THE WAHINGTON POST, 21. VIII., HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 21. VIII. 1997. Opet na dobrom putu u Bosni "Imaju li predsjednik Clinton, Kongres i Pentagon strpljenja i umješnosti odigrati pobjedničku ulogu u bosanskom sukobu? Prije šest mjeseci, ne bi se bilo pametno na to okladiti. Danas se to čini mogućim", piše Jim Hoagland. "Posljednjih je tjedana Clinton ponovno angažirao svoju vladu u pitanju krize koju je za vrijeme svoje izborne kampanje i početka drugog mandata zapustio. Predsjednikovim skromnim potezima pomogli su događaji na području gdje se sad srpski nacionalizam sam uništava umjesto da terorizira susjede. Snaga srpskog nacionalizma i brutalni način na koji se on izražavao u koncentracijskim logorima i pokolju zatvorenika, učinili su prije šest godina Bosnu područjem međunarodne krize. Nesigurno i neprikladno - te s golemim ljudskim žrtvama - Sjedinjene su Države i zapad napokon otupili i obuzdali tu snagu. Sat prije odlaska iz Washingtona na odmor prošlog petka, Clinton se sastao s višim vanjskopolitičkim savjetnicima zbog opširne diskusije o Bosni. Nikakva čvrsta odluka nije proizašla iz tog sastanka Bijele kuće koji je bio usredotočen na sudbinu vođe bosanskih Srba (i optuženika za ratne zločine) Radovana Karadžića i dalekovidničku postaju koju Karadžić nadzire. Karadžić se sad zbog nadzora nad Republikom Srpskom sukobio sa svojom nekadašnjom štićenicom Biljanom Plavšić. U Beogradu Slobodan Milošević, čovjek koji je zapalio Balkan da bi zaštitio svoju bazu moći, odbija pomoći kako Karadžiću tako i gđi Plavšić, ili intervenirati na neki drugi način. Milošević pokušava biti dr. Frankenstein koji može odvojiti svoju sudbinu od sudbine monstruma kojeg je stvorio. On je zaustavio rat u Bosni potpisivanjem Daytonskog sporazuma u prosincu 1995. No svojim nekadašnjim štićenicima on danas ne želi dati coup de grace. Ta je dužnost zapala gđu Plavšić, 67 - godišnju bivšu profesoricu biologije koju je Karadžić prije godinu dana postavio u predsjedništvo Republike Srpske. Očito zgađena Karadžićevom korupcijom i potpunim zanemarivanjem oskudice koju je njegov rat donio bosanskim Srbima, gđa Plavšić se okrenula protiv čovjeka koji ju je stvorio. Ona je javno optužila Karadžića i pokušava ukrotiti redarstvo i paravojne snage koje ga štite od uhidbe NATO saveza. Sjedinjene Države i Britanija snažno su se zauzele za Plavšićku, pokušavajući pretvoriti raskol između Srba u odlučni završni obračun. Ta potpora je rizična. Karadžićeve snage imaju više oružane moći nego Plavšićkine. One bi mogle zadržati nadzor nad legislaturom. Američka povijest mikromanagmenta stranih pučeva i kontrapučeva nije obećavajuća, od Afganistana do Vijetnama. Nu poduzimanje tog rizika na duži rok zvuči razumno. Čak i ukoliko privremeno Karadžić ima prednost, raskol u Republici Srpskoj će se produbiti. Srbi slabe dok muslimanske snage u bosanskoj vojsci i dalje jačaju zahvaljujući američkoj pomoći. Kao što je ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright podsjetila gđu Plavšić za svoga lipanjskog posjeta kojim je najavila novi američki aktivizam u Bosni, slom Daytonskih sporazuma mogao bi imati kobne vojne posljedice za Srbe. Karadžić je mogao nestati zajedno sa svojim plijenom u prvoj godini Daytonskog sporazuma i negdje mirno živjeti. Nu njegovo otvoreno prkošenje Daytonu rezultiralo je njegovim uklanjanjem s pozornice, najbolje kroz uhidbu i suđenje u Haagu. Politički ili fizički obračun s Plavšićkom učinit će tu stvarnost još očitijiom i žurnijom. To je bila srž poruke koju su posebni izaslanici Richard Holbrooke i Robert Gelbard prenijeli u Beogradu početkom kolovoza. Debate o tome što su američki pregovori uspjeli postići udaljavanje su od predmeta. Clinton ih je poslao da ukažu ljudima s tog područja da se Amerika opet bavi Bosnom. Američka vojska još uvijek nije voljna krenuti u lov na Karadžića, poručujući Clintonu da bi to stajalo žrtava. Nu Albright, Gelbard i Holbrooke smatraju da Karadžić mora biti uhićen ukoliko želimo da Daytonski sporazumi budu vjerodostojni. Njihovim se stajalištima pridružila nova energija i usredotočenost Blairove vlade te dolazak generala Wesleya Clarka na mjesto zapovjednika NATO-a. (...) Jedino bi vrijeme moglo spasiti Karadžića. Američki i britanski vojnici koji sad štite gđu Plavšić te će ukoliko im to bude naloženon uhititi Karadžića, trebaju se sljedećeg lipnja povući. Događaji bi još jednom mogli odvući Clintonovu pozornost od Bosne. Istodobne debate u Senatu sljećega proljeća o proširenju NATO-a i nastavku američke vojske u Bosni mogli bi ići na ruku Srbima. Nu sve bi to bile prirodne pogrješke. Njih se može izbjeći kroz strpljenje i dosljednost. Uz obračun s Karadžićem i paljanskom dalekovidnicom, Clinton, Kongres i Pentagon bi se trebali složiti da rano ove jeseni objave da će američki vojnici ostati u Bosni barem jednu godinu od sadašnjega utvrđenog nadnevka povlačenja. To bi odvojilo akciju Kongresa u Bosni od debate o proširenju NATO saveza, koja bi se moglo pretvoriti u ružna pitanja o raspodjeli troškova. To bi također poručilo Radovanu Karadžiću da se vara kad se nada da će dočekati povlačenje Sjedinjenih Država." 220313 MET aug 97