NJEMAČKA - DIE ZEIT - VOJISLAV Š. - 10. X.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE ZEIT Ž2A=10. X. 1997. Ž3=Nezadrživi uspon Vojislava Š. Što su bolja vremena, to se čovjek poletnije gega. Od 22.30 ponosno hoda kao patak kroz gomilu koja uzmiče puna očekivanja. Reflektori se pale, mikrofoni se podešavaju. Opet ništa. Šepurenje bez riječi. Div s obješenim trbuhom s tjelohraniteljima na tragu, pliva u trijumfu. Preko praga na verandu i nijemo blistajući vraća se natrag. Pored Vladimira Žirinovskog čiji posteri gledaju sa sva četiri zida. Ruski ekstremist je već godinama samo još nepristojni klaun. No njegov prijatelj u glavnom stožeru Srpske radikalne stranke (SRS) ima stas za dvojicu: poštenjaka i palikuću ujedno. Vojislav Šešelj ove nedjeljne večeri zna o čemu ne govori i zašto. 43-godišnji šef stranke prikuplja regiju po regiju, srpsku zemlju koju je svojim potmulim nacionalističkim pozivima oteo Miloševićevom socijalističkom protukandidatu. Poraz Zorana Lilića u drugom krugu izbora za srpskog predsjednika pokazuje klizanje tla. Lilićeva prednost iz prvog kruga sasma je nestala. Prodor desnih ekstremista u cijeloj zemlji izaziva udarne valove. Brojke realno dokumentiraju kamo je Milošević, ali i zavađena oporba dovela Srbiju. Samo - njegova pobjeda nije valjana, Šešelj to zna već u ovim noćnim satima. Odaziv na izbore nipošto neće dostići kvorum od pedeset posto - ni uz manipulaciju Miloševićevih pomagača niti bez nje. Stoga šef stranke čitanje virtualnih pobjedničkih vijesti prepušta jednom sljedbeniku koji izborne okruge jednog za drugim knjiži izazovnom monotonijom, za 'dr. Vojislava Šešelja'. Jedan gostioničar iz predgrađa Zemuna, balansira s odojkom, uvoznim pivom i kavom kroz zbijeni novinarski tabor. Inače nigdje ne stižu rezultati tako rano i pouzdano kao kod radikala. To pokazuje da SRS na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 21. rujna nije postala samo najjačom frakcijom nego i da je najbolje organizirana stranka. Šešelj koji cijelu Bosnu i dvije trećine Hrvatske želi spojiti u veliku Srbiju, u nedjelju ujutro je glasovao i rekao: 'Ako pobijedim, Srbija više neće klečati ni pred jednom zapadnom silom'. Pri tom je čovjek čiji su bradati četnici s crnim šubarama početkom devedesetih uspješno podupirali Miloševića na bojištima, još jednom bio ismijan. Dvanaest sati kasnije smijao se još sam Šešelj. A s njim su se cerili i ćelavi ljudeskare u preuskim odijelima koji su stajali pred vratima iza kojih je pobjednik iz Beograda poslije kratkih trijumfalnih pohoda stalno nestajao. Koliko je tih ljudi sudjelovalo u ubilačkim napadajima na hrvatski Vukovar? Koliko u krvavim progonima u Zvorniku? Na ta djela Šešelj u izbornoj borbi dakako nije podsjećao. Sebe i svoju ekipu je radije prikazivao ispod plavoga neba s oblačićima. U vlastitim izbornim časopisima kojima je preplavio kućanstva, predstavio je svoju obitelj kao primjer sretnog dječjeg blagoslova s kojim bi Srbija opet mogla postati velikom i jakom. Tri sina u krilu pravedne glave obitelji. Iza njih majka s uređenom frizurom. Zid prekriven knjigama. Jedan četvorni metar Kanta, Fichtea, Hegela, Platona. Poslije šarene naslovnice, na svakoj stranici Šešelj: s Le Penom, sa Žirinovskim, s prijateljima ispred ruskog tanka u Moskvi - vjeran svojemu geslu: kad Rusija opet bude velika sila i Srbija će uskrsnuti. Na prvi pogled to nema veze sa sve lošijim gospodarstvom i stvarnošću ostatka Jugoslavije. Ni s rupama u kojima žive izbjeglice. Ni s albanskom bačvom baruta u pokrajini Kosovo, ni s dramatičnim političkim raskolom u jugoslavenskoj republici Crnoj Gori, ni sa sve većim težnjama za autonomijom u srpskim pokrajinama Vojvodini i Sandžaku. Samo Vojislav Šešelj može sve strpati pod istu kapu. Bez muke spaja Le Pena i Fichtea, povezuje enciklopedijsko znanje s ekstremističkim tiradama i demonstrativno izvučenim pištoljem. Taj čovjek i njegovi sljedbenici koji su opasno daleko dogurali, račun su za proteklih, tako strahovito izgubljenih deset godina. Za to je vrijeme Slobodan Milošević ratom i krizama kao svojim životnim eliksirom osigurao vlastitu moć, prevario naciju, a oporbene vođe u njihovoj pohlepi i hvalisavoj želji za isticanjem, preveo preko vode. Šešelj ih je sve u televizijskim dvobojima nadvladao duhovitošću i samouvjereno ispričanim bajkama. U ladici već ima crne popise kako bi sve 'izdajice Srbije' odmah udaljio sa svih položaja. Ali njegovo vrijeme još nije došlo. Još mu nedostaju odlučujući bodovi i postoci kao i odazivu birača prošle nedjelje. No Srbija se okreće Šešelju s onom mješavinom koja je nekoć Njemačku natjerala u zlo: nezaposlenost, nacionalno poniženje i radikalni gubitak vrijednosti. Odakle dolazi, čime prijeti taj čovjek u kojem bi Milošević nakon tako mnogo spasonosnih obrata jednoga dana mogao naći učitelja - učitelja iz Srbije umjesto iz međunarodne zajednice koju beogradski spletkari nikada nisu prihvatili? Majka mu je bila nepismena, otac željezničar. Stoga je u Sarajevu 1954. rođeni radnički sin dobio stipendiju za studij prava. Komunisti nisu mogli zaustaviti inteligenciju svojeg mladog druga. Otkrio je da je disertacija jednog uglednika plagijat. Poslije toga je ubrzo završio u oporbi i po zatvorima. Već početkom osamdesetih godina preporučao je razdvajanje republika tadašnje Jugoslavije i stvaranje države kojom vlada Srbija. To mu je donijelo 22 mjeseca: PEN klub i Amnesty International izvukli su ga ranije. G. 1990. Šešelj je osnovao četničku stranku koju je pod utjecajem Miloševića preimenovao u Srpsku radikalnu stranku. Nacionalni bubnjar na njegovoj strani, a i njegov vjenčani kum, bio je tada Vuk Drašković, neuračunljivi monarhist i vođa velikih prosvjeda 'Zajedno' prošle zime. Vuk Drašković je u rujnu bio treći predsjednički kandidat pored Lilića i Šešelja. No on nije došao u uži izbor i zbog bijesa je prošloga tjedna navalio na beogradskog demokratskog gradonačelnika Zorana Đinđića. On je oporbu pozvao na bojkot izbora i time umanjio Draškovićeve izglede. U ratnim pohodima početkom devedesetih godina Šešelj je bio na Miloševićevoj strani. Njegovi su četnici išli na frontu, doktor je kažnjavao učitelje u Beogradu koji su štrajkali i studentima stavljao pištolj pod nos. 'Hrvatskim ćemo ustašama vaditi oči hrđavim žlicama', rekao je 1991. na televiziji. Kasnije je povukao žlice jer da je bila 'šala'. Veliki doktor Srbije ne želi samo komadanje Hrvatske i prisvajanje Bosne. Želi podići i federaciju s Crnom Gorom pod krovom Savezne republike Jugoslavije. Crnogorci da su naposljetku Srbi. S Kosova želi otjerati 500 tisuća Albanaca. Šešelj se rado razmeće svojom duhovnom i tjelesnom snagom. Igrao je šah protiv Karpova; protiv trojice napadača u beogradskom restaurantu 'Ruski car' primijenio je šešeljevsku obranu: 'Dvojicu sam poslao na pod, a treći je pobjegao'. A reakcija ljudi? 'Oni cijene silu'. Izgleda da je tako. Na srpskim parlamentarnim izborima 21. rujna radikalna je stranka više nego udvostručila svoj udio i Miloševićevoj vladinoj koaliciji oduzela apsolutnu većinu. S 82 od 250 zastupnika, Šešeljeva postrojba drži ključni položaj. Miloševićev lijevi savez triju stranaka ima još samo 110 zastupnika. Struja koja proizlazi iz Šešelja osobito se dobro vidi na lošem stanju oporbenih strujanja koja su još prošle zime 88 dana palila protiv Miloševićeva režima. Šešelj je na Zapadu dugo slovio kao klaun, a 45-godišnji poliglot Zoran Đinđić kao pragmatični, moderni nositelj nade. No nekadašnji Habermasov učenik zapeo je na držanju i stajalištu nekadašnje njemačke izvanparlamentarne oporbe. Znanje i elokvencija služe mu za brzo korištenje situacije, za blef. Ali on se zapravo ne pretvara. Šarmantni Đinđić je tako malo djelovao da nije ni samoga sebe prihvatio. U usporedbi s njim, Šešelj unatoč svim eskapadama postupa brutalno sustavno. Dosljedno se priprema za vlast. Đinđić je naprotiv, uzmičući bez potrebe, ispustio iz ruke veliki dio vlasti kad je pozvao na bojkot izbora. To što je sada - nakon samo sedam mjeseci zavezanih ruku djelovao kao prvi demokratski gradonačelnik Beograda od 1945. - opet na ulici i priziva maraton građana iz protekle zime, nažalost je kazalište tlapnja. Sve dok se policija besmisleno ne umiješa kao sredinom prošloga tjedna u Beogradu i Prištini, idealisti studenti i ono malo demokrata neće moći mobilizirati mase. To ne znači da je Đinđić glavni krivac za raspad 'Zajedno'. Vuk Drašković, nestašni rodoljub, već je u ljeto pripremio povratak na Miloševićev dvor. Položaj - rado bi bio ministar vanjskih poslova - i novac pri tome nisu imali beznačajnu ulogu. Đinđić i Drašković koji su u zimi mjesecima predvodili prosvjedne pohode, prošlog su tjedna na prijamu njemačkog veleposlanika u prigodi nacionalnog blagdana stajali okrenuti leđima kao dva protivnika koji se spremaju na dvoboj. 'Ne mogu se sjetiti tko je to', kaže Drašković za Đinđića, 'i ne želim govoriti o nekome iz neke nepostojeće stranke'. Sve to pokazuje: postoji puno onih koji povlače konce, ali među beogradskim političarima nema nijednog demokrata s profilom. Tako se Slobodan Milošević u 'interregnumu' - još bez nove vlade i prije ponovnih srpskih predsjedničkih izbora - opet može ponuditi kao čovjek koji Jugoslaviju čuva od najgoreg, od Šešelja. To je i napravio početkom ovih tjedana pred američkim posebnim izaslanikom Robertom Gelbardom. Taj je saslušao i demokratsku oporbu i studente i zaključio: 'Šešelj je antidemokrat i fašist'. S tim može Milošević i dalje dobro živjeti. Pa ipak, njegovo vrijeme istječe. Srpsko srebro od čije prodaje živi, iscrpit će se jednog ne tako dalekog dana. Upravo je 49 posto telekomunikacija otišlo Italiji i Grčkoj. Dobitak od toga do posljednjeg je novčića otišao na izbornu borbu. Umirovljenici su početkom listopada dobili nove novcate dinare. Tiskara novca opet radi. U središnjici Srpske radikalne stranke jedan je beogradski novinar šapnuo na izmaku izborne noći: 'Nemam srpsko ime. Ako ovi tu dođu na vlast, živjet ću u strahu da će jednoga jutra policija zakucati na moja vrata'. Rano ujutro samo još ozareni Vojislav Šešelj ipak kreće u akciju. Velikim nožem reže pobjedničku tortu. Na njoj je kao preljev obris velike Srbije. Rubne su dijelove nazočni brzo progutali" - piše Christian Schmidt-Haeuer. 100122 MET oct 97