NJEMAČKA/FAZ - JUGOSLAVENSKI KONCLOGORI ZA NIJEMCE

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=2. XII. 1997. Ž3=Pijanim su kočijašima leševi često ispadali iz kola "U istočnohrvatskom gradiću Valpovu Nikolaus Mack pomno pregledava prostor uz cestu: nekoliko prizemnih kuća, iza njih široka ravna površina, obrasla grmljem. Zar nije ostala nijedna od zgrada koje je Nikolaus vidio dok je kao sedmogodišnji dječak bio zatvoren, od početka srpnja 1945. do kraja travnja 1946., u koncentracionom logoru Valpovo, namijenjenom samo za Nijemce? Ipak jest - na strani ulice na kojoj se nalazio logor, Nikolaus prepoznaje malu kapelicu od opeke, a na drugoj strani podulju skladišnu građevinu, sjedište uprave logora - komunistički partizani u civilu, ali u čizmama. Ondje su u podrumu tukli logoraše - neke od njih do smrti. Logor je imao i baraku za mrtve. Pet je mjeseci bila premalena. Samo u razdoblju od studenoga 1944. do travnja 1945. u logoru Valpovo umrlo je od pjegavog tifusa i gladi 826 Nijemaca, podunavskih Švaba. Liječnika ni lijekova nije bilo; jelo se sastojalo od tanjura vodene juhe u kojem je plivalo nekoliko komadića repe, i od komada kruha. Straga, na površini obrasloj grmljem, Mack pronalazi odavno istrunio tijesan zid gdje je nekada kuhana juha. Mrtvaci su bacani na drvena kola neograničene tovarne površine, a pijanim su kočijašima leševi često ispadali te su stanovnici Valpova često neočekivano nailazili na mrtvace. U razdobljima kada je umiralo manje logoraša, članovima obitelji umrlih bilo je dopušteno da isprate svoga mrtvog iz logora na groblje. Župnik Fischer, dovučen u Valpovo iz zapadnoslavonskog mjesta Dalja, izgovarao je molitve dok je leš nestajao u raki. Potom se župnik, s članovima obitelji umrlog, vraćao u logor. Jednog je dana uspio pobjeći, probivši se preko Mađarske do Austrije. Mack se i danas sjeća kako mu je nekoliko puta dopušteno da na pogrebu nosi veliki križ; logorski stražari nisu mu to branili. No, čim bi ugledali Nijemca, stražari, obuzeti takozvanom partizanskom padavicom, znali bi riknuti: 'Ubijte ga!' U takvim su slučajevima zarobljenici još više strahovali za svoj bijedni život. Nikolaus Mack bio je u logoru kod svoje majke. Ona nikada nije vidjela svog muža budući da su muškarci i žene na čitavom teritoriju logora površine 500 x 300 metara bili strogo razdvojeni. Majka nije vidjela oca ni kada je početkom ožujka 1946. umro u dobi od 40 godina, udaljen od nje samo nekoliko stotina metara te kada je bačen u masovnu grobnicu izvan logora. Kada je stariji brat Nikolausa Macka obolio od pjegavog tifusa, uprava logora prebacila ga je u izolaciju, u praznu kuću u kojoj su ranije živjeli Švabe. Jednoga je dana majka poslala Nikolausa da s posudom punom prežgane juhe potraži svog brata. Danas se kao u snu prisjeća kako se provukao ispod žičane ograde, trčao kroz nekoliko ulica i na kraju se našao pred bratom koji je ležao na slami u nekoj kući. Dao mu je juhu i potom se zaigrao na dvorištu, primijetivši napokon da je već kasno. Kako će se vratiti u logor? Ekonom iz uprave logora vukao je u logor nekakve vreće. Nikolaus Mack uzeo mu je bez riječi jednu vreću - tada još nije govorio ni riječi hrvatski - i prošao uz njega pored straže na sporednom ulazu. U logoru je vratio ekonomu vreću i otrčao majci. Zašto ni taj čovjek nije rekao ni riječi, zašto nije ništa pitao? Zar se bojao da će biti uhvaćen u krađi - ili je shvatio situaciju i nije mogao odati njemačkog mališana? Kako je Nikolaus Mack uopće došao na pustolovnu ideju o takvom ušuljavanju u logor? Kako je uopće uspio - poput mjesečara - naći brata u nepoznatu mjestu i nepoznatoj kući? On to ne može objasniti. Možda je sveprisutnost smrti učinila zarobljenike i djecu vidovitima? No, Nikolaus Mack ne može ni danas dokučiti kako je majka uspjela nabaviti prežganu juhu. Hrvati iz Valpova uspijevali su povremeno dostaviti zarobljenicima nešto preko bodljikave žice, a povremeno, primjerice kada bi odmah s druge strane ograde bio organiziran stočni sajam, odrasli logoraši potajno bi se izvlačili iz logora i dobivali ponešto od sažaljivih seljaka. To je bilo rizično. Jedan mladi Švaba napustio je logor zbog djevojke. Potom su partizani postrojili sve zarobljenike kako bi bili nazočni njegovu strijeljanju. No, jedan od zaposlenih u logoru tajno je prebacio djevojku oboljelu od pjegavog tifusa Hrvatima u blizini logora kod kojih je i sam bio privremeno smješten. Oni su doveli liječnika koji nije ništa odao i njegovali su dijete dok nije ozdravilo. Stara Hrvatica više ne zna kakav je to bio čovjek koji je izveo djevojku iz koncentracionog logora za Nijemce, koristeći svoj upravni položaj i riskirajući u najmanju ruku svoju profesionalnu egzistenciju. Spašena se djevojka kasnije udala u Zagrebu gdje je prije nekoliko godina umrla. Nitko nikada nije rekao zarobljenicima zašto su zatvoreni u logor. Nije im ponuđena nijedna riječ objašnjenja kada su u svibnju 1946. u ritama pušteni na slobodu, opremljeni voznom kartom do matičnog mjesta boravka. Prilikom puštanja na slobodu objašnjeno im je da tamo moraju živjeti najmanje jedan kilometar od svog nekadašnjeg doma. Tako se Nikolaus Mack s majkom i bratom vratio u Osijek, grad na Dravi. Brat je kao i Nikolaus preživio pjegavi tifus, ali je 1951., u dobi od 22 godine, umro od tuberkuloze. Majka je doživjela osamdeset godina. Nikolaus Mack postao je pravnik, radio je kao namještenik u Osijeku gdje je u međuvremenu i umirovljen. Već dugo piše svoje ime u hrvatskoj varijanti - Nikola Mak - ali se uvijek - ne samo prilikom popisa stanovništva - očitovao kao Nijemac. Nije trpio zbog toga; jugoslavensko-komunistička država nije smatrala malobrojne raspršene Nijemce vrijednim proganjanja, a nekomunistički Hrvati smatrali su svoje njemačke sugrađane supatnicima. Nikolaus Mack desetljećima je zaobilazio Valpovo, grad koji su njegovi njemački stanovnici nekada nazivali Walpach. Nakon što se Hrvatska oslobodila beogradskog komunizma, Mack je počeo tragati za svjedocima i svjedočanstvima. Tek su malobrojni preživjeli logoraši još na životu. Prilikom pristupanja Konvenciji o borbi protiv genocida, komunistička jugoslavenska država uništila je sve dokumente o logoru. Nijedan kamen ne sadrži spomen na mrtve, na mjestu gdje je nekada bio logor. Na valpovačkom groblju nedavno je postavljen veliki križ s natpisom 'U znak sjećanja na sve žrtve II. svjetskoga rata i na žrtve koncentracionog logora u Valpovu. Ovaj je spomenik podiglo Udruženje hrvatskih Nijemaca i Austrijanaca - središnjica Osijek, s ogrankom u Valpovu'. U stražnjem dijelu groblja mnogi nadgrobni spomenici nose njemačka imena s datumom smrti iz 1945. ili 1946. godine. Nijedan njemački državnik neće se ovdje prisjetiti Nijemaca koji su bijedno izgubili živote u koncentracionom logoru Valpovo", piše Johann Georg Reissmueller. 030244 MET dec 97