WASH. POST, 7. XII., HOCKSTADER

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON POST Ž2=7. XII. 1997. Ž3=U Bosni, mir na papiru, no ne i u primjeni Lee Hockstader navodi primjer bosanskog sela Dizdaruši (u blizin Brčkog), u kojem radnici obnavljaju jednu kuću kako bi se bivši stanar, muslimanski izbjeglica, mogao u nju u vratiti. No usprkos osiguranju i velikoj prisutnosti američkih snaga, Srbi tu kuću uvijek iznova uništavaju. Hockstader piše kako je obnavljanje te kuće trebalo biti gotovo za 12 dana, ali će se zbog toga uništavanja taj rok produžiti. (...)"U pacifikaciji Bosne, mučnom procesu pod vodstvom Sjedinjenih Država, potrošene su milijarde zapadnih dolara, a zaposleni su deseci tisuća diplomata, vojnika i humanitaraca. Dok dužnosnici NATO-a počinju raspravu o prirodi i budućoj ulozi saveza, mnogi ozbiljno brinu ostaje li temelj njihove misije, stvaranje multietničke države, i dalje planom za budućost Bosne. Otkad su prije dvije godine mirovne snage NATO-a razdvojile zaraćene strane, mirovni je proces ostvario tek skroman, a obično oskudan napredak prema međuetničkoj pomirbi, tvrde u zadnjih nekoliko tjedana strani i mjesni izvori intervjuirani u području. Gotovi svi se slažu da će mali dio (ako uopće ikakav) postignutog napretka (sporadičan, no sve brži povratak izbjeglica u područja gdje su u manjini; etnička integracija šačice mjesnih policijskih snaga i gradskih vijeća) preživjeti povlačenje 31.000 vojnika pod zapovjedništvom NATO-a u Bosni. Zapadni su dužnosnici postigli malo u mijenjanju temeljne ratne ostavštine etničke podjele. Neki strani dužnosnici privatno priznaju da je, usprkos svim zvučnim diplomatskim objavama o razbijanju zidova segregacije i promicanju slobode kretanja, stvarni cilj Zapada stabilnost u Bosni, a ne reintegracija društva traumatiziranog krvoprolićem i mržnjom. Malo diplomata i gotovo nijedan Bosanac ne smatra da je moguće oživiti išta nalik predratnom multietničkom društvu u Bosni. 'Ovdje se radi o smanjenju troškova - kako riješiti problem, kako bi dugoročno imali minimalnu stranu nazočnost u području', izjavio je zapadni diplomat s dugim iskustvom u Bosni. 'Ne radi se o stvaranju multietničkog društva.' (...) U mirovnom sporazumu koji su prije dvije godine američki diplomati skovali u Daytonu, u Ohiu, Zapad se obvezao na paradoks. S jedne strane, trebala se stvoriti ujedinjena Bosna, koja bi se sastojala od dvije polovice: Muslimansko-Hrvatske Federacije i Republike Srpske. S druge strane, sporazum je odobravao veliku količinu autonomije za svaku polovicu, uz tek malu središnju vladu. Ta čudna diplomatska tvorevina priznavala je stvarnost u području: 'etničko čišćenje' ostavilo je Srbe, Muslimane i Hrvate razdvojene na kraju rata. Ona je također očuvala predratne granice i zanijekala teritorijalne ambicije susjednih Srbije i Hrvatske, od kojih je svaka željela dio Bosne, kako bi za svoju zemlju stvorila veći nacionalni teritorij. Rezultirajuće napetosti u srži Daytonskog mirovnog dogovora - između Bosne koja je etnički integrirana i one koja je etnički podijeljena - od tada zbunjuju Zapad. Srž problema je da su integrativni elementi Daytona, koji ciljaju na stvaranje nekakve jedinstvene države, zapanjujuće teško provedivi. U nekim pitanjima Zapad može uporabom svoje moći prisiliti strane da prihvate jedinstvenu državu. Ipak, neki od problema ne mogu se riješiti silom. Dvije strane podijeljene međuetničkom graničnom crtom ne natječu se međusobno u športu, nema profesionalnih organizacija za okupljanje učitelja, doktora ili inženjera. Čak i ogranci Crvenoga križa jedva razgovaraju jedni s drugima. Srpski član zajedničkog predsjedništva Momčilo Krajišnik nazočan je povremenim sastancima sa svojim muslimanskim i hrvatskim kolegama tek kad Zapad intervenira. U društvu huškačkih medija i nacionalitičkih političara, ljudi nemaju mnogo drugih načina za poistovjećivanje, osim etničke pripadnosti. Tri su glavne nacionalističke političke stranke (upravo one koje su svoj narod odvele u rat) svaka zadržale moć, obećavajući da će svoju etničku skupinu braniti od ostalih dviju. Zapad je malo učinio za promociju umjerenih oporbenih političara, koji imaju malo potpore. A zamisao o građanskom društvu, koja napreduje u drugim poslijekomunističkim državama istočne Europe, ostaje u povojima. (...) Unutar klimave Muslimansko-Hrvatske Federacije podjele su tako duboke kao i između Federacije i srpskih vlasti. Muslimani i Hrvati imaju odvojene vojske, labavo povezane tek na najvišim razinama, no strogo odvojene u vojarnama. Druge su institucije slično podijeljene. Prošlog su se tjedna dvojica visokih dužnosnika za obrazovanje, različite etničke pripadnosti, složili o planu odvajanja mulimanske i hrvatske djece u školama Federacije. Suočen s međunarodnim pritiskom, te prosvjedima javnosti, plan se ponovno preispituje za sljedeću školsku godinu. Ipak, djeca različitih etničkih skupina uče posve različite stvari. U nekim dijelovima srednje Bosne, u kojima živi otprilike jednak broj Muslimana i Hrvata, gradovi ostaju podijeljeni, kao što su bili i za vrijeme rata. Nije na mirovnim snagama NATO-a da rješavaju taj problem. No diplomati i mjesni dužnosnici za pomoć preneraženi su time te često dignu ruke. 'U selima u kojima radim, gradonačelnik može biti Hrvat, a Musliman čelnik gradske skupštine', izjavio je hrvatski veteran Davorin Pavelić, koji radi na pomoći i projektima obnove za Međunarodnu skupinu za management, koja pomaže koordinirati programe pomoći mjesnim organizacijama. 'Kad se prima predstavništvo međunarodne zajednice, oni sjede zajedno. No kad sastanak završi, svako odlazi u svoju zgradu i radi samo sa svojom nacionalnom skupinom.'" Kao postignut napredak u posljednjoj godini, Hockstader navodi da se u Banjoj Luci danas može vidjeti nekolicina muslimanskih ili hrvatskih registarskih tablica; zatim agresivne poteze NATO-a koji su oslabili čvrstorukaše u Republici Srpskoj; uspostavljanje telefonskih veza između dvije polovice Bosne; zainteresiranost za novi UN-ov program, koji obećaje financijske injekcije za dopuštanje povratka prognanih manjina. Hockstader navodi da se samo 20.000 Bosanaca usudilo vratiti u područja iz kojih su izgnani. "(...) 'Sve što se ovdje dogodi potpuno je umjetno i ako se postigao nekakav napredak, on je iznimno krhak', izjavio je diplomat u Brčkom, koji je promatrao međunarodno orkestriran povratak Muslimana u Dizdarušu i druga sela južno od Brčkog. Kad ne bi bilo velike nazočnosti američkih vojnika, rekao je on, mjesni bi Srbi otjerali Muslimane koji se vraćaju u područje; tu usku, strateški vitalnu vrpcu zemlje koja povezuje istočnu i zapadnu polovicu srpskog teritorija. Srbi svaku muslimansku nazočnost u području vide kao potencijalnu vojnu prijetnju koja bi mogla podijeliti srpski teritorij obnovi li se rat. 'Sve što trebaju učiniti je dignuti u zrak nekoliko kuća i 2.000 Muslimana koji su se vratili otići će natrag u Federaciju', izjavio je diplomat. U svjetlu stagnirajućeg napretka prema reintegraciji zemlje, među zapadnim se dužnosnicima priča o podjeli etničkih zajednica Bosne. Tu je zamisao snažno zagovarao Henry Kissinger, a prigrlili su ju mnogi Bosanci te ostali. Čak i oni kojima se ona ne sviđa, možda će ju morati još jednom razmotriti ako nakon izbora sljedeće jeseni na vlasti ostanu čvrstorukaške etničke stranke. No dužnosnici u području upozoravaju da dijeljenje Bosne možda ne bi moglo postići primarni cilj njihovih zagovornika, a to je smanjenje zapadnog uključenja. Diplomati vjeruju kako će u području još mnogo godina biti potrebne međunarodne snage, kako bi se mir održao." Hockstader navodi da je srpsko vodstvo s Pala postavilo šačicu srpskih obitelji u Dizdarušu da stvori 'biološku crtu', smišljenu da zaustavi Muslimane od povratka. Ističe kako su te obitelji sastavljene uglavnom od ljudi koji su u ratu nekog izgubili, kako bi Muslimanima pružili leden doček. "(...) Vodstvo bosanskih Srba nije jedinstveno u svojoj nepopustljivosti. U podijeljenom Mostaru, hrvatski je gradonačelnik Ivan Prskalo odbio prihvatiti čak i najneodređeniji plan povratka Muslimana. (...) Prskalo kaže da će razmisliti o smještanju Muslimana u svoj dio tek kad vidi plan za ponovno naseljavanje raseljenih Hrvata i Srba u državi. Također, usprkos zapadnom pritisku, on nije ponovno primio 85 Muslimana koji su iz njegove polovice grada izbačeni prošle godine. Vodstvo bosanskih Muslimana, iako se razmeće etničkom integracijom na riječima, nije bilo susretljivije. U Sarajevu je, primjerice, muslimanska vlada spriječila većinu Srba da se vrate u svoje stanove. Taj je potez zanemario odredbu Daytona koja svim izbjeglicama jamči pravo povratka. 'Ne vidim budućnost Bosne kao multietničke, multireligiozne zemlje', izjavio je humanitarac g. Pavelić. 'Isti ljudi koji su počeli rat, završili su ga i vladaju. Oni imaju opću potporu za svoju politiku razlamanja Bosne i Hercegovine.'" 080204 MET dec 97