NJ DIE WELT-POLITIKA-28. XII.

NJEMAČKA DIE WELT 28. XII. 1998. Politika a la Morgenstern "Vrč ide na bunar dok se ne razbije - no kad će se konačno razbiti? Sadam Husein preko jednog potpredsjednika Iraka obznanjuje: prvo, pucat ćemo na svaki saveznički zrakoplov u cijelom iračkom zračnom prostoru, jer su zone zabrane letenja na sjeveru i jugu zemlje proglašene bez odobrenja UN-a. Drugo, na žalost ne postoji više nikakva dokumentacija o iračkim programima naoružanja, jer je sve izgorjelo prije tjedan dana u zračnim napadima, šteta, šteta. U isto vrijeme i Slobodan Milošević opet otvara vatru na Kosovu. Prije toga je promijenio vrh svoje vojske. Borbe su najgore unatrag nekoliko mjeseci. Obećanja NATO-u da će Beograd na Kosovu sačuvati razum, ne naplaćuju se riječima nego djelima. Uzorak je uvijek isti: takozvani jaki ljudi uvijek se prihvaćaju oružja kad vjeruju da je Zapad zaokupljen samim sobom. To se moglo zapaziti za svjetskog prvenstva u nogometu kao i tijekom prvih grčeva na naslovnicama oko Clintona. A sada je Božić, Silvestrovo, Nova godina, blagdani. Možda u Beogradu i Bagdadu zabludom shvaćaju ozbiljno čak i ekskluzivne bajke iz zbirke 'National Enquirera' o obračunu šakama Billa i Hillary Clinton u privatnom dijelu Bijele kuće. Christian Morgenstern preporučuje da se pročitaju novine od prošle jeseni kako bi se saznalo kako će diplomatski zapleti izići idućeg proljeća. Kad Morgenstern ima pravo, ima pravo - 'novom svjetskom poretku' postupno prijeti opasnost da postane vlastitom satirom. Sve bi to bilo smiješno, kad ne bi bilo za plakati: svjetski poredak čiju jezgru sposobnosti djelovanja - SAD, europski saveznici, NATO - godinu za godinom vuku za nos, neprimjetno gubi autoritet, sasma neprimjetno ide u psihološko stanje u kojemu i razumni ljudi počinju dvojiti u vrijednost strpljive diplomacije. Bosanska drama ponovno je u svijest prizvala rat kao sredstvo politike u Europi. Kosovo i Irak izvrsno su prikladni da takvi osjećaji postanu sigurnost, možda čak i poželjno stanje. Ni u Washingtonu ni u Londonu, Bonnu ili Bruxellesu ne može se naći političara koji oduševljeno grle oporbu protiv Sadama Huseina ili albansku 'oslobodilačku vojsku'. Zapadu se može podmetati da tu odvaguje prije nego krene u pustolovinu. No odvaguju li i televizijski gledatelji, birači, svjedoci politike koja Zapad sve više čini smiješnim? Traktati o ratu ulaze u intelektualne rasprave. To, i to, govori ponešto o djelovanju koje Sadam Husein i Slobodan Milošević postižu svojim ubodima" - piše Torsten Krauel.