DNEVNI PREGLED 164 27. KOLOVOZA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 26. VIII. 1997. Britanski dnevni listovi i dalje prate borbu za vlast u Republici srpskoj pokušavajući odgonetnuti kome će se prikloniti oružane snage bosanskih Srba. Tom Walker za 'The Times' piše kako se čini da gospođa Plavšić na rubu dobivanja potpore vojske Republike Srpske u svojoj borbi protiv Radovana Karadžića. Postignuvši uspjeh podjelom državnih medija bosanskih Srba predsjednica sada uživa javnu potporu na zapadu Republike srpske. U nedjelju je Televizija Banja Luka emitirala prvi neovisni program koristeći odašiljač na Kozari. Nadzor koji je Karadžić imao nad medijskom mrežom kao i nad vojskom, čini se utvarom. Njemu vjerni redarstvenici na Kozari jednostavno su nestali. Prošloga tjedna dok su trajali napadaji državne dalekovidnice na predsjednicu Plavšić, vojska je pod zapovjedništvom generala Pere Čolića izdala priopćenje u kojem se daje potpora Radovanu Karadžiću. I to je, čini se, kratko trajalo. Jučer je dopukovnik Mihajlo Mitrović opisao to kao izdaju. U korijenu problema koje Radovan Karadžić ima na zapadu Republike srpske, nastavlja objašnjvati Tom Walker u 'The Timesu', je raspad Srpske demokratske stranke. Nekoliko je ministara podnijelo ostavke, a stranka se na općinskoj razini raspala na frakcije. Na jučerašnjoj konfrenciji za novinstvo gospođa je Plavšić optužila srpskog predstavnika u bosanskom kolektivnom predsjedništvu Momčila Krajišnika da je Karadžićeva marioneta i da se uvlačenjem vojske u sukob igra s vatrom. Nu, dodaje Tom Walker i zapadne se sile također igraju vatrom. Biljana Plavšić počinje pokazivati diktatorske i ultranacionalističke znakove. Zasad je Slobodan Milošević ostao izvan krize u Republici srpskoj, nu izvori u Beogradu vele kako on planira put u Banja Luku i to vjerojatno u četvrtak. Za Miloševića izrazita antikomunistička i antikorupcijska križarska vojna Biljane Plavšić izaziva nevolje omogućavajući Karadžićevo uhićenje. Milošević mora iznaći način kako da istodobno nadzire Biljanu Plavšić i da Radovana Karadžića koji previše o njemu zna drži izvan dohvata SFOR-a, zaključuje Tom Walker u 'The Timesu'. Colin Soloway u 'The Daily Telegraphu' izvješćuje o još jednom znaku opadanja ... nad Republikom srpskom. U jučer objavljenom otvorenom pismu dopredsjednik srpskog entiteta Dragoljub Mirjanić i još deset dužnosnika Srpske demokratske stranke osudili su zastrašivanje i premlaćivnje sudaca Vrhovnog suda Republike srpske koje je izvelo tajno redarstvo odano Karadžiću kako bi ih prisililo da odluku predsjednice da raspusti parlament Republike srpske proglasi neustavnom. Ta je odluka bila politička, to nije odluka utemeljena na zakonu, stoji u pismu. Istodobno se u pismu kritiziraju napadaji dalekovidnice na gospođu Plavšić kao primitivni i neprofesionalni, piše Colin Soloway u 'The Daily Telegraphu'. 'The Guardian 'prenosi izviješća agencije Reuters koj prenosi riječi gospođe Plavšić kako su parlametarni izbori koje je ona sazvala za listopad bitni jer se narod Republike srpske želi približiti Europi. Reuters dalje piše kako SFOR-ovi dužnosnici i dalje pomno prate na stanje u vojsci Republike Srpske koja je nadalje pod striktnim nadzorom NATO-vih snaga. 'The Times' pak donosi kratki tekst o novom licu britanske diplomacije. Činjenica da neudata žena stara 34 godine postaje zamjenicom britanskog veleposlanika u Sarajevu je znak kraja muške dominacije nad diplomatskom službom. Janet Rogan je jedna iz skupine mladih žena koja se uspjela probiti u gornji sloj Forain Officea. Posljednji podatci pokazuju kako sve više žena ima na ključnim položajima. Devet žena nalazi se na čelu britanskih veleposlanstava među kojima su ona u Cape Townu, Dublinu i Haagu. Janet Rogan naučila je kineski prije odlaska na svoj prvi položaj 1991. godine u Peking. Sada pak uči, kako 'The Times' kaže, iznimno težak srpsko-hrvatski prije nego li nastupi na svoj položaj u Sarajevu. Ona kaže kako je Sarajevo bilo prvo na njezinoj listi te da se veseli izazovima koje postavlja složena politka bivše Jugoslavije. To što je neudata pomoglo je njenom odlasku u Sarajevo. 'Gotovo da nemam privatnog života tako da me ništa nije moglo spriječiti,' prenosi 'The Times' riječi Janet Rogan, nove zamjenice britanskog veleposlanika u Sarajevu. Od ostalih vanjsko-političkih tema britanski listovi dosta pozornosti posvećuju procesu protiv Egona Krenza, posljednjeg čelnika istočne Njemačke. Dok 'The Daily Telegraph' općenito piše kako je presuda berlinskog suda podsjetnik na to da nove demokracije moraju biti u stanju odrediti pravu mjeru o kažnjavanju zločina koje su počinile daleko manje liberalne prethodnice, 'The Times' u svojem uvodniku ovom pitanju pristupa analitičnije. Zatvorska će kazna od šest i pol godina protiv Egona Krenza zbog ubojstva troje Nijemaca pri pokušaju prelaska Berlinskog zida zadovoljiti većinu Nijemaca, nu Herr Kranz tvrdi drukčije prosvjedujući kako je riječ o političkoj osveti ili o pravdi pobjednika. Prelazeći granicu Istoka i Zapada punu električnih žica, pasa, minskih polja i smrtonosnih stupica 263 osobe izgubile su živote. Neki od njih su bili ostavljeni kako bi na smrt iskrvarili. Herr Krenz nije ispalio niti jedan hitac u te ljude. On je proglašen krivim samo zato jer se smatra da je na njemu kao na članu Politbiroa ležala politika 'Pucaj da ubiješ.'... pored te politike a ne Herr Krenz njegov mladi pulen Egoin Krenz postaje članom Politbiroa 1983., godine, kada su ta pravila već bila oslabljena. Od 263, 259 osoba su već bile mrtve. Nitko nije bio ubijen tijekom sedam tjedana 1979. godina kada je Herr Krenz preuzeo vlast od Honeckera, a upravo je Krenz 9. studenog naredio otvaranje Berlinskog zida. Iako njegova tvrdnja da nikada nije naredio ubijenje te da ih nije odobravao treba biti suprostavljeno njegovoj životnoj odanosti jednom opakom režimu. Egon Krenz ima prava tvrditi za sebe da je do neke mjere bio reformatorom iznutra. Zapravo ova egzemplarna kazna do neke mjere kažnjava zločine koje je počinila starija okrutnija generacija, zaključuje 'The Times'. Gospodarstvo u kontinentalnoj Europi pokazuje znakove oporavka, piše u svojem uvodniku 'The Financial Times'. Niske kamatne stope, slabe nacionalne valute i fiskalna konsolidacija pružaju povoljne vjetrove gospodarstvu. No veliko je pitanje, smatra 'The Financial Times' hoće li političari Europe uspjeti iskoristiti ove prednosti kako bi uklonili prepreke niskoj nezaposlenosti i brzom rastu. U Europi u 1997. godini stopa rasta između prvog i drugog kvartala bila je 5,2 posto, a svaka je zemlja imala barem 3,5 postotni rast. Njemačka sada ima dugoročnu kamatu stopu od 5,5 posto, a kratkoročnu od 3 posto. Slaba je marka pomogla izvozu. Spoj snažne fiskalne konsolidacije s mekom monetarnom politikom i slabim tečajem uvijek je u stanju poizvesti gospodarski pozitivne ishode nu može li to potrajati, pita se 'The Financial Times'. Jedan razlog protiv je mogućnost promjene tečaja obzirom da se položaj japanske i europskih valuta može poboljšati, a dolar i funta mogu pasti. Druga prijetnja europskom pozitivnom trendu razlika je u inflaciji širom kontineta. U Njemačkoj i Francuskoj ispod 2 posto, no Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj ... Važno je pitanje dakle kako će se tijekom sljedećih 16 mjeseci odrediti monetarna politika u tim zemljama. To pak ovisi o izgledima za uspostavu europske monetarne unije. Obzirom da će Njemačka i Francuska vrlo vjerojatno ispuniti do kraja ove godine uvjet od 3 posto fiskalnog deficita Monetarna će unija krenuti kako je planirano 1999. godine. Štoviše, njezine će članice postati izgleda sve zemlje koje izraze želju za priključivanjem, pa čak i Italija. Sve u svemu Europa mora iskoristiti ovo sretno razdoblje obnovljenog rasta kako bi poduzela korijenite reforme gospodarske krutosti koje bi onda moglo dovesti do smanjivanja izuzetno visoke nezaposlenosti, savjetuje 'The Financial Times' u svojem uvodniku. *** U srpskoj republici u Bosni zaoštrava se borba za vlast između predsjednice Biljane Plavšić i pristaša njezinog prethodnika Radovana Karadžića. Danas se gospođa Plavšić sastala s nekoliko glavnih generala, ali su protuslovne vijesti o tome tko je zapravo došao na taj sastanak. Istodobno se na Palama održava sastanak djela raspuštene srpske skupštine. Izvješćuje se da gospođa Plavšić jača svoj položaj, ali analitičari smatraju da će presudno za njih biti kako će se držati i vojska i da će se pak nakon redarstva i medija rascijepiti i oružane snage. Prilog o tome pripremila je Gordana Fox, kojoj je o zbivanjima u Banja Luci ovako govori tamošnja novinarka Radmila Karlaš. (...) Činjenica je da zasada očita diferencijacije na istočni i zapadni dio Republike Srpske. Kad je u pitanju ovaj dio Bosne, Banja Luka, stvari su kristalno jasne. Konkretno oporba, ali već dio i SDS-a koji je u međuvremenu prešao u stranku Biljane Plavšić smatra da je to kvazi skupština. Naime na to zasjedanje su otišli samo pripadnici Srpske radikalne stranke koje su od ranije poznati kao odani SDS-u. Tu se zapravo to doživljava kao jedna vrsta predstave i da je to zapravo zadnji pokušaj paljnskog lobija da nešto učini, da skrene pozornost na sebe na taj način, međutim činjenica je da tu nema više neke veće moći i da je to jednostavno jedna kao što sam već rekla prdstava koju ovdje zaista nitko ne podupire niti namjerava nazočiti dok se ne održe parlamentarni izbori i dok se ne izabere nova narodna skupština, njeni predstavnici. Za razliku od prilično optimističnih prognoza iz Banja Luke svjetske novinske agencije javljaju o podjeli unutar vojske i većina navodi da su današnjem sastanku u uredu predsjednice Plavšić nazočna četiri od osam glavnih generala. Tako primjerice Associated Press javlja kako su se pozivu odazvali generali Momir Talić i Novica Simić, zapovjednici prvog i trećeg zbora te zapovjednik zrakoplovstva Milan Torbica i zamjenik zapovjednika glavnog stožera general Milan Kutlešić. Istodobno je u tijeku prijepodneva na Ilidži održan redovni sastanak t.zv. zajedničkoga vojnog povjerenstva, odnosno predstavnika SFOR-a sa zapovjednicima srpske vojske i vojske bošnjačko-hrvatske federacije. Tome sastanku bio je nazočan i zapovjednik glavnog stožera vojske bosanskih Srba general Pero Čolić, ali se izvješćuje da je on odbio ponudu da ga se uzvitlačem prebaci u Banja Luku na sastanak s predsjednicom Plavšić. Smatra se da Čolić pripada Karadžićevom taboru. Ovaj skup na Ilidži NATO je iskoristio kako bi ponovno otvoreno upozorio da neće tolerirati miješanje vojske u političke sporove. Danas se oglasio i ured međunarodnog predstavnika u Bosni i Hercegovini Carlosa Westendorpa. Njegov razglasnik Duncan Bullevant jasno je kazao na čijoj je strani međunarodna zajednica. = Mi podupiremo demokratski izabranu predsjednicu Biljanu Plavšić. Akcije koje poduzima politička frakcija na Palama uglavnom su neustavne. Vjerojatno bi bilo sve reći da smo trenutno iza Biljane Plavšić i da je podupiremo u njezinom nastojanju da uvede elemente legitimnosti i demokracije u Republiku Srpsku... Stav međunarodne zajednice potvrdila je i današnja izjava Jamesa Rubina, predstavnika za javnost američkog State Departmenta. = Nadamo se da su Srbi u Bosni u posljednje vrijeme shvatili da se struja mijenja i da su ljudi koji podupiru Dayton oni koji podupiru predsjednicu Plavšić. Nu do zaključenja ovoga programa njezin sastanak s generalima iza zatvorenih vrata još nije bio završio. Ponovno banjalučka novinarka Radmila Karlaš: = Iz kabineta predsjednice Plavšić smo dobili informaciju da će biti priopćenje. Ne znam da li vam je poznato, ali pravni savjetnik predsjednice Plavšić Milan Dupor je izjavio stranim agencijama da će najvjerojatnije načelnik glavnoga stožera Pero Čolić biti smijenjen. *** Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman primio je danas u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu izaslanstvo Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji rade u bošnjačko-hrvatskoj federaciji te u mjesnim tijelima vlasti u srednjoj Bosni. Očito da je sigurno kakva bi trebala biti politika u sadašnjem trenutku raspletanja bosanske krize. Prema vijestima iz zagrebačkih političkih krugova izbija žestoki razdor u vodstvu Hrvata u Bosni i Hecegovini što bi moglo prerasti i u otvoreni javni sukob. Razdor je nastao oko političkih pitanja vezanih za izgradbu federacije. Iz Zagreba je o tome javio Maroje Mihovilović. "Dugo liječenje hrvatskog minista obrane Gojka Šuška u Sjedinjenim Državama gdje se nalazi mnogo dulje nego je što se očekivalo što možda znači da je njegovo zdravstveno stanje lošije, ima konkretne posljedice po stanje u Hercegovini i na odnošaje između vodećih ljudi među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Naime, Gojko Šušak je usklađivao u ime hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana hrvatsku politiku u tom području. Svojim autoritetom razrješavao je moguće sporove, donosio kadrovska riješenja i usmjeravao političke akcije. Zbog toga što ga dulje vrijeme nema, tvrde zagrebački hercegovački politički krugovi, došlo je do sukoba između dviju struja u vodstvu. Jednu struju koja se naziva federalističkom vodi hrvatski član predsjedništva Bosne i Hercegovine Krešimir Zubak, koji se zalaže za jaču izgradnju Bosne i Hercegovine. Navodno ta struja ima i potporu određenih međunarodnih krugova u Bosni. Drugu struju koja se naziva herceg-bosanskom, tvrdi se, predvodi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Božo Rajić koji se protivi širenju federalnih ovlasti u području pod hrvatskim nadzorom te ga njegovi politički protivnici optužuju da je glavni kočničar razvoja fedralnih ustanova. Prema tim izvorima u posljednje doba t.zv. federalistička struja imala je više uspjeha dok se t.zv herceg-bosanska struja nalazi pod velikim udarom i pritiskom međunarodnih čimbenika u Bosni i Hercegovini te je prisiljena na popuštanje. Ona je morala pristati na velike ustupke kada je u pitanju uspostava federalnoga redarstva u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Pojava bošnjačkih redarstvenika u sastavu tamošnjega redarstva izazvala je u nekim hrvatskim krugovina veliko nezadovoljstvo jer se to smatra ne samo porazom dosadašnje hrvatske politike nego izravnom prijetnjom hrvatskom suverenitetu na tom području. U spomenutim krugovima t.zv. herceg-bosanske struje čuju se čak i ocjene da ih je Zagreb izdao. U tim krugovima nezadovoljstvo je izazvala i vijest iz Zagreba da je hrvatsko javno tužilaštvo ipak podignulo optužnicu protiv Mladena Naletilića-Tute, jednog od najutjecajnijih ljudi iz Hercegovine koji je prije šest mjeseci uhićen pod optužbom za više kaznenih djela. Šestmjesečni rok u kojem tužilaštvo mora istražiti slučaj te osumnjičenoga ili optužiti ili osloboditi je isteklo, a čule su se u zagrebačkim odvjetničkim krugovima neke ocjene kako tužilaštvo nije uspjelo učvrstiti optužnicu pa je čak bilo i najava da bi Naletilić mogao biti i pušten. Optužnica je ipak podignuta, pa iako je ona, kako tvrde neki poznavatelji njegova slučaja, vrlo mlaka, to ipak pokazuje da hrvatske vlasti žele da se Naletilić još nalazi iza rešetaka kako bi se ne samo zadovoljili međunarodni čimbenici koji su to tražili, nego i oslabila radikalna struja u Hercegovini u ovim trenutcima kad će se možda donositi još neke neugodne odluke po nju, posebno kada je riječ o daljnjem jačanju federalnoga redarstva, povratku izbjeglica, pa tako i Bošnjaka u svoje kuće i stanove u to područje te kada je riječ o vrlo osjetljivom pitanju čvršćega nadzora granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u tom području."(BBC) NJEMAČKA DIE WELT 26. VIII. 1997. Nesklad u hrvatskom putničarskom ljetu "Hrvatska ovoga ljeta doživljava prvo donekle 'normalno' putničarsko ljeto - čak su se i u Dubrovnik i na obalu južne Dalmacije koja je dugo slovila kao nesigurna vratili stranci - među njima i mnogo Nijemaca. Nu istodobno je u sjeni uskrsloga jadranskog putničarstva došlo do političkih razilaženja - i to između hrvatskih gostoprimaca i čeških gostiju koji su - zajedno sa Slovacima - jako zastupljeni na obali i na dalmatinskim otocima. Češki veleposlanik u Zagrebu Ondrej Havlin izjavio je splitskom dnevniku 'Slobodna Dalmacija' da se Česi u Hrvatskoj osjećaju kao 'putničari nižeg kategorije'. Time je aludirao na činjenicu da mnogi hrvatski hoteli i ugostitelji 'putničare iz istočnog bloka' drže nužnim zlom koje će trpjeti sve dok na njihovo mjesto ne dođu 'pravi' putničari - Nijemci, Austrijanci, Talijani i drugi zapadni Europljani. Češki veleposlanik ogorčeno podsjeća Hrvate da novac koji Česi ostavljaju u zemlji zacijelo nije lošiji od novca Nijemaca koji iz tko zna kojih razloga u Hrvatskoj uvijek uživaju najveći prestiž. Pri tomu su Česi - jednako kao i Mađari ili Poljaci - relativno nezahtjevni gosti i 'lako ih je zbrinuti', dok su Nijemci bili skloni prigovarati, kako je izjavio jedan hrvatski hotelski menadžer. Nu o Česima se govori da su 'škrti', da sobom donose svoje (češke) namirnice. Od takvih putničara Hrvatska nema nikakve koristi. Veliki publicitet je prije nekoliko dana imao osobiti 'putničarski skandal'. Jedan češki putničarski organizator unajmio je u Dalmaciji cijeli autokamp namijenjen samo češkim gostima. Sve su namirnice donijeli iz Češke, čak i brašno za pečenje kruha. Cijelo je osoblje uključujući i konobare došlo iz Češke i plaćano u češkim krunama. U kampu je češka kruna bila jedino sredstvo plaćanja. Kad je stvar otkrivena, hrvatske su vlasti toj češkoj organizaciji poništile boravišnu dopusnicu. Po prvi put je zaprijetio 'putničarski rat' između Zagreba i Praga. U međuvremenu je u Češkoj došlo do bijesnih medijskih reakcija. Tako je praški dnevnik 'Pravo' napisao da ako se u Dalmaciji pojavi samo šačica Engleza ili Amerikanaca, tamošnji gostoprimci skaču od oduševljenja. Češki list govori o 'balkanskoj prepotenciji' s kojom su hrvatski mediji ali i osoblje hrvatskih hotela i agencija stotinama tisuća čeških gostiju uskratili status 'ravnopravnih gostiju'. Pored toga je češki list na hrvatske gostoprimce izlio svoju veliku srdžbu: kupališta Dalmacije ne mogu se mjeriti s onima u Italiji ili Španjolskoj - a tobožnji Nijemci (koji poput duhova prolijeću tom polemikom) da su zapravo 'do 90 posto gastarbajteri s njemačkim pločicama na autima'. 'Zašto je loše što Česi donose svoje namirnice?' brani se češki veleposlanik protiv hrvatskog stajališta. 'Nijemci i Austrijanci rade to isto - a njima zbog toga nitko ne prigovara'" - izvješćuje Carl Gustaf Stroehm. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 26. VIII. 1997. NATO se bliži ratu "Ne baš polako ali prilično sigurno SFOR-u se bliži zadaća omražena svakoj vojsci: oružanom silom ne mora skrbiti samo za mir nego iznuditi i novi politički poredak. Konkretno: postrojba NATO-a treba razoružati jednog vlastodršca (Karadžić) a ojačati drugog (Plavšić). I sve to vrlo brzo jer idućeg ljeta istječe mandat zapdnoj balkanskoj vojsci; poglavito za Amerikance bez kojih ništa ne ide, nitko ne zna hoće li se još jedanput dati nagovoriti na odgodu povlačenja. SFOR je nastupio kako bi jamčio mir iz Daytona. U međuvremenu se logika pothvata zaoštrava na 'maknite Karadžića'. Na njegovo bi mjesto trebala stupiti dama Plavšić koja je samo formalno predsjednica srpske republike u Bosni. Pravu de facto vlast i dalje drži njezin prethodnik Karadžić kojeg čeka proces za ratne zločine u Den Haagu. Karadžić se skriva iza neke vrste privatne vojske od tri tisuće teško naoružanih 'redarstvenika'. Njih treba razoružati da bi se Karadžića istjeralo iz njegove utvrde na Palama ili, još bolje, odvelo u Den Haag. NATO je 'redarstvenicima' postavio ultimatum do kraja mjeseca; do tada se moraju raspustiti sami. Isto tako mora Kijac, Karadžićev pristaša, napustiti dužnost. A sve to da bi dama Plavšić, koja je nekad rame uz rame s Karadžićem provodila 'etnička čišćenja', dobila svu vlast. A što ako se oba K ne pokore? Onda će se NATO morati boriti. Ali hoće li se to i usuditi?" - pita komentator lista jj. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 26. VIII. 1997. Pomiritelj Schwarz-Schilling uvjerljiv glede hrvatsko-bosanske federacije "Međunarodni pomiritelj za Federaciju Hrvata i (muslimanskih) Bošnjaka u Bosni i Hercegovini Schwarz-Schilling o mirovnim se izgledima ratom poremećene zemlje izrazio oprezno uvjerljivo. Hrvatsko-bošnjačka federacija pored Republike srpske (RS) bosanskih Srba tvori drugi 'entitet' cjelovite države Bosne i Hercegovine. Poslije povratka s jednotjednoga putovanja, Schwarz-Schilling je rekao da je hrvatsko-bošnjačka federacija unatoč općen dojmu na bitno boljem putu nego početkom godine. Da postoji očit napredak u izgradbi zajedničkoga redarstva u narodnosno mješovitim županijama i u povratku bošnjačkih izbjeglica u općine pod hrvatskim nadzorom. Posjet predsjedniku federacije Hrvatu Šoljiću i njegovom bošnjačkom zamjeniku Ganiću u srednjebosanskom gradu Jajcu pružio je prigodu za razgovor s bošnjačkim izbjeglicama koji su se vratili. Još je početkom kolovoza više puta protjerano više stotina bošnjačkih povratnika u akcijama koje su očito vodili hrvatski ekstremisti iz zapadnoga Mostara. Mjesne hrvatske vlasti u Jajcu su se pri povratku nedavno protjeranih pokazale spremnima na suradnju. Da bi se potpomoglo pozitivan razvitak, brzo treba dati građevinski materijal kao i pomoć pri ponovnoj uspostavi opskrbe vodom i strujom. Schwarz-Schilling je osim toga zatražio da se odmah oslobode novčana sredstva za projekt Caritasa u Jajcu koja je savezna vlada zamrznula zbog događaja početkom kolovoza. Tako bi se prije zime na područje Jajca mogli vratiti i drugi bošnjački izbjeglice. Schwarz-Schilling je kritizirao bošnjačkoga gradonačelnika Mlaću iz Bugojna. U tom srednjebosanskom gradu stalno se događaju posezanja protiv Hrvata i njihove imovine; povratak hrvatskih izbjeglica u Bugojno se sustavno onemogućava. Iako se stalno traži smjenjivanje gradonačelnika, on je - očito zbog protekcije s najvišeg mjesta u Sarajevu - još na vlasti i časti. Schwarz-Schilling je od premijera federacije Bošnjaka Bičakčića ponovno zatražio smjenjivanje gradonačelnika. Bugojno zbog politike gradonačelnika ne dobiva pomoć za obnovu. Sadašnja borba za vlast u RS je po mišljenju Schwarz-Schillinga sretan razvitak jer se tako slabi položaj mafije oko ratnog zločinca Karadžića. Nakon što su Sjedinjene Države proteklog svibnja ponovno pojačale svoj angažman u Bosni a međunarodna zajednica zauzela odlučno stajalište u pitanju ratnih zločinaca, izgledi za provedbu Daytonskoga sporazuma očito su se povećali, izjavio je Schwarz-Schilling" - izvješćuje novinar lista rueb. FRANKFURTER RUNDSCHAU 25. VIII. 1997. Republika srpska, stup koji se ruši "Nije prava država kojoj tu prijeti raskol, možda čak građanski rat. Republika srpska je prije kompromis između protektorata i male države. Doista ne može biti govora o suverenom narodu između njihovih 'međuetničkih graničnih crta'. Međunarodna je zajednica 'entitetom' nazvala tu tvorevinu koja bi pored muslimansko-hrvatske Federacije trebala biti drugi stup jedinstvene države Bosne i Hercegovine. Ako se taj bosansko-srpski potporanj sada sruši u svađi između Pala i Banje Luke, bit će to makulatura mirovnoga sporazuma iz Daytona a Bosna će postati otvoreni kamenolom za teritorijalne zahtjeve Hrvata i Muslimana. Nije dakle čudo da sada međunarodna zajednica odlučno kreće u rat između Save i Drine što se zbog protuslovnih probitaka i nedovoljne hrabrosti godinama činilo nemogućim. Radi se o ništa manje nego o stabilnom poslijeratnom poretku u bivšoj Jugoslaviji i o vjerodostojnosti NATO-a. Iznenada je 'involviran' što se američkim postrojbama poslije Somalije zapravo više ne bi smjelo dogoditi i što europski vojnici od doba kolonizacije više nisu bili. Tu redarstvenici UN-a uz zaštitu britanskih tankova SFOR-a u Banjoj Luci podižu cijele redarstvene stožere, civilni dužnosnik za Bosnu u Sarajevu korumpiranoj kliki oko Radovana Karadžića u stilu guvernera prijeti drastičnim sankcijama. Naposljetku OESS obećava da će u listopadu prirediti one nove izbore čijim je raspisivanjem predsjednica Biljana Plavšić otvoreno izazvala vladu i parlament. Ukratko, Zapad je zauzeo stranu u borbi za vlast između Pala i Banje Luke i time prvi put prekoračio prekretnicu na kojoj mu je još bilo moguće povlačenje na njegovu tradicionalnu neobvezatnost. Zauzeli čiju stranu? Predsjednice koja se prije rata protiv Hrvata i Muslimana proslavila kao rasna teoretičarka, koja je tijekom 'etničkih čišćenja' na istoku Bosne zahvalno grlila srpske ratne zločince. Militantna predstavnica velikosrpstva po svaku cijenu, pa bilo to i 'šest milijuna Srba' kako je jedanput sama napomenula. Zauzeli stranu i realistice koja za 800 tisuća bosanskih Srba između zahtjeva Sarajeva i ravnodušnosti Beograda vidi jedinu prigodu u suradnji sa Zapadom i pridržavanju sporazuma iz Daytona. Drukčije mogu misliti samo oni koji poput Karadžića i člana bosanskog predsjedništva Krajišnika osobno profitiraju od propasti Republike srpske ili poput dijelova redarstva koje plaćaju iz vlastite škrinjice. Oni koji još podupiru krugove s Pala, rade to zbog ideologijske nostalgije - a još češće iz straha - protiv vlastitih probitaka. Što je napokon nastalo od Republike srpske pod vodstvom Karadžića i Co.? Nepravna država u kojoj je porezna vlast zamijenjena mafijom i u kojoj se ustavne sudce mlati dok ne donesu željenu presudu. A s gorskog lanca iznad Sarajeva objavljeni velikosrpski san? On je za svakog osmog bosanskog Srbina odavno postao - pohranjena u zapadnim veleposlanstvima u Beogradu - želja za iseljenjem u Kanadu ili Australiju. Naime, gospodarsku budućnost, to nije shvatila samo B. Plavšić, srpska republika kojom se upravlja s Pala, nema. Pored te Biljane Plavšić dakle ne prolazi realpolitika. S obzirom na demoralizaciju, zasad nema razloga bojati se renacionalizacije bosanskih Srba pod njezinom vlašću. Tražiti od nje tematizaciju pitanja krivnje, značilo bi tražiti previše od pučanstva koje se - ne sasma pogrješno - i samo drži žrtvom. Bosanskim je Srbima u njihovoj bijednoj svakodnevici svega dosta: Karadžića i SFOR-a, Miloševića i Muslimana. Samo su se tako mogli odigrati dramatični prizori pred predsjedničkom palačom u Banjoj Luci pred sasma nezainteresiranim općinstvom. Dok frakcije prijete građanskim ratom, narod je apatičan. Novi bi izbori u tom stanju mogli predstavljati nadu ako obećavaju prosperitet i svršetak totalitarnih struktura. Zapad dakle u Republici srpskoj treba stvoriti donekle demokratsku javnost u kojoj bi se u budućnosti moglo bez pogibelji birati ne samo gospođu Plavšić nego i stranke njezine oporbe. Zbog toga SFOR mora produžiti svoj angažman na neodređeno vrijeme. Naposljetku bi odmah trebalo uhititi Radovana Karadžića (i ostalih 76 optuženih ratnih zločinaca). Inače novim izborima u listopadu prijeti potvrda onog raskola republike srpske zbog čijeg je spriječavanja Zapad tako energično nastupio u Banjoj Luci" - piše Rolf Paasch. FRANCUSKA LE FIGARO 26. VIII. 1997. Podijeljena dalekovidnica Novinar lista Jean-Claude Galli izvješćuje o skupu održanom u Banjoj Luci: "Javni skup na otvorenom. Zaglušujuća harmonika iz srpskih narodnih pjesama poziva banjalučko pučanstvo. Djeca trče po požutjeloj travi, a starci su potražili mjesto u sjeni kestena. Na krovu velike zgrade iz austro-ugarskih vremena postavljeni su snajperisti kako bi nadzirali oko 5 tisuća osoba koje su došle slušati onu koja se usuđuje izazivati Radovana Karadžića i 'jastrebove' s Pala. 'Biljo! Biljo! Biljo!' Najvatreniji pristaše predsjednice bosanskih Srba pokušavaju naelektrizirati ozračje koje im se čini previše mrtvim za nedjeljnu večer pa izvikuju nadimak koji su dali predsjednici Biljani Plavšić. 'Osjećamo da je uz nas, ona nam je kao naša zajednička baka', razjašnjava Vesna, mlada studentica koja upravo radi na proučavanju razloga sve učestalijih samoubojstava u gradu... Nu, 'Biljo' ipak nema nikakve veze s 'bakicom koja peče kolače'. Ona bi se prije mogla naći u kategoriji bakica tipa 'Calamity Jane' ('Ana sa četiri pištolja'), a više desetaka tisuća muslimanskih i hrvatskih izbjeglica koji su tijekom rata morali pobjeći iz Banje Luke dobro bi mogli posvjedočiti o tome. Na balkonu s kojega predsjednica treba održati govor postavljen je dalekovidnik u boji. 'Prije petnaest minuta počeli smo emitirati vlastite emisije', progovara Radomir Nešković, novi ravnatelj mjesne dalekovidnice. U petak su snage vjerne predsjednici zauzele prostorije jedine službene dalekovidnice (SRT), a nakon toga i odašiljač na Kozari, 50 kilometara od Banje Luke. Pobunjenički grad sada može proizvoditi vlastiti program koji će se vidjeti na polovici ozemlja republike srpske. 'Uskoro ćemo moći pokrivati i cijelu državu', veseli se Slobodan Vasković, novinar koji tvrdi da je štrajkao od 1. srpnja prosvjedujući na taj način protiv cenzure koju su uveli 'jastrebovi' s Pala. Raskid je dovršen. Dok se u studiju na Palama, čije plaće određuje Radovan Karadžić, Biljana Plavšić uspoređuje s Mussolinijem, a NATO-ove snage s nacistima, u studiju iz Banje Luke po prvi put izravno prenose javni skup koji je organizirala predsjednica. 'Nitko ne može ušutkati Srbe', odlučno progovara 'željezna dama'. A gomila plješće. Ali kad predsjednica obećava da će 'prekinuti staljinističko ponašanje vođa s Pala i održati jedinstvo republike srpske', lica postaju ozbiljnija. 'Bojim se da se to ne pretvori u građanski rat', objašnjava odvjetnica iz Beograda koja je došla u posjet svojim rođacima. 'Naši vođe u prošlosti nikada nisu oklijevali kad je trebalo žrtvovati ratne ciljeve u svrhu vlastitog bogaćenja. Osim toga, Biljana Plavšić je godinama radila za Karadžića. Zašto je toliko čekala prije nego će ga optužiti za sve to?'" RUSIJA KRASNAJA ZVEZDA 26. VIII. 1997. SAD započele pogibeljan pothvat u Bosni "Clintonova uprava i njezini saveznici u Bosni započeli su pogibeljan pothvat kojim žele izolirati vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića nadajući se da će bez vojnih činidaba potkopati njegov utjecaj i vlast. To je priopćio 'The Washington Times' pozivajući se na predstavnike uprave i nevladine stručnjake. Prema pisanju lista prvi korak na tome putu bio je nedavni prepad NATO-ovih snaga na objekte koje je nadziralo redarstvo odano Karadžiću. List smatra da taj pothvat može još više uvući SAD i njihove partnere u političku svađu u Republici srpskoj te izazvati protunapadaj na NATO-ove oružane snage. Službenici uprave i nevladini stručnjaci priznaju da postoji mogućnost da snage odane Karadžiću uzvrate udarac višenacionalnim snagama za stabilizaciju (SFOR). Do sada je ipak, primjećuje list, uprava izbjegavala svaki pokušaj da Karadžića, koji je optužen za ratne zločine, uhiti u njegovu sjedištu na Palama i da ga izruči Međunarodnom sudu u Den Haagu. Taj bi potez sigurno izazvao bojne činidbe s Karadžićevim dobro naoružanim čuvarima i, možda, uzrokovao žrtve na američkoj strani. Strategija slabljenja Karadžićeva položaja dio je većeg plana kojemu je cilj smiriti Bosnu do te mjere da američke postrojbe u sastavu SFOR-a mogu otići. Istodobno se nastavlja sukob između dviju struja vlasti u Republici srpskoj. 'Predsjedničina' dalekovidnica u Banjoj Luci gdje boravi poglavarica RS Biljana Plavšić, u nedjelju je navečer prvi put prikazala svoj program. U tom je dijelu republike prekinut program Srpskog radija i televizije (SRT) koji je pod nadzorom vlade koja je u sukobu s predsjednicom. Prije toga Plavšićka je smijenila nelojalne joj urednike SRT-a koji su bili podređeni ministru za priopćavanje u republičkoj vladi na Palama. Predsjedničinim ukazom bivšim je djelatnicima SRT-a zabranjen pristup na radna mjesta. U znak prosvjeda protiv predsjedničina 'uzurpiranja' dalekovidnice zastupnici u banjalučkoj skupštini (parlamentu) pokušali su se okupiti u Plavšićkinoj rezidenciji gdje su smješteni i službeni uredi narodnih zastupnika. Nu predsjedničini su čuvari istjerali zastupnike na ulicu istukavši jednoga od njih. Stoga je sazvana izvanredna sjednica banjalučke skupštine. Pojašnjavajući građanima svoju odluku o isključenju tv odašiljača s Pala, Biljana je Plavšić u nedjelju na javnom okupljanju u Banjoj Luci izjavila: 'Učinili smo to kako bi građani na zaslonu mogli vidjeti istinu, a ne primitivnu laž Momčila Krajišnika.' Krajišnik koji je predstavnik RS u Predsjedništvu BiH, njezin je glavni politički protivnik. Dio vojnog vrha RS u glavnom stožeru oružanih snaga RS u Bijeljini izjavio je da 'više neće podnositi da predsjednica Biljana Plavšić nameće svoju vlast'. To je priopćila vladina agencija Srna. 'Ako predsjednica i dalje bude radila protiv zakona', auktori izjave prijete da 'u sukobu između dviju struja vlasti više neće biti neutralni'. Nazvavši postupke SFOR-a u Banjoj Luci gdje su njegovi vojnici preuzeli nadzor nad postajama republičkog MUP-a 'okupacijskim', dio časnika kani 'napregnuti sve snage kako bi očuvali cjelovitost i neovisnost RS'", kaže se u ITAR-TASS-ovu izvješću. IZVESTIJA 26. VIII. 1997. Biljana Plavšić preuzima nadzor nad redarstvom i dalekovidnicom O najnovijim događanjima iz Banje Luke javlja Tamara Zamjatina: "Nadzor nad redarstvom i televizijom glavni je cilj predsjednice Republike srpske (RS) Biljane Plavšić kako bi pobijedila svoje protivnike - vladu i parlament. Plavšićka se vrlo vješto obračunala s nelojalnim redarstvenicima u Banjoj Luci, uhvativši ih na prisluškivanju brzoglasnih razgovora i nezakonitom držanju oružja. Novim je ministrom unutarnjih poslova odmah imenovala Marka Pavića, nadajući se da će uz pomoć postrojba SFOR-a i međunarodnih redarstvenih snaga pokoriti republički MUP na Palama. Ako bi joj uspjelo da isti scenarij ponovi s krugovalnim i dlakovidničkim postajama, predsjednica bi svojoj novoj stranci Srpskom narodnom savezu osigurala pobjedu na parlamentarnim izborima 12. listopada. Biljana je Plavšić zabranila ulazak bivšim urednicima u tv studio u Banjoj Luci. Emisije s Pala više se ne prenose, u eter idu domaći programi. U znak prosvjeda zastupnici u gradskom vijeću okupili su se u Banskom dvoru - rezidenciji Biljane Plavšić gdje je također smješten tv studio i službeni uredi narodnih zastupnika. Nu predsjedničini su čuvari na silu izbacili zastupnike na ulicu istukavši usput jednoga od njih. Političari vješto manipuliraju ljudima u revolucijama koje se rasplamsavaju. Srpska demokratska stranka na vlasti iz koje je Plavšićka isključena, za inat njezinim pristašama okuplja ljude kako bi prosvjedovali protiv predsjednice. Jedno od traženja 'narodnih prosvjeda' bilo je da se strane zemlje ne miješaju u unutarnje stvari RS i da se 'prekine suradnja sa srpskim neprijateljima'. Tako 'oni koji naručuju glazbu' zovu SFOR i međunarodne redarstvene snage koji su stali na Plavšićkinu stranu. Plavšićkini protivnici podgrijavaju mržnju puka prema strancima. Jedan ubijeni Srbin i pripreme za uhidbu Radovana Karadžića dovoljni su da se zaborave zasluge međunarodne zajednice. Promatrači nagađaju kako će dugo NATO imati strpljenja da svojom snagom podupire predsjednicu male republike s kojom se bore svi ustroji vlasti." SJEDINJENA DRŽAVA THE NEW YORK TIMES 26. VIII. 1997. Srpski politički protivnici u Bosni prebacuju dvoboj na dalekovidnicu "Signal je zanijemio usred današnje epizode venezuelske soap opere 'Kasandra', najpopularnije emisije u enklavi bosanskih Srba. 'To su napravili da bi razljutili naše gledaoce', izjavio je Marinko Učur, urednik vijesti tamošnje dalekovidničke postaje. 'Bila je to poruka da smo sami.' Signal je, kao i prethodnih dana, odaslan s Pala za relej ovdašnjoj postaji u Banja Luci", piše Chris Hedges. Nu prošli su vikend banjalučki dalekovidnički izvjestitelji, kao odraz sve akutnije borbe za moć između vodstva s Pala i iz Banja Luke, izjavili da više ne žele raditi po uputama paljanskih ekstremista. Oni su izazvali današnji prekid programa, a to se u Banja Luci smatra znakom da su Pale zaoštrile odnošaje sa svojim bivšim partnerima. Sukobili su se zagovornici optuženika Karadžića i Biljana Plavšić, predsjednik bosanskih Srba i njegova nekadašnja pomoćnica. Rezultat raskola je izbijanje ratne promičbe u medijima. Dvije sukobljene postaje emitirale su poruke mržnje. Bilo je tu dosta izopačenoga izvješćivanja nekad rezerviranog za Muslimane, Hrvate i strance. Na drugom katu gradske vijećnice u Banja Luci, gdje se nalazi ured Biljane Plavšić, novinsko je osoblje postaje pripremalo večernje izvješće. Ono se sastojalo od pola sata izricanja pohvala gđi Plavšić, a poslije je emitirana repriza njezine poslijepodnevne novinske konferencije. Drugu polovicu vijesti zauzelo je izvješće iz grada Mrkonjića, gdje je redarstveni čelnik Brane Pećanac zatražio od Srba da slijede 'pošten i sveti put kojim ide predsjednica Biljana Plavšić.'(...) Emisije večernjih vijesti od nedjelje i ponedjeljka, prve koje su načinili odmetnuti izvjestitelji i urednici, oblikom su ako već ne sadržajem vrlo nalikovale njihovoj rivalskoj postaji s Pala. I dok su svi u postaji izjavljivali da su raskinuli s Palama kako bi izgradili 'slobodni i neovisni medij', nitko od njih nije se mogao sjetiti nijednoga izvješća paljanske dalekovidnice s kojim se nisu slagali prije sadašnje borbe za moć. U stvari, jedan od glavnih urednika, Nikola Deretić, jasno je pokazao da politička borba između Pala i Banja Luke ne uključuje razliku u mišljenjima o stvari bosanskih Srba općenito. 'Ne vjerujemo stranim medijima', izjavio je urednik. 'Ovaj smo rat proživjeli gledajući kako outsideri govore monstruozne laži, kao što su bila izvješća o našim takozvanim koncentracijskim logorima. Ostajemo ponosni onim što smo u ratu postigli, ponosimo se našom zaštitom srpskoga naroda i srpske zemlje. Mi smo pravi branitelji ujedinjene i neovisne srpske države, a ne Pale. Mi se borimo oko toga tko je gore opremljen da brani probitke srpskog naroda.' Što se Karadžića tiče, urednik je izjavio da je paljanski vođa 'sada možda protiv nas, nu nije ratni zločinac i ne bi trebao biti u Haagu.' Dodao je da 'ovdje ne postoji Srbin koji podupire njegovo izručenje.' Vrištava izvješća, od kojih su se mnoga pokazala ludo pretjeranima ili fabriciranima, prevladavali su na krugovalnim i dalekovidničkim postajama koje su preuzeli srpski nacionalisti. Za vrijeme takozvanog etničkog čišćenja u kojem je srpska vojska ubila više od 200.000 ljudi i prognala više od milijun njih, ti su događaji u medijima bosanskih Srba bili zanemarivani. Izvjestitelji su tvrdili da Muslimani u Sarajevu, koje su Srbi svakodnevno bombardirali, sami ubijaju svoj narod kako bi osvojili naklonost međunarodne zajednice. Oni su također izvješćivali da se nije ubijalo nenaoružane Muslimane u Srebrenici, usprkos dokazima koje su prikupili Ujedinjeni narodi. Ti dokazi govore da je kojih 8.000 ljudi bilo privedeno, smaknuto i pokopano u skupnim grobnicama." Dok NATO raste, START 2 strepi "Iako je još uvijek u početnom razdjelu, proširenje NATO-a već je oživilo neke uobičajene nesporazume i rezultiralo pogrješnim opažanjima u Rusiji i na zapadu", piše zamjenik predsjedavatelja Vijeća obrane ruskog parlamenta Alexei Arbatov. "U Rusiji postoji širok politički konsenzus da je proširenje NATO saveza ne samo u suprotnosti s ruskim sigurnosnim interesima, već da također predstavlja kršenje nekih opće prihvaćenih pravila kojima je završio hladni rat. Rusija se složila s ponovnim ujedinjenjem Njemačke i njezinim ostankom u NATO savezu; složila se s raspuštanjem Varšavskog pakta te na kraju i Sovjetskog Saveza; pristala je na dublje ograničenje nuklearnih i konvencionalnih snaga, na povlačenja pola milijuna vojnika iz srednje Europe u šatore ruskih polja. Dok se Moskva sa svim tim slagala, nitko se nije sjetio upozoriti ju da će se NATO, najmoćniji vojni savez svijeta, početi kretati prema ruskim granicama. Baš suprotno, zapad je Moskvu opetovano uvjeravao da će ju prihvatiti kao sebi jednakog, stvarnog partneara u globalnoj politici te da nijedna veća odluka o međunarodnoj sigurnosti neće biti donesena bez nje. Pa, madridski vrhovni skup NATO-a u srpnju jasno je pokazao da će se takve jednostrane odluke donositi te da je rusko mišljenje važno - sve dok se slaže sa stajalištem zapada. Ne radi se o tome da Rusi žele ukinuti NATO. Nu njima bi bilo draže da taj veliki vojni savez nađe druge funkcije u razdoblju poslije hladnog rata. Primarno pitanje za Ruse ostaje neriješeno: Ukoliko se NATO proširuje kao vojno obrambeni savez, gdje leži prijetnja njihovim novim članovima - Poljskoj, Mađarskoj i Republici Češkoj - koja opravdava takvo proširenje (osim 'povijesnih nedaća' kojih ne manjka ni u Rusiji)? Ukoliko se, s druge strane, NATO proširi na novu ulogu - kao što je utemeljenje europskoga sigurnosnog sustava za očuvanje mira - čemu žurba, i zbog čega se mišljenje Moskve odbacuje? Ukoliko postoji razlog za žurbu, zašto se Rusiju ne uzima ozbiljno, kao člana takvoga sigurnosnog sustava? Zašto joj se umjesto toga nudi samo Partnerstvo za mir - 'mlađi NATO' za bivše komunisitičke zemlje - i još jedno savjetodavno vijeće? I zašto su oni nedovoljni za države kandidate, a dovoljno dobri za Rusiju? U najboljem slučaju, proširenje NATO-a na istok u Rusiji se doživljava kao pogrješna politika, koja bi mogla završiti komplikacijama i novim kontroverzama. U najgorem se slučaju ono vidi kao provedba 'velikoga nacrta' opkoljavanja i izolacije Rusije, kako bi zadobili nad njom veliku stratešku superiornost te je napokon jednom zauvijek uništili kao europsku silu. Činjenica da je ruska reakcija na madridski vrhovni skup bila prilično tiha nije razlog za zadovoljstvo: ljeto je mrtva sezona za moskovsku politiku, vrijeme odmora. Nema sumnje da će se pitanje NATO-a na jesen pojaviti u ruskoj politici s triputa jačom snagom: u raspra o pitanjima smanjenja troškova proračuna za obranu koji predlaže vlada, ratifikacije ugovora o nadzoru naoružanja kao što je START 2, te većim smanjenjima veličine vojske. U sva tri slučaja, brige koje donosi proširenje NATO-a bit će glavna zapreka postizanju prave odluke. Jedna prihvaćena predodžba u Sjedinjenim Državama jest da 'obični ruski čovjek' ne mari o proširenju NATO saveza. Nu ipak, ukoliko o tom pitanju razgovarate s 'običnim čovjekom koji se imalo zanima za vanjske poslove' primjetit ćete da je vrlo zabrinut. Takvih ljudi ima na milijune. To su umirovljenici koji se sjećaju strahota Drugog svjetskog rata. To su članovi vojske, djelatnici u obrani, medijski profesionalci, vladini službenici i politička elita. Te skupine se u velikom broju pojavljuju na izborima - ili izravno provode izborne kampanje, utječu na javno mišljenje ili pomažu u oblikovanju političkih odluka. Što se tiče START-a 2, koji poziva na veće dugoročno smanjenje nuklearnoga oružja u Rusiji i Sjedinjenim Državama, Helšinski dogovor iz ožujka o produženju razdjela za ispunjenje ugovora povećao je izglede da će Rusija ove jeseni ratificirati ugovor. Isto je postignuto i postavljanjem novog ministra obrane Igora Sergejeva, koji zagovara dogovor. Ipak, oponenti dogovora u ruskom parlamentu mogli bi, u želji da ga zaustave, iskoristiti političke napetosti oko proširenja NATO saveza. Osobno, zalažem se za ratifikaciju, nu dobro je imati na umu da dogovor predviđa mnogo veća smanjenja - i mnogo veće troškove - za ruske nego za američke snage. I treba se prisjetiti da Boris Jeljcin, u vrijeme sklapanja dogovora prije pet godina, nije mogao ni zamisliti da će se NATO približavati ruskim granicama. Iznenađujuće je da čak i sada neki ljudi sa zapada ne vide kako Rusija, za razliku od Sjedinjenih Država, nije homogeni politički igrač koji se služi sofisticiranim pregovaračkim strategijama. Većina ruskih političkih akcija rezultat je oštrih domaćih borbi, a strani i domaći događaji mogu poremetiti međunarodnu ravnotežu i utjecati na političke odluke. Mnogi od onih koji pokušavaju uvjeriti Sjedinjene Države da ne prošire NATO ljudi su koji su posvetili svoje karijere (a vjerojatno i više od toga) ruskoj koristi i poštenoj suradnji sa Sjedinjenim Državama. Oni još uvijek zagovaraju ratifikaciju Starta 2, nu u buci o proširenju saveza, njihov se glas jedva može čuti. Nikad ne bih tvrdio da Rusija nije činila pogrješke u odnošajima s drugim državama i u domaćima pitanjima. Siguran sam da proširenje NATO-a neće slomiti rusku demokraciju, ali će ruskim demokratima otežati postizanje ciljeva. Rusi vide madridski sastanak najvećim porazom moskovske politike partnerstva sa zapadom. Taj sastanak se smatra korakom unatrag, a demokrati su domaća politička stajališta, obveze i planove reformi uglavnom temeljili na takvoj suradnji." THE WASHINGTON POST 26. VIII. 1997. Dalekovidnica: ozbiljna stvar u Bosni "Senator Carl Levin, demokrat iz Michigana, u pravu je kad poziva američko Posebno pothvatno zapovjedništvo EC-130 E Commando Solo II. da se suprotstavi dalekovidničkoj kampanji srpskoga vođe Radovana Karadžića, koja prijeti našim snagama i šteti izgledima za mir ('Objavite istinu Bosni', od 11. kolovoza). I dok pokušaj predsjednice Plavšić od prošlog četvrtka da zamijeni uredništvo postaje ocrtava važnost dalekovidnice za stabilnost tog područja, senator je u svojem prijedlogu previdio neke činjenice", piše savjetnik zračnih snaga Chuck de Caro. "1) Commando Solo je leteći VCR s TV prijenosnikom od 10 kw koja može dodati poruku drugom dalekovidničkom signalu ili ometati signal u rubnim područjima, nu svojim videom ne može 'preklopiti' bosanske zemljane prijenosnike veće snage. 2) 193-oj Posebnoj pothvatnoj skupini, zabranjeno je proizvoditi svako psihološko pothvatno tvorivo. Taj posao pripada 4-toj psihološkoj pothvatnoj skupini, koja nema opremu proizvoditi i održavati dugoročni, 24-satni TV program. Ta je jedinica kratka na fondovima i prezaposlena te nema dovoljno jezičara koji bi pomogli u prikupljanjuu informacija za takve programe. 3)(...) Čak i ako se bosanski prijenosnici unište, teža je strana navesti neprijateljski raspoložene strane da upale svoje dalekovidnike te ih prate. 4)Ukoliko uništimo Karadžićeve dalekovidničke postaje te preko EC-130 emitiramo zapadnu protupromičbu, on neće imati izbora nego da ju uništi. Commando Solo izrazito je ranjiv. (...) Usprkos protumjerama i zračnoj superiornosti NATO saveza, jedna zrak - zemlja raketa ispaljena s bosanske planine predvidljivim putem letjelice mogla bi ju srušiti. Osim toga, EC-130 se svakih četiri ili pet sati treba puniti. Tako bi strpljiv SAM topnik mogao također dobiti i tankista. A smrt ili zarobljavanje člana posade mogla bi uzrokovati domaću političku krizu. I dok je poruka senatora Levina ispravna, bilo bi bolje rabiti zrakoplovstvo kao leteći medij otvoren svim bosanskim novinarima, koji bi zatim mogli prenositi izvješća na jeziku svoje publike. To bi učinkovito razvodnilo Karadžićevu provokativnu, jednostranu video kampanju." Nepravedni bosanski zakoni "Dok se zahuktava politička raspra o povratku izbjeglica i ispunjenju odredaba Daytonskog sporazuma, nastavlja se podmukao oblik etničkog čišćenja na području Bosne i Hercegovine. Oni koji žele izgraditi etnički čista društva izmanipulirali su zastarjele zakone o stanarskim pravima i posjedu da bi postigli svoje ciljeve. Oni su djelotvorno spriječili povratak mnogih izbjeglica i raseljenih ljiudi, a on je ključ trajne stabilnosti u Bosni", piše upravitelj migracijskih programa pri institutu Otvorenog društva u New Yorku Arthur C. Helton. "U nekim slučajevima stanari, uključujući i povratnike, iz svojih se domova tjeraju prijetnjama smrću. To se ovaj mjesec dogodilo u Jajcu, kad su hrvatski nasilnici prisilili muslimanske povratnike da odu. U drugim slučajevima, ratni su zakoni uporabljivani da se raseljene ljude liši prava na njihove stanove, koji su dodijeljeni drugima. Čak i u Sarajevu, gradu koji je nekad bio poznat po različitosti kultura, takve mjere i dalje službeno sprječavaju da se pravi vlasnici, najčešće nemuslimani, vrate domovima. Napori NATO snaga da pomognu povratnicima bili su sporadični i neuvjerljivi. Problem se mora rješavati tako da se krene od početka. Zakon o ratnom vlasništvu i posjedu zapravo je kršenje vlasničkih prava, te izravno utječe na to da se izbjeglice ne vrate. Ured visokog predstavnika bez uspjeha je tražio da se takvi zakoni povuku te da se u oba bosanska entiteta svrši diskriminacija. Sad su potrebne dodatne mjere na najvišoj političkoj razini. Visoki predstavnik trebao bi pojačati napore usmjerene na prepravljanje zakona o vlasništvu, budući da su oni u protimbi s temeljnim načelima Daytona, europske konvencije o ljudskim pravima i međunarodnih standarda ljudskih prava. Ukoliko se takvi zakoni ne povuku, odogovorna bi strana trebala biti kažnjena prikladnim sankcijama, uključujući i nijekanje gospodarske pomoći za obnovu. Drugi korak koji bi trebalo smjesta poduzeti uključuje Vijeće za žalbe raseljenih ljudi i izbjeglica u pitanju nekretnina, stvoreno u sklopu odredbe Daytonskog dogovora. Vijeće ima mandat proglasiti prava vlasništva te ima moć poništiti prijenose imovine zaključene pod prisilom. Ukoliko vraćanje imovine nije moguće, Vijeće bi moglo dati kompenzaciju. U provedbi se međutim Vijeće bavi relativno neprotuslovnim slučajima, vjerojatno u naporu da osigura vjerodostojnost kod mjesnih vlasti. Nu u pokušaju da se ide tako sigurnim putem, riskira postati nevažno. Biti će potreban robustniji međunarodni odgovor mjesnih pravnih sturuktura da se zaustavi sustavno nasilje u pitanju vlasništva u Bosni i Hercegovini. (...) Osim toga, kontradikcije se trebaju ukloniti. Dok je Vijeće za nekretnine odlučilo zanemariti zakone i pravila koja nisu u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava, nije uspjelo ostati predano tom cilju. Primjer je toga slučaj Nade Likić. Ona je imala stanarsko pravo na stan u Sarajevu, pa je zatim otišla u Ujedinjene Arapske Emirate. Iako je redovito kontaktirala bosansko veleposlanstvo, nikad joj nije rečeno da se prema ratnim zakonima mora 15 dana nakon Daytonskog dogovora vratiti u stan kako bi zadržala pravo vlasništva. Kad se u ožujku 1996. vratila, u stanu je zatekla privremenog stanara i saznala da su njezin stan proglasili stalno napuštenim. Vlasnik je prepisao stanarsko pravo na drugu osobu. Ukoliko se sad pokrene tijek privatizacije, to će daljnje zakomplicirati stanje i omogućiti novom stanaru da postane vlasnik stana, čime bi gđa Likić trajno ostala bez svoje imovine. Nu Vijeće je odlučilo da neće razmatrati slučaj ponudivši obrazloženje da je riječ o političkom pitanju. I dok je to tek pojedinjačni slučaj, on oslikava nedostatak učinkovitih pravnih lijekova u radu Vijeća. Ukoliko se ne iznađu mehanizmi kojima bi se suprotstavilo kršenju tih prava, izbjeglice se ne će moći vratiti u velikom broju. Da bi postigli repatrijaciju, ljudi moraju imati dom u koji će se vratiti. Ukidanje sadašnjih pravnih aranžmana koji legaliziraju oduzimanje vlasništva omogućilo bi tisućama Bosanaca da slijede svoj probitak i povrate svoju imovinu. Osiguranjem čvrstih mehanizama poduprtih međunarodnom snagom, dobili bismo pravni lijek za nelegalne deložacije. Daytonski mirovni proces je na raskrižju. Moraju se poduzeti određeni koraci da se osigura mir i stabilnost područja. Za međunarodnu zajednicu i istaknute međunarodne ustanove važno je da posjeduju čvrstoću i viziju, želimo li da ova vježba bude više od kratke međuigre u krugu zlokobnoga sukoba." THE WASHINGTON TIMES 26. VIII. 1997. I vi to zovete vanjskom politikom? "Ima li Amerika vanjsku politiku? (...) Postoji li zaista nacionalna američka politika?", piše Richard Grenier. "R. Schlesinger, bivši ministar obrane, misli da ne. On kaže da je američka sposobnost za vodstvo umanjena unutrašnjom slabošću. (...) Čini se da uživamo dajući moralne lekcije onima kojima se to ne sviđa i koji nas ponekad ignoriraju. (...) Koliko armenskih Amerikanaca živi u Sjedinjenim Državama? Koliko god ih živjelo, oni su vjerojatno bili vrlo zadovoljni kada se nedavno od Kongresa tražilo da se osudi Tursku zbog njihovog 'genocida' nad Armencima 1915. Predložena odluka trebala se odobriti otprilike u vrijeme tragedije Zaljevskog rata. Da je Kongres odobrio odluku Turska je mogla odbiti svoju nezamjenjivu potporu u tom ratu. Da su druge države slijedile američki primjer, neki bi moralistički saveznik mogao uskoro donijeti odluku kojom nas osuđuju zbog ropstva. Američki preci očito nisu mislili da će država koju stvaraju postati vodeća svjetska vojna sila, i u kontrastu s provedbenim vlastima drugdje, američko je predsjedništvo ustavno slab ured. Nedavni i često citirani aforizam Tip O'Neilla, 'Sva politika je lokalna' sramota ju je koristiti u vanjskim poslovima. Nakon Pearla Harboura slabost predsjedništva bila je prikrivena voljnošću Kongresa da se složi s predsjednikom u svim važnim pitanjima vanjske politike. Nu takve je sloge nestalo u vrijeme Vijetnama; veće vanjskopolitičke poticaje sad zahtijevaju državni konsenzus. 'Bez konsenzusa', piše g. Schlesinger, 'vjerojatno će doći do mrtve točke.' Moć Kongresa u pitanju vanjske politike vani dugo nisu razumjeli, i iako je sad priznata, još uvijek se smatra čudnom. Nu etničke skupine u Americi te stranim zemljama prema kojima one osjećaju neku vrst pripadnosti, ušle su u igru s oduševljenjem. Okružena složenostima i dvosmislenostima današnjeg svijeta, Amerika je danas manje sposobna za ulogu vođe nego u relativno jednostavnim danima hladnog rata. A Sjedinjene su Države imale tendenciju razdvajati druge države, uključujući i naše saveznice. Jer naš izrazit moralizam ima svoju cijenu. G. Schlesinger posjeduje dug popis zemalja s kojima su naši odnošaji pod utjecajem 'etničke politike': tu je naša najbliža saveznica, Britanija (zbog našeg miješanja u Irsku), Turska (kojoj se odbijaju uzvitlači, ovog puta zbog grčko - američkog pritiska). Popis je dug: Izrael, Kuba, Haiti, Poljska, Mađarska, Republika Češka (proširenje NATO saveza). Naša politika prema tim zemljama bila je pod utjecajem domaćih pritisaka i sadašnje akademske sklonosti 'multikulturalizmu'. To ohrabruje naše etničke zajednice da i dalje budu lojalne zemljama iz kojih potječu, tretirajući Ameriku kao neki međunarodni internat. Zanimljivo, jedan od naših najvažnijih mislilaca brine zbog drugih stvari. Irving Kristol je u nedavoj kolumni Wall Street Journala o 'rastućem američkom imperiju' napisao da je taj imperij nastao 'jer ga je svijet želio, trebao te to pokazao dugim nizom relativno malih kriza koje nisu mogle biti riješene bez određenoga stupnja američkog uključenja.' Ono što g. Kristola smeta u vezi našeg imperija, s našim slobodnim izborima, rastućim gospodarstvom i 'potrošačkim' vrijednostima, jest 'minimum moralne biti.' Ljudi sada žele ameirčko vodstvo, rekao je, nu čovjek se pita kako će se brzo od njega umoriti. Po mom mišljenju oba su ta stajališta vrijedna, budući da se oba bave našom budućnošću jedine svjetske supersile. (...) Nu mi smo pod teškim utjecajem naše intelektualne sklonosti multikulturalizmu, te želimo nametnuti Bosni naš model multietničkog društva, koji malo Bosanaca razumije. Treba pričekati da vidimo kako će samozadovoljne Sjedinjene Države reagirati kada se pred njih postavi stvarni izazov. Pripremamo se za to antagonizirajući prijatelja i neprijatelja, kako moralnim lekcijama tako i 'besplatnim' gospodarskim bojkotima. Sad pred nama nije takav izazov, nu povijest nas uči da će jednog dana biti tu. (...) Baš ovog travnja kineski je vođa Jiang Zemin posjetio Moskvu te su on i Boris Jeljcin potpisali zajedničku izjavu prema kojoj: 'Ni jedna zemlja ne bi smjela težiti hegemoniji, prakticirati politiku moći, ili monopolizirati međunarodne poslove.' Oni su govorili o nama." SRBIJA EKSPRES POLITIKA 26. VIII. 1997. Tuđman puca na Boku Beogradski dnevni list Ekspres Politika u komentaru svojeg novinara u Beogradu Tihomira Stojanovića uz ostalo piše: "(...) Zašto je hrvatski projekt turističkog naselja na rtu Oštro, koji je od rta Mirište (na crnogorskoj obali) udaljen oko 2.900 metara, predstavljen baš sada? Vjerojatno zato da se hrvatska i svjetska javnost upozna s predstojećim jugoslavensko-hrvatskim razgraničenjem i da se na jugoslavensku stranu, na neki način, izvrši pritisak, u smislu da se o Prevlaci nema što razgovarati jer je to, navodno, oduvijek bio hrvatski teritorij. Nemali broj hrvatskih šovinista, ali i aktualnih hrvatskih dužnosnika i stranačkih čelnika sovje pretenzije proširuju sve do Kotora i, na taj način, zapravo prisvajaju i cijelu Boku Kotorsku. (...) Iz postupaka hrvatskih dužnosnika može se zaključiti da će razgraničenje na poluotoku Prevlaka ići vrlo teško. Svakako, Jugoslavija neće pristati da rt Oštro u cijelosti pripadne Hrvatskoj, jer bi na taj način dopustila (osobito u kriznim stanjima) zatvaranje ulaza u Bokokotorski zaljev. Ali, u konkretnom slučaju, UN-ova konvencija o pomorskom pravu, kojoj je prethodna Jugoslavija pristupila 1986. godine, na strani je SR Jugoslavije. Tu posebno važi odredba članka 15. navedene konvencije koji regulira razgraničenje teritorijalnog mora između država čije se obale dodiruju. (...) Postoje mnogi povijesni, međunarodno-pravni i drugi razlozi da se na drukčiji i, zašto ne reći, pravedniji način obavi jugoslavensko-hrvatsko razgraničenje na poluotoku Prevlaka i ulazu u Bokokotorski zaljev. Naime, obje strane (obale) tog ulaza trebale bi pripasti SR Jugoslaviji. Povijesno, jer je Prevlaka zajedno s Dubrovnikom do kolovoza 1939. godine bila u sastavu Zetske banovine, međunarodno-pravno, zato što cijeli Bokokotorski zaljev (Hercegnovski zaljev, Kumborski tjesnac, Tivatski zaljev i Kotorski zaljev) pripadaju SR Jugoslaviji pa treba omogućiti plovidbu svih plovila u cijelome Bokokotorskom zaljevu." VEČERNJE NOVOSTI 26. VIII. 1997. Minuta do dvanaest Beogradski visokonakladni list Večernje novosti u komentaru Predraga Vitasa uz ostalo piše: "Poslije nasilnog zauzimanja banjolučkog studija Srpske radio-televizije, a prije toga i nezakonitog preuzimanja nekih policijskih postaja izvedenog uz otvorenu potporu dr. Biljane Plavšić, predsjednice RS, najmlađa srpska država kao da je već pocijepana na dva dijela. Na paljanski i na banjolučki kanton. Nije li time zabijen kolac u državno tkivo RS koja s vremenom, ako se ovako nastavi, može postati lak plijen onih koji bi željeli mimo Daytonskog ugurati je u bosansku uniju u stvari u muslimansko-hrvatsku federaciju. (...) Ono što još ni jučer nitko nije mogao pretpostaviti, već se dogodilo. Kombiniranjem vanjskih pritisaka i nasilnih akcija iznutra, plan o razbijanju jedinstvene RS uveliko se ostvaruje. Radi toga su preko noći izmijenjena i neka pravila za predstojeće lokalne izbore. Po tim novim pravilima srpski narod neće moći na demokratski način izabrati i osvojiti vlast ni u nekim vitalnim gradovima u kjoima čini golemu većinu stanovništva. To će se, po svemu sudeći, dogoditi u Brčkom gdje međunrodni 'promatrači' inkognito uvode neregularnu i nedemokratsku ravnotežu između srpskih i muslimanskih glasova. Vjerojatno kako bi ovaj grad bio ničiji, odnosno kako bi i doslovce bio okupiran od onih koji se predstavljaju kao 'mirovni posrednici'. (...) Sudbina naroda i njegov iznimno težak gospodarski i politički položaj trebao bi najzad biti jedinim putokazom vrhovima političke piramide RS. Minuta je do dvanaest za kompromis, politički dogovor i obranu državne cjelovitosti republike srpske." Spaljuje se tuđa zemlja Beogradski visokonakladni list Večernje novosti na stranici namijenjenoj komentarima objavljuje tekst svojeg dopisnika iz Zagreba Milenka Predragovića u povodu komentara Vjesnika o mitropolitu Jovanu: "Poziv mitropolita Jovana (Pavlovića) da se svi Srbi vrate u Hrvatsku, hrvatski režimski mediji nisu prihvatili kao politički realitet, nego tek kao 'salto mortale' visokog pravoslavnog dostojanstvenika 'nakon propasti velikosrpskog projekta'. Osobito je Vjesnik ostao na pozicijama ratno-huškačke retorike. Ovaj list zamjera mitropolitu Jovanu što je podupirao srpske ustanike, ali mu zamjera i pozivanje Srba na povratak, jer navodno nije u pitanju katarza, nego prilagodba realnosti - do prve prilike!'. (...) Suština toga napada nije u onome što je bilo, nego u onome što bi moralo biti: poziv mitropolita svim Srbima koji su izbjegli da se vrate svojim kućama, teško pogađa hrvatsku pljačkašku državotvornost. Srbima netko mora nadoknaditi pričinjenu štetu, jer narod, bio on srpski ili hrvatski ili bilo koji drugi, ne može biti optužen za kolektivnu odgovornost. (...) Vjesnik tvrdi da su krajevi (u kojima su živjeli Srbi) 'povijesno i državno - hrvatski'. Da ta područja ničim ne pripadaju Hrvatskoj i njezinom temeljnom etnosu govori i činjenica da su Hrvati u svojoj vojnoj akciji, napadajući prazan prostor krajine, doslovce spalili gotovo svaku srpsku kuću i opljačkali sve što se moglo opljačkati! Iz iskustva barbarskih (i američkih) načina ratovanja uvijek je spaljivana tuđa zemlja, a nikada vlastita zemlja. Hrvati su krajinu spalili kao tuđu, a ne svoju zemlju, a opljačkali su je na način koji nadilazi sve oblike divljih naroda. Mitropolit Jovan ima sovjih grešaka, jer njegovo svećenstvo je moralo ostati s narodom, a ne pobjeći kao što je to učinilo i za vrijeme Pavelića i za vrijeme Tuđmana, ali njegov poziv Srbima da se vrate na svoja stoljetna ognjišta legitiman je barem na temelju privatnog vlasništva." SVEDOK 26. VIII. 1997. Krajišnik i Plavšić na tajnom popisu ratnih zločinaca Beogradski tjednik Svedok u redakcijskom tekstu piše: "Dok cijeli svijet nagađa kada će američki marinci uhititi Radovana Karadžića i predati ga Haaškom sudu, izvori Svedoka u Haagu tvrde da je sve spremno i za uhićenje Momčila Krajišnika! Jer, tvrde naši izvori, u Haagu dobro znaju da je Krajišnik u ratu bio desna ruka Radovana Karadžića i da je u mnogim situacijama on, a ne Karadžić, donosio odluke i bio, kako tvrde, često i neposredni naredbodavac generalu Ratku Mladiću. Preciznije rečeno, Krajišnik je bio najtvrđi zagovornik ratne opcije i njegovi militantni stavovi bitno su utjecali na produžetak rata, proizvodeći veliki broj žrtava i znatna razaranja. Isti izvori objašnjavaju da su Clinton, Albright i drugi prešutno digli ruke od uhićenja generala Vojske RS Ratka Mladića jer je i njima jasno da je on samo izvršavao zapovijedi koje je dobivao svojedobno od Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. (...) Na Palama ovu informaciju iz Haaga ne žele komentirati, ali znaju za nju. Smatraju da je to samo nastavak obračuna predsjednice Biljane Plavšić s paljanskom skupinom 'neposlušnika i moćnika' i da će sve to pridonijeti daljnjem slabljenju položaja RS u Bosni i svjetskoj zajednici. U Haagu tvrde da na tajnom popisu postoji još jedno ime iz bivšeg jedinstvenog ratnog lobija RS, koje je čak ispred Momčila Krajišnika. To je, navodno, predsjednica RS Biljana Plavšić koja je svojedobno izjavila da Srba ima 12 milijuna i ako u ratu pogine 5-6 milijuna, ostat će ih dovoljno za veliku srpsku državu. Biljani Plavšić Haaški sud priprema privođenje tak kada se ona prethodno obračuna sa svima s kojima se inače obračunava". 270343 MET aug 97