12. X. LA VANGUARDIA, R. ESTARRIOL O ŠEŠELJU

Ž4=ŠPANJOLSKA Ž1=LA VANGUARDIA Ž2=12. X. 1997. Ž3=Šešelj "otkupitelj" Posebni dopisnik lista iz Beograda Ricardo Estarriol piše o stanju u Srbiji: "U Srbiji je postala moda da zbunjeni političari, kad više ne znaju kako manevrirati u političkom dijalogu, svojem sugovorniku preporuče psihijatrijski tretman. Tako je Milošević učinio 1993. godine kad se želio riješiti Biljane Plavšić, sadašnje predsjednice bosanskih Srba: 'Toj gospođi treba psihijatrijsko liječenje'. Slično je i vođa oporbene Demokratske stranke Zoran Đinđić u veljači ove godine rekao svojem savezniku Vuku Draškoviću, kad mu je ovaj zamjerio zbog tajnih sastanaka s Miloševićem: 'Drašković je bolestan i trebalo bi ga smjestiti u bolnicu'. A nešto slično je i Šešelj izjavio o svojem bivšem mentoru Miloševiću u rujnu prošle godine: 'Zbog njegova vlastitog zdravlja moramo pronaći psihijatre koji će pomoći Miloševiću'. Šešelj je jedan od rijetkih srbijanskih političara za kojega se ne može reći da je preokrenuo kaput. Rođen je 1954. u Sarajevu, gdje je započeo političku karijeru doktorskom tezom o 'Političkoj biti militarizma i fašizma'. Bio je vođa komunističke mladeži na Sarajevskom sveučilištu, a 1984. godine postao je i profesor na istom sveučilištu. Bilo je to samo četiri godine poslije Titove smrti. Jugoslavija je očajnički tražila novi identitet, a narodi 'Južne Slavije' već su tada polako iskazivali svoje nacionalne ambicije, u prvom redu srpski i albanski nacionalisti. Najvjerniji Jugoslaveni tada su još bili Slovenci, a Tuđman je bio umirovljeni general i opovrgavao je broj Srba koje su hrvatski fašisti ubili u genocidu. Tada je Šešelj osuđen, kao mladi sarajevski asistent na katedri za sociologiju, a nije rečeno da li zbog 'aktivnosti' koje su mu u srpnju 1984. godine donijele izricanje kazne od osam godina zatvora, a temeljile su se na njegovu napadu na titoistički sustav, ili zbog aktivnosti koje je vodio kao srpski nacionalist. Šešelj je zahtijevao 'detitoizaciju cijelog sustava i uvođenje pluralističkog sustava'. Isto tako, zalagao se za priključivanje Crne Gore Srbiji i podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske te ukidanje 'muslimana kao naroda', koje je uveo Tito. Nakon što je samo izricanje kazne smirilo duhove među Muslimanima, kazna mu je smanjena na 22 mjeseca. Onima na vlasti, u Beogradu, sviđale su se Šešeljeve zamisli. Kaznu je odslužio u zatvoru u Zenici, a nakon toga je otišao u Beograd. Krajem osamdesetih godina, Miloševićev državni udar protiv svojeg prethodnika u Komunističkoj partiji Srbije gledao je kao puki promatrač. No, kad su Miloševićevi agitatori otišli u hrvatsku krajinu i istočnu Slavoniju kako bi smijenili srpske predstavnike lojalne Hrvatskoj, inače izabrane na parlamentarnim izborima iz 1990. godine, Šešelj se već dobrano pripremao. U društvu Vuka Draškovića, književnika-novinara, inače i njegova svadbenog kuma, utemeljio je Srpski pokret obnove, ali ga ubrzo napušta i osniva Radikalnu stranku. Šešelj je sa svojim postrojbama već tada bio na ratnoj nozi. U lipnju 1991. godine Hrvati su proglasili nezavisnost i nazvali je 'odvajanjem'. Ali ju je Šešelj nazvao 'pobunom srpskog naroda u Hrvatskoj' i zatražio stvaranje velike Srbije. A njegovi govori postajali su sve radikalniji. Krajem srpnja najavio je 'rat bez milosti'. 'Ubijat ćemo pripadnike mirovnih snaga, zatrovat ćemo im hranu i vodu'. Bilo je to Šešeljevo slavno doba. Kako je sam izjavio, njegove su postrojbe 'dobro surađivale s JNA i sa srbijanskom vladom'. Kasnije će i sam Milošević izjaviti da je Šešelj oporbeni političar kojega on osobno 'najviše cijeni'. Ključni čovjek za ostvarivanje vojne suradnje sa Šešeljem bio je umirovljeni general zrakoplovnih snaga Božidar Stevanović koji je pokrenuo napadaje na Hrvatsku 252. eskadrilom, smještenom na Batajnici, i koji je slao oružje četvorici vođa paravojnih postrojba koje su djelovale u Hrvatskoj (kasnije i u Bosni). Među njima je bio i Šešelj, a govorio je: 'Nismo u ratu protiv Hrvatske. Mi ratujemo protiv Njemačke'. Nakon pada Vukovara, i nakon što su srpski časnici hladnokrvno pobili pacijente u bolnici, Šešelj je likovao: 'Srpsko ozemlje mora biti ujedinjeno tako da se sa zagrebačke katedrale može vidjeti granica sa Srbijom'. Godine 1992. Šešelj se već nalazio na popisu 800 ratnih zločinaca koji je načinjen u Washingtonu. Nitko u međunarodnom sudu u Haagu nije objasnio zašto Šešelja nisu stavili na popis onih protiv kojih se podiže optužnica. Kad je 1993. godine Milošević počeo sklapati sporazume s Europljanima i Amerikancima, prekinuo je i savezništvo sa Šešeljem. Prema mišljenju Vuka Draškovića, u Srbiji se sada događa isto što se događalo i u Njemačkoj između dva rata. Stanovništvo te države je poniženo, osiromašeno, izloženo sankcijama i sanja o nekakvom spasitelju. A spasitelj se zove Šešelj. Šešeljeva je popularnost naglo porasla, a on nije smatrao nezgodnim pozvati u goste Le Pena i Žironovskog. U rujnu je za njega glasovalo 18,5 posto. A u drugom krugu izbora dobio je polovinu glasova birača koji su izišli na izbore. Izbori će se morati ponoviti, a Milošević ne razumije zašto sada Zapad zabrinjava mogućnost da Šešelj bude izabran za predsjednika: 'Pa zar niste željeli demokratske izbore u Srbiji? Evo vam sada rezultata'". 130249 MET oct 97