerljive koristi od toga što živimo među obrazovanim ljudima. Međutim se na Zapadu izdatci za opće obrazovanje sustavno smanjuju, jer je pobijedilo stajalište da je naobrazba privatna stvar svakog čovjeka. Kao da bi u budućnosti samo on imao koristi od toga. Dok se društveno ulaganje u naobrazbu nedvojbeno iplati, privatna ulaganja u obrazovanje uvijek znače veliki rizik jer naobrazba kao takva još uvijek ne jamči veliku zaradu. Zapadne demokracije su prestale ulagati, ne samo u naobrazbu. Sve rjeđe prihvaćaju velike tehničke projekte jer pogrješno drže da ih u toj zadaći može nadomjestiti privatni kapital. Ipak se privatni kapital našao pred jednakim društvenim očekivanjima. Privatni ulagači i dioničari velikih korporacija i banaka neće više niti puno riskirati niti angažirati svoj novac u dugoročne akcije od kojih će dobitak strpati u džep tek poslije više godina. Pa makar taj dobitak bio vrlo visok. Cjelokupan obzor našeg mišljenja dramatično se suzio. Malo tko se zanima za nagradu koja bi bila dostižna primjerice za četvrt stoljeća. Međutim, zapravo samo takva ulaganja donose doista trajno i opće blagostanje. Tako je bilo s velikim otkrićima, s američkom transkontinentalnom željeznicom, Sueskim kanalom, a u zadnje vrijeme s osvajanjem svemira i čak s internetom. U Massachusetts Institute of Technology imamo pristup internetu skoro 30 godina. U tih trideset godina donio nam je golemu korist, višestruko je vratio ulaganja ministarstva obrane. Danas ga rabi praktički cijeli svijet ali ćemo baš mi Amerikanci još dugo godina iz interneta crpiti najveću korist. To svi razumiju. Ali dvojim da bi se danas mogao naći netko spreman preuzeti na sebe troškove tako dugoročne i goleme investicije. Slično se događa s biotehnologijom od koje puno ljudi u SAD-u živi vrlo dobro. Praktički samo u SAD-u. Drugi se također bave biotehnologijom ali se na njoj ne bogate. Zašto? Jer smo mi, uglavnom uz pomoć državnog kapitala, započeli ulagati u biotehnologiju šezdesetih godina. Ulagali smo 20 godina prije nego što smo počeli zarađivati novac. I još dugo ćemo iz toga crpsti najveće koristi. Najveće, dakle skoro sve. I zbog toga imamo trenutno osigurano mjesto u manjinskoj skupini koja se bogati. Dok se druga znantsvena središta sa sve većim naporom bore da prežive i zacijelo ih nema puno koja će uspjeti. -Jer nemaju sreće da vas dostignu? =Jer će uvijek ostajati otraga. Najbolji znanstvenici tražit će posao u najboljim centrima ili će s njima surađivati, drugi će biti osuđeni na životarenje. U svijetu kojeg smo stvorili - svijetu globalizacije, masovne kulture, opće integracije - pobjednici ubiru sve. To načelo važi sve više i više, kako za proizvodnju tako i za rad, šport, znanost, umjetnost. Nijedan pjevač u povijesti nije zaradio toliko novca koliko je zaradio Pavarotti. Nijedan redatelj nije ubrao toliko novca kao Spielberg. Caruso je imao ljepši glas od Pavarottija ali su mu plaćali samo oni koji su dolazili na koncerte. Međutim, ploče Pavarottija prodaju se po cijelom svijetu, jednako kao i ulaznice za Spielbergove filmove. Nekad su se pjevanjem sasma dobro uzdržavale stotine tenora. Danas se bogate tri, deset ih još zarađuje nešto novca a ostali čekaju u redu i s pjevanjem teško preživljavaju. Slično je i sa zabavnim pjevačima, dirigentima, redateljima, glumcima, čak i programerima, arhitektima, gospodarstvenicima, znanstvenicima. Jednaka načela važe za proizvođače računala, automobila i odjeće. Skoro na svim područjima globalni mediji, komunikacijska sredstva i trgovina stvaraju globalne zvijezde i pri tomu zanemaruju značenje lokalnog uspjeha, odnosno sasma ga onemogućavaju. U globalnom gospodarstvu svi koji znaju uspješno ulagati u budućnost, mogu potisnuti konkurente. Zašto Intel ima dobitke koji dostižu 23 posto prodajne vrijednosti? Zašto Microsoft dostiže čak 24 posto a Bill Gates je, niti četrdesetogodišnjak, od prosječnog građanina postao najbogatijim čovjekom Amerike? Zato jer obje korporacije, uz to što upošljavaju najobrazovanije ljude, ulažu goleme svote u istraživanja i njihove aplikacije, nude nove proizvode nekoliko mjeseci prije konkurenata. Zadnjih je godina Intel bio ispred konkurenata oko devet mjeseci zbog čega je postigao nekoliko puta veću dobit od drugih. Ipak taj astronomski tempo bogaćenja malobrojnih pobjednika, što ranije nitko nije mogao ni zamisliti, ubrzava osiromašenje prosječne zaposlene većine. Ujedno se ta zaposlena većina koja osiromašuje, s cjelokupnim gospodarstvom Zapada našla pod razornim pritiskom naglo rastućega novog razreda besposličara. Pred našim očima ta nova klasa postaje revolucionarnom klasom koja obavlja sasma demokratski državni udar i posiže za vlašću u zapadnim demokracijama. -Na koga mislite? =Na umirovljenike. Milijune ljudi, starih šezdeset, sedamdeset, osamdeset godinma koji su većinom još sposobni za rad ali iskorištavaju nekoć priznato im pravo da većinu troškova za njihovo uzdržavanje - pa i za iznimno skupo liječenje - pokriva država. To je uistinu nova revolucionarna klasa. Sasma neproduktivna, sve brojnija, sve više politički utjecajna a danas pak prilično moćna i proždrljiva da pojede većinu onoga što bi trebalo biti investirano da se održi razina života. -Time što se bližite šezdesetim godinama života, osjećate li se već članom nove revolucionarne klase? =Nije tako značajno osjećam li se kao revolucionar. Značajno je hoću li to postati. -Dakle, hoćete li postati revolucionarom? =Mi, rođeni 1937., još smo predrevolucionarni naraštaj. Možemo obavljati pritisak na političare ali nemamo dovoljno snage da svrgenmo postojeći poredak jer nismo dovoljno brojni. Prava revolucija počet će 2012. godine kad u mirovinu odu ljudi koji su deset godina mlađi od nas. Njih ima neusporedivo više. Njihovim očekivanjima - vjerojatno većima od naših a možda većim i od današnjih umirovljenika - morat će udovoljiti malobrojni naraštaj rođen šezdesetih i sedamdesetih godina. Da bi održao standard umirovljenika u drugom i trećem desetljeću idućeg stoljeća, Zapad će morati na njih potrošiti skoro sve poreze koje će uspjeti ubrati. I po svoj vjerojatnosti, tako će se dogoditi jer će baš umirovljenici u većini država biti većina birača. Ne vidim načina koji bi demokratskoj državi dopuštao oduzeti povlastice polovici birača. I budući da takav način ne postoji, trebat će se odreći većine drugih izdataka. Što će država biti bogatija, što će biti veća prosječna duljina života i viši prosječni standard, imat će to više problema. Najvjerojatnije niti otkazivanje javnih ulaganja umirovljenicima neće zajamčiti standard kakav očekuju. Tada će izbiti revolucija starih protiv mladih. Stari će zahtijevati da se davanja zadrže a mladi da se ne povisuju. I ovako i onako, naše gospodarstvo neće biti konkurentno u odnosu na gospodarstva država gdje je kraći prosječni životni vijek. Zadovoljenjem potraživanja umirovljenika, zapadne će si demokracije onemogućiti budućnost. Vrata Zapada koji će tonuti u kaosu, vrlo će se brzo otvoriti novim barbarima. -Dopuštate mogućnost da se država povuče iz financiranja javnog obrazovanja, ulaganja u obranu, sigurnost, tehničku infrastrukturu? =Bit će prisiljena. Što je društvo starije, to je manje spremno ulagati, a društva Zapada stare. Ako imaš 65 godina i rastao si u uvjerenju da živiš za to da što više prigrabiš za sebe i što više uživaš u životu, besmisleno je brinuti o tomu kakvu naobrazbu država jamči djeci a i o tomu u kakvom će stanju biti ceste za tri desetljeća. Već danas umirovljenici u Americi glasuju protiv izdataka za obrazovanje, istraživanja, infrastrukturu. A predstavljaju 28 posto aktivnog izbornog tijela jer mlađi znatno rjeđe glasuju. Ne smijemo se dakle čuditi što su političari vrlo osjetljivi na glasove umirovljenika koji od vlade očekuju novac za mirovine i zdravstveno osiguranje a ne za škole, ceste i osvajanje svemira. Zato su izdatci za školstvo iz godine u godinu sve niži. Zasad nitko neće prihvatiti zakon o ukidanju javne prosvjete. Ni umirovljenici s takvim zahtjevom neće nastupiti brzo, no time što su uzrok sniženju prosvjetnih proračuna iz godine u godinu, postupno će dovesti do ukidanja javnog školstva. Vjerojatno i u Poljskoj gdje učitelji zarađuju srazmjerno jednako malo kao i njihovi kolege u Americi, u školama ne poučavaju i ne odgajaju oni koji to rade najbolje nego oni koji ne mogu naći drugi posao. Vjerojatno će se poljske javne škole koje su - i u srazmjeru - slične američkim, talijanskim ili engleskim, vremenom promijeniti u male društvene džungle. Dugoročno neće pomoći čuvari na ulazima niti postavljanje naprava za traženje oružja, niti psi koji bi znali pronaći drogu u školskim torbama. Ako se razmjer diobe javnog novca ne promijeni u korist investicija u budućnost - među ostalim u prosvjetu - škole će sve manje i manje poučavati i sve više demoralizirati. Vremenom ni sami roditelji neće više htjeti slati djecu u javne škole jer će to biti samo opasan oblik gubljenja vremena koje će osim toga i demoralizirati. Privatno obrazovanje moći će si priuštiti samo rijetki. Pad prosvjete - kao u srednjem vijeku - izazvat će nastanak ponora između malobrojnih školovanih i većine koja će sklizati u nepismenost i koju će biti sve teže uvjeriti da novac treba davati ne samo za javnu prosvjetu nego i za ceste, komunikacijske sustave, čuvanje okoliša. -Ne čini li vam se paradoksalnom činjenica da se takvi strahovi pojavljuju upravo sada kad se čini da demokratski kapitalizam dostiže svoj najspektakularniji povijesni uspjeh: jedan od njegovih plodova je tehnološka eksplozija, uništila je sve zanačajne takmace i praktično obuhvatila cijeli svijet, dovela do blagostanja i produljenja života u opsegu dosad nepoznatom? =Problem je u tomu što demokratski kapitalizam sadrži barem dvije bitne suprotnosti koje su napokon morale izbiti. Prvo je sukob između demokracije koja prihvaća jednakost i tržišta koje stvara nejednakost. Demokracija daje svakom građanu glas, bez obzira na to je li netko inteligentan ili blesav, dobro ili loše informiran, lijen ili marljiv. Tržište nagrađuje inteligentne, marljive, dobro informirane. Demokratski kapitalizam zahtijeva da se nađe ravnoteža između demokracije i tržišta. Vlade su dugo godina nastojale pronaći tu ravnotežu. Jako su nastojale izjednačiti mogućnosti sa standardom života. Bogatima su tovarile veća davanja, siromašnima nudile besplatno zdravstveno osiguranje, sigurnost za starost. Danas globalizacija i trijumf individualizma uzrokuju da ta rješenja sve lošije djeluju. Država blagostanja ili, radije, država društvenih ulaganja bliži se kraju. Nemamo više zamisli za rješavanje te hegelovske suprotnosti. Drugo je napetost između potrošnje i ulaganja. Kapitalizam proglašava pohvalu potrošnje a ujedno zahtijeva ulaganja iako nije moguće istodobno iste zalihe ulagati i trošiti. Nitko se ne može dosjetiti kako ljudima pojasniti da trebaju ulagati kad istodobno nastaje kultura poludjele potrošnje. Pogotovo nije moguće nagovoriti one privržene maksimalnoj potrošnji da ulažu na račun nekog drugog - tuđe djece ili idućih naraštaja. Onaj tko ponajprije želi imati najviše, opirat će se plaćanju davanja za financiranje osnovnih istraživanja na račun kojih će netko drugi nešto izumiti i na tome zaraditi milijune. Dosadašnja osnovna istraživanja bila su financirana u okviru vojnih programa, naobrazba je predstavljala element utakmice s komunizmom, stvaranje infrastrukture opravdavala je nužnost prevlasti nad neprijateljem. Danas takvih motivacija više nema. -Prema tome, kapitalizam neka umre pod teretom vlastitog uspjeha, njegova je najveća pogrješka što će - osim sebe samoga - pobijediti zadnjeg smrtnog neprijatelja. =Točno tako. I Rim je pao kad mu je nestalo neprijatelja. I doista je proces unutarnjeg raspadanja počeo kad velesila više nije imala velikog protivnika, ravnoga sebi. -Držite da je do toga moralo doći? =U određenom smislu da, jer svako odricanje na račun javnoga blagostanja zahtijeva drukčije opravdanje od osobnog interesa. Mora postojati neka zamisao, obećanje, perspektiva, neka zajednička težnja. Za Rimljane su to bila osvajanja. Za nas zadnjih pola stoljeća - pobjeda u utakmici velesila. Kad takva zamisao propadne, nastaje uništavajuća praznina koja može dovesti do pada velike civilizacije. Ipak nije nužno da se to dogodi ako su ljudi na vrhu vlasti sposobni postaviti novi projekt, ako znaju predložiti novu viziju, novi smisao, nov oblik, nov cilj zajedničkih napora. Civilizacijska kriza zahtijeva vodstvo koje je sposobno oduprijeti se valu egoizama. Netko sasma gore mora biti dovoljno hrabar da svim biračima kaže kako sustav više ne djeluje, dakle trebamo novog. Netko mora biti dovoljno hrabar da se u ime zajedničkog dobra odupre svima onima koji svojim egoizmom unose u sustav destrukciju i koji će se masovno suprotstavljati svakom pokušaju reforme. Treba imati toliko hrabrosti koliko je imao predsjednik Reagan kad se suprotstavio zrakoplovnim kontrolorima koji su previše tražili ili Margaret Thatcher koja se suprotstavila britanskim rudarima. No teškoća je u tomu što su demokratski vođe obično više ili manje isti kao i društva koja su ih birala i što su, poput nas, zaglibili u povijest. Današnji vođe uglavnom proživljavaju jednako veliku krizu zamisli kakvu proživljavamo mi. Kao ni mi, ne vide tu veliku zamisao, tu zajedničku težnju u ime koje bi se mogli ohrabriti na korjenite korake. Kad učitelji neće više ni bolje raditi, treba biti dovoljno hrabar da se u ime budućnosti, za zajedničko dobro, otpusti sve kako je Reagan otpustio kontrolore a Thatcherova rudare. Ipak je potrebna i dovoljno jaka zamisao koja opravdava takve radikalne korake. -Ne čini li vam se čudnim što se baš vi, vodeći gospodarstvenik ljevičarskog MIT-a, registriran kao pristaša demokratske stranke, savjetnik predsjednika Clintona, u traženju pozitivnih primjera morate pozivati na vođe koji su baš simbol najtvrđe suvremene desnice? =Prije bih rekao da me to brine. Jer ljevica je u cijelom svijetu izgubila vjeru da se nešto može promijeniti. Desnica je godinama nastojala spriječiti ofenzivu ljevice. Konzervativci su zadržavali reforme, usporavali promjene a ljevica je, kad god je došla na vlast, pokušala nešto promijeniti. Prije dvadeset godina uloge su se zamijenile. Desnica privatizira, ograničava državu, proglašava kult individualizma i slobodnog tržišta, a ljevica, čak i kada preuzme vlast, uglavnom pokušava taj proces spriječiti. Programske su razlike doduše u biti neznatne. Ljevica je počela vjerovati u slobodno tržište i desničarski individualizam. Ako ima kakvih razlika, moguće su samo te da ljevičarski političari pokušavaju još razdijeliti mrvice blagostanja, što država ne može podnijeti otkako je kult tržišta postao praktično općenit a konkurencija zahvatila globalno gospodarstvo. Time što ljevica ignorira postojanje globalnog tržišta, nastoji zadržati stare socijalne povlastice, iako taj put vodi u prazno. Globalno gospodarstvo ne zahtijeva samo nacionalna nego i globalna rješenja. Desnica drži da je takvo rješenje tržište, ljevica ne zna pronaći ništa što bi bilo jednako univerzalno pa je stoga, paradokslano - postala leglo konzervativnog mišljenja koje kvari društva koja se tome pokoravaju. Globalizacija, slobodno tržište i kult individualne potrošnje danas nemaju bitne protuteže. Slično kao u antičkom Rimu gdje sve veći hedonizam nije našao konkurenciju. -Ali s tom razlikom da je gakanje kapitolskih gusaka malotko uopće čuo, knjige prof. Thurowa šire se u velikim nakladama, tisak donosi recenzije, o njima se govori na televiziji. Svi mogu čuti ta upozorenja. =Većina ih radije ignorira, u novinama čita stripove, u knjižarama kupuje romantične romane a na televiziji odabire 'Dinastiju'. Na Zapadu, osobito u SAD-u, još uvijek se, začudno, osjećamo dobro. Nitko ne želi slušati graktanja. Nitko ne želi kvariti dobro osjećanje. Ljudi žele čuti samo dobre vijesti. Loše prognoze - dajte ih, ali neka budu za Afriku. Mi želimo samo dobre prognoze. Želimo čuti isključivo dobre obavijesti. A političari ih znaju pronaći. Pa imamo mir. Pa naša trgovina raste. I imamo milijunaše kao nikada ranije. Za milijunaše je taj svijet sve bolji i bolji. Ljudi dakle u novinama čitaju o životima milijunaša, gledaju filmove iz života milijunaša i griju se u njihovoj hladovini. Prijetnje o kojima govorim, ne odnose se na današnje milijunaše. Ne tiču se ni mene. -Jer ste milijunaš? =Da. Ugledni stručnjaci su milijunaši. Vodeći političari su milijunaši. Za nas je ovaj svijet izvrstan i još dugo će biti sve izvrsniji. Baš mi stvaramo ozračje dobrog osjećanja koje s nama sasma neopravdano dijeli većina ljudi koja je već prilično izgubila i još će gubiti. Njihova će djeca u velikoj većini gubiti, gubit će njihovi unuci pa i praunuci. A oni se još uvijek hrane manje ili više realnim američkim snovima i vjerojatno će tako i dalje živjeti, nitko se ne želi odreći težnja - krilatih američkih snova - zbog gubitka jednog posototka dohotka ili zbog jedne desetine postotka novih nezaposlenih. U Italiji i Španjolskoj 60 posto mladih ljudi iskusi nezaposlenost u tri godine poslije svršene srednje ili visoke škole. Istraživanja pokazuju da je većina Amerikanaca uvjerena kako će naraštaj njihove djece živjeti još lošije od njih. Niti ta svijest ne može izmijeniti način razmišljanja velike većine. Ljudi to vide pa ipak još uvijek nisu spremni na odricanja. Postupno se navikavaju i još uvijek očekuju da će se sve nekako srediti, osobito za njih i njihovu djecu. -A vi, bojite li se za svoje sinove? =Ja se ne trebam bojati. Moji sinovi spadaju u gornjih dvadeset posto. Svršili su najbolja sveučilišta na svijetu (Harvard, MIT), imaju izvrsna zanimanja, znaju nešto stranih jezika, inteligentni su, ne počinju od ništice i odmah poslije studija dobili su izvrstan posao u moćnim korporacijama. Pred njima je - kao i pred većinom djece milijunaša - sjajna budućnost. Što ne možemo reći za veliku većinu njihovog naraštaja a još manje za djecu tog naraštaja. 090325 MET dec 97