DELO-TZAJEDNIČKI ŽIVOT-IZVAN SRBIJE-24. XII.

SLOVENIJA DELO 24. XII. 1998. Zajednički život - ali izvan Srbije Novinar lista Igor Mekina razgovarao je s Azemom Vlasijem. "Azem Vlasi, nekadašnji 'Titov omladinac' koji je 1989. godine s dužnosti prvog političara Kosova kao žrtva političkog procesa zbog optužbe za 'kontrarevoluciju', otišao u zatvor gdje je proveo 468 dana, ovih je dana opet predsjedavao. Sreli smo ga, naime, na konferenciji jugoslavenskog helsinškog odbora o 'pravima samoodređenja' Kosova u beogradskom hotelu Hayat. 'Dakako da se sjećam, kako da ne', glasno se smijao dok smo budili uspomene na one dane kad smo se samo nekoliko dana prije njegova uhićenja provukli pored čuvara i iznenađenoga Vlasija, tada predsjednika Pokrajinskog komiteta SK Kosova, dočekali u njegovom uredu. Vlasi je tada, unatoč nenajavljenom posjetu, očuvao jednaku mjeru srdačnosti s kojom se odnosi i njegova žena Nadira, koja je u trenutku njegova uhićenja odigrala ulogu njegovog najuvjerljivijeg tiskovnog predstavnika. Danas je Azem Vlasi odvjetnik koji živi i radi u Prištini i koji zbog svojih prošlih političkih iskustava ostaje jedan od stalnih sugovornika brojnih međunarodnih posrednika na Kosovu. - Onaj proces protiv Vas danas je vjerojatno već davna prošlost? = Nije. Vrhovni sud je zbog kršenja postupka vratio slučaj prvostupanjskom sudu koji je presudio da nisam kriv, jer je u međuvremenu prestao važiti i članak o kontrarevolucionarnom djelovanju na temelju kojega sam optužen. Tužitelj je iskoristio pravo žalbe na takvu presudu. Konačan odgovor sada može dati vrhovni sud Srbije. Proces u pravnom smislu dakle još nije završen. No, to nije glavni problem. Nekada smo mislili da je to zadnji montirani proces i da nešto slično više ne ćemo vidjeti. Ipak se takva praksa nastavlja i slični politički procesi događaju se svakoga dana. - Je li onda, s obzirom na zadnje događaje, još uopće moguć zajednički život Albanaca i Srba na Kosovu? = Od nasilnog ukidanja kosovske autonomije 1989. godine pa sve do ove godine bilo je rašireno uvjerenje da je pod pritiskom međunarodne zajednice i zbog političke stvarnosti moguće pronaći kompromisno političko rješenje. To bi značilo da bi Kosovo imalo one ovlasti koje je imalo do 1989. godine te još neke koje sada imaju Srbija i Crna Gora. Taj bi koncept kompromisa zahtijevao da se među pripadnicima svih naroda na Kosovu uspostavi ravnoteža i povjerenje, te da Kosovo očuva savez sa Srbijom, odnosno Saveznom republikom Jugoslavijom. No, ove godine su srpska vojska i policija počele okrutan, pljačkaški rat protiv civilnog stanovništva, a ne protiv Oslobodilačke vojske Kosova... Zbog toga je izgubljena i zadnja mogućnost nekakvog zajedničkog života Albanaca i Srba u Srbiji. Pripadnici različitih naroda na Kosovu bi dakakao mogli živjeti zajedno, ali to bi moralo biti izvan Srbije, izvan vlasti srpske države. Tako na vaše pitanje postoje zapravo dva odgovora: naš je zajednički život moguć, ali samo unutar samostalnog Kosova a ne više u okviru Srbije. - Kako onda gledate na prijedloge koje priprema veleposlanik Hill? Doista se neprestano dopunjavaju, ali u tim se prijedlozima još uvijek spominje 'područje Kosova', a ne 'Republika Kosovo', a za Albance planovi ne predviđaju pravo na samoodređenje zajedno s odcjepljenjem? = Istina je, to u planovima još uvijek nije jasno predviđeno, što je najvjerojatnije rezultat američkog pragmatizma kojim pokušavaju nekako zadovoljiti obje strane. Ipak je dobra strana Hillovog prijedloga u tomu što govori o 'privremenom rješenju', prema kojemu bi se tek počelo tražiti trajnije, pravednije rješenje. Na albanskoj strani zato nije moguće govoriti o potpunom odbijanju Hillova prijedloga. Kad bi Kosovo dobilo status pridružene članice sadašnje SR Jugoslavije, takvo bismo rješenje mogli prihvatiti. - A što bi bilo 'pravedno rješenje' za Albance? = Za Albance bi pravedno rješenje bilo nacionalno ujedinjenje, a ne život albanskoga naroda u dvije države. Ali ako zbog realnih odnosa sila to ovoga trenutka nije moguće, ako nije moguće nasilno mijenjati granice, moramo, kao politički realisti, potražiti međurješenje. Umjetnost politike jest u traženju mogućega. - Je li onda široka autonomija za vas uopće još prihvatljivo političko rješenje? = Jest, ali samo kao privremeno rješenje, kao stvarnost ovog trenutka. - Kako Vi osobno gledate na OVK? Bez akcija OVK-a vjerojatno ne bi došlo do internacionalizacije kosovskog pitanja i prijetnji bomardiranjem, no s druge smo strane i svjedoci sve brojnijih ubojstava seljaka, otimanja, napada na civilno stanovništvo i slično. To vjerojatno ne podupirete? = Dakako da ne, to nitko od nas ne podupire. Radi se o pojavama do kojih je dolazilo i na početku vojnih sukoba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, kad oružane snage posjedinih naroda još nisu bile ustrojene kao prave vojske. Zato ni OVK nije mogao izbjeći određene pogreške. Političko rješenje prijepora ipak pretpostavlja i uređenu obrambenu snagu Kosova, bilo u obliku nekakve teritorijalne obrane ili u obliku stranih vojnih snaga i stranih jamaca za mir. - Međunarodni posrednici proteklih su godina puno puta rabili usporednice između krajine i Kosova. Svi znamo kako je na kraju svršio otpor krajinskih Srba. Ne postoji li opasnost da se i na Kosovu dogodi nešto slično i da međunarodna zajednica poslije vašeg odbijanja plana, koji je vrlo sličan planu Z-4, Jugoslaviji dopusti da sama riješi kosovsko pitanje? = Međunarodna je zajednica Hrvatskoj doista dala slobodne ruke za rješavanje toga problema, ali između ta dva problema postoji bitna, rekao bih kvalitativna i kvantitativna razlika. Govorimo o Kosovu koje je, za razliku od krajine, imalo svoje ustavom zajamčeno mjesto. Osim toga, na Kosovu je skoro dva milijuna ljudi koji imaju jako zaleđe u svojoj dijaspori. Radi se o opstanku na našoj zemlji, a u Hrvatskoj se radilo o pokušaju da srpska manjina za vrijeme raspada Jugoslavije od Hrvatske odcijepi dio njezinoga područja. To je bio separatizam, pokušaj odcjepljenja... - I zašto bismo to za što se vi zauzimate, nazivali drukčije? = U našem se slučaju ne radi o separatizmu. I to zato što se kod separatizma radi o odcjepljenu od cjeline kojoj pripadaš. U ustavnopravnom smislu, Kosovo nije pripadalo Srbiji, nego nekadašnjoj Jugoslaviji, federaciji. Tek uspostavom režima iz 1989. godine možemo govoriti o pokušajima aneksije Kosova. Naš je otpor stoga otpor protiv te aneksije i nasilne integracije Kosova koju provodi Srbija, a njoj nikada nismo pripadali. - Za kraj - kad biste mogli birati između jako velike autonomije u okviru Srbije i potpune neovisnosti samo na dijelu, možda na polovici sadašnjega Kosova, što biste izabrali? = Izabrao bih autonomiju. Dijeljenje Kosova nipošto ne dolazi u obzir, pa makar ovakvo stanje trajalo još godinama. Autonomija je daleko bolja, jer sam uvjeren da bismo prije ili kasnije izborili neovisnost Kosova. Što je, dakako, puno bolje nego da zbog želje za hitrim rješenjima izgubimo dio Kosova. - Gledaju li na to pitanje na isti način i u albanskim strankama? = To uopće nije predmet rasprave. Prevladavajuće je mišljenje među Albancima da takvo rješenje nije moguće. Reći ću jednostavno: to je isto kao da ja nasilno uđem u vašu kuću, praktički je okupiram, a da zatim zbog vašeg otpora i pritiska izvana predložim da je 'podijelimo'. Onoga koji se useli na silu morate istjerati iz kuće lijepim ili ružnim sredstvima, a ne pogađati se s njim o diobi nečega što je vaše.