BELGIJA,LE SOIR,13.9.1997.TUZLA

BELGIJA LE SOIR 13. IX. 1997. Bosna: Tuzla odolijeva napastima podjele "Držimo do našeg ugleda otvorenog i snošljivog grada. Nedjeljni općinski izbori moraju za nas biti više od pokušaja, prigoda da se dokažemo. Da dokažemo da smo grad koji je zauvijek odbacio etničku podjelu. Selim Bešlagić je čelnik kakvih je još uvijek malo u Bosni Daytonskih sporazuma: nasljednik posljednjeg jugoslavenskog premijera, bosanskog Hrvata Ante Markovića kojega je naslijedio na čelu socijaldemokratske stranke, on je već prošle godine na općim izborima bio nositelj jedine liste koja je okupljala kandidate iz različitih naroda. I dok su se njegovi kolege iz Sarajeva i Banje Luke zahvaljivali na dužnosti, dok je Europska Unija utvrđivala da je u Mostaru doživjela poraz, on je bio jedan od rijetkih čelnika većeg gradskog središta koji je nakon potpisivanja mirovnih sporazuma ostao na svojoj dužnosti. Ipak, Tuzla nije umakla ratnoj drami. Pozornost posrednika najčešće je bila usmjerena nekamo drugamo, kaže Selim Bešlagić bez gorčine. I mi smo bili proglašeni UN-ovom zonom sigurnosti, naša je zrakoplovna luka opskrbljivala cijelu istočnu Bosnu lijekovima i hranom koji su stizali kao humanitarna pomoć. Pokazujući okolna brda širokim pokretom ruke, kaže: četničke su snage dolje postavile svoje topništvo, skroz oko nas. (...) U središtu grada nepoznati ljudi redovito donose cvijeće na terasu kavane na kojoj je dvanaestak mladih u svibnju 1995. ubijeno granatom iz minobacača. Nenaravno kretanje puka uzrokovano sukobom nije poštedjelo ni njegov demografski sastav: grad koji je na zadnjem popisu 1991. imao 48 posto Muslimana, 16 posto Hrvata, 15 posto Srba... i 19 posto Jugoslavena, danas ima preko 80 posto Muslimana. Međutim, Selim Bešlagić zna da će se do kraja morati boriti kako bi sačuvao svoj naslonjač. SDA, Stranka demokratske akcije koja je na vlasti i koja je sklopila sporazume s više manjih stranaka, pohlepno gleda na Tuzlu - treći grad u Federaciji koji je, uz Sarajevo i Tuzlu, jedan od rijetkih koji nisu u njezinoj vlasti. Zavodljivim pozivom 'Srbi i Hrvati će glasovati za sebe, samoubojstvo bi bilo ne učiniti isto', ljudi predsjednika Izetbegovića nastojali su tijekom cijele predizborne utrke destabilizirati postavu u Tuzli. Njihove je argumente lako opovrgnuti, oni su puni proturječnosti, brzo i mirno odgovara Selim Bešlagić; oni se zauzimaju za cjelovitost ujedinjene Bosne, a rade u pravcu njezine konačne podjele. Kažu da ništa nismo učinili za izbjeglice u gradu, a zaboravljaju da su oni u državnom vrhu zaduženi za to pitanje. Doista, tisuće izbjeglica, od kojih će mnogi glasovati u mjestima trenutnog boravka - samo će se najustrajniji i najodvažniji vratiti u svoja mjesta - jako će utjecati na rezultate izbora. U Tuzli je problem tim osjetljiviji, što većina tih 'prognanika iz unutrašnjosti' dolazi iz istočnog dijela zemlje, iz srebreničke enklave. (...) Gdjekada imamo osjećaj da smo zaboravljeni, da smo žrtve pregovora, žali Fatima Hersimović nježnim, ali odlučnim glasom. Predstavnica skupine 'srebreničkih žena' priznaje da se često koleba između fatalizma i negodovanja: u veljači smo sa četrdesetak izbjegličkih udruga iz svih etničkih skupina ovdje u Tuzli uz pomoć općine osnovali 'savez za povratak''. Naše je geslo jednostavno, lišeno bilo kakve političke primisli: 'hoću kući'. Ured visokog civilnog predstavnika podupire naš korak. No od tada, ništa se zapravo nije dogodilo. Laboratorij moguće nacionalne pomirbe, Tuzla se u zapadnim vladama počela spominjati kada je ministar vanjskih poslova Robin Cook naveo mogućnost suđenja Radovanu Karadžiću u Bosni, prije nego u Den Haagu. Ta su pitanja u isključivoj nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda i mi se ne želimo miješati u njihove ovlasti, diplomatski odgovara Selim Bešlagić; želimo samo reći svijetu da je uhidba ratnih zločinaca, kako velikih, tako i sitnih riba, prijeko potrebna za uspostavu trajnog mira u zemlji. I posljednja misao koja je upućena ponajprije njemu samome: kada je riječ o organizaciji i pružanju dočeka, mislim da bismo bili spremni prihvatiti veliku infrastrukturu međunarodne pravde. No ne znam jesmo li dosta jaki da podnesemo psihološki šok takvog suđenja...", piše Edouard van Velthem. 150217 MET sep 97