THE WASH. POST, 14. VIII., MILOŠEVIĆ

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 14. VIII. 1997. Spora 'Slobina strategija' "Jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević ovih dana ne dobiva samo jednoga američkog posebnoga izaslanika, već čak dvojicu njih. Nije loše za vladara čiji podanici jedva zarađuju da se prehrane", piše Morton I. Abramowitz, bivši pomoćnik ministra vanjskih poslova i sadašnji predsjednik Međunarodne krizne skupine. "Čovjek ne može osporiti predanost i umijeće dvojice američkih izaslanika. Richard Holbrooke i Robert Gelbard slijede hvale vrijedan i težak cilj - oživljavanje Daytonskih sporazuma i sprječavanje raspada Bosne. Prijeporna je njihova strategija, a ne cilj. Američka vlada ostaje čvrsta u uvjerenosti da ispunjavanje odredaba Daytonskog sporazuma ovisi o Miloševiću. Po toj logici Milošević je dopustio da se dogodi Dayton, a bosanski Srbi neće surađivati ukoliko on nije ozbiljno uključen. Zbog toga sva ta hodočašća američkih dužnosnika u Beograd kako bi prijetili, ulagivali se, zahtijevali i ostavili komunikaciju otvorenom. Slično je i s hrvatskim vođom Franjom Tuđmanom. Ukratko, jedino nacionalisti i oportunisti koji su započeli rat mogu stvoriti mir. Suradnju s Miloševićem također karakterizira nešto poželjno: Ona omogućava da Sjedinjene Države i njezine saveznice odgode teške stvari koje same moraju učiniti da bi Dayton funkcionirao, kao što je hvatanje ratnih zločinaca. Postoje dva problema sa 'Slobinom strategijom' poslije Daytona. Prvi je da ona ne odgovara stvarnosti. Usprkos svim posjetama Beogradu koje su poduzeli viši američki dužnosnici, uključujući i posljednji, teško je naći išta važno što je Milošević učinio za provedbu Daytonskog sporazuma još od vremena kad je sklopljen. Njegova posljednja 'pomoć' bila je kozmetički odlazak Radovana Karadžića s položaja, da bi stvorio fasadu za izbore 1996. Od uhidbe ratnih zločinaca, prihvata izbjeglica sve do pomoći predsjednici Plavšić u borbi s Karadžićem, Milošević nije učinio ništa, ne računamo li pomoć da se postigne sporazum o dizajnu nove bosanske valute ili okupljanje svoje braće s Pala da podnesu još jednu oštru lekciju od putujućih Amerikanaca. Da je Milošević učinio išta važno, američka bi vlada već likovala zbog toga. Zašto Milošević svojim američkim sugovornicima daje tako malo? Na posljetku, kad bi on surađivao u provedbi Daytona, zid sankcija protiv Srbije bio bi podignut i njegova bi zemlja imala otvoren put prema stranom kapitalu te bi napredovala. Nu on ne odgovara na poticaje, a što se prijetnji tiče, Sjedinjene su Države ostvarile jedino produženu izolaciju. Ili Milošević nema mnogo utjecaja na Palama, ili taj utjecaj ne želi uporabiti. Budući da je vojska bosanskih Srba potpuno ovisna o njemu kako u pitanjima financiranja tako i u pitanju naoružanja, mislim da je ovo posljenje istinitije. (...) Što se tiče izručenja Karadžića sudu u Haagu, to bi Miloševića politički stajalo; neki misle da se Milošević boji da ga Karadžić ne bi obilježio kao ratnoga zločinca. Također, Milošević ne želi znatne političke promjene u Republici Srpskoj iz bojazni da bi se ona raspala, te bi daljnjih 700.000 bosanskih Srba izbjeglo u Srbiju. Sljedeća ozbiljna poteškoća sa Slobinom strategijom jest da ona znači da se američka vlada razmeće praznim riječima nu nije ozbiljna o ohrabrivanju veće demokracije u Srbiji. Na dugi rok, nije moguća stabilnost na Balkanu bez prosperitetne srpske demokracije. Nu zapad je, na svoju sramotu, sjedio skrštenih ruku za vrijeme srpskih demonstracija, te nije pružio mnogo potpore oporbenom elementu. Šutnja zapada o srpskoj demokraciji je zaglušujuća. To je uglavnom tako zbog uvjerenosti da je Milošević neophodan za Dayton te da ga ne treba previše uznemiravati. Prošle je godine Milošević, Veliki Manipulator, preživio demonstracije, razbio oporbu i iskrivio politički sustav da postane predsjednikom Federalne Republike. Pravog rasista, Vojislava Šešelja, mogao bi učiniti predsjednikom Srbije. Za rujan priprema paralamentarne izbore, a Sjedinjene su Države kaznile oporbu zbog bojkota. Demoralizirana oporba ogorčeno je odbila taj savjet dok su Miloševićevi sluge na državnoj dalekovidnici likovali. Naše šetnje po njegovom crvenom sagu na srpskoj dalekovidnici dokazuju srpskom narodu da nam je Milošević važan, a ne da ga se drži parijom. Ironična je stvar u svezi nastavka Slobine strategije da mi napokon vidimo znakove da se odredbe Daytona počinju ostvarivati i usprkos njemu. Nedostatak gospodarske potpore Republici Srpskoj doveo je do velikog političkog raskola između vođa s Pala i predsjednice Republike Srpske, koja ih je javno optužila za korupciju. Izbjeglice se počinju vraćati u srednju Bosnu, u dijelove gdje nisu u većini. (...) NATO je napokon uhitio neke ratne zločince. Pred nama je jooš velik put, nu psihologija ljudi se mijenja. Imamo dobru prigodu omogućiti ostvarenje odredaba Daytonskog sporazuma. Ne moramo robovati nacionalističkim vođama. Daytonu nije pomoglo naše omogućavanje Miloševićeve destrukcije Srbije. Oni koji su započeli rat neće mnogo pomoći. Da bi zaista napredovao u provedbi Daytonskih sporazuma, zapad neće moći izbjeći neke teške terete, uključujući i uhidbu optuženika za ratne zločine. " 180130 MET aug 97