DE-FR ČETVERODNEVNI RAT-22. XII.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 22. XII. 1998. Poslije četverodnevnoga rata "Američko-britanski četverodnevni rat protiv Iraka je dovršen, razlog se može opet vratiti. To sugerira američki ministar obrane William Cohen uz prijetnju ponovnim ratnim djelovanjima. Prema tomu su otvorena samo vrata za sljedeću slijepu ulicu, ali ne za mirovni poredak ni rušenje tiranina. To je ciničan, ali nažalost stvarni facit. Ne može se vidjeti strategija koja bi mogla dovesti do mirovnoga poretka. Sve dok Sadam Husein vlada u Bagdadu i svoju zemlju drži pod bičem tajne službe, mir se može dobiti samo po cijenu da se Sadama uvuče u novi poredak. Ta je predodžba po gledištu Washingtona i Londona daleko s one strane granice na kojoj počinje politički apsurd. Bila bi malo manje nerealna, iako još nerealna, da su u osam godina poslije drugoga zaljevskog rata postojali barem bojažljivi pokušaji u tom smjeru. Režim ipak nije bio nedodirljiv sve dok je u interesu SAD-a, većine zapadnoeuropskih država i arapskih susjeda obavljao korisnu ulogu protiv iranske mulakracije. To je povijest. No ako mirovni poredak treba graditi bez sadašnje diktature, partnera nema - ili ih ima previše. Irački politički egzil sastoji se od najmanje 70 zavađenih skupina. Neke od njih bi mogle glavnu skupštinu održati u telefonskoj govornici. Možda ih je desetak u stanovitoj mjeri relevantnih. No i one su nesposobne za zajedničko djelovanje. Kurdska oporba podijeljena je na pristaše Massuda Barzanija i Džallala Talabanisa, a više slijedi klanske crte negoli politička stajališta. Šiitska al Dawa se natječe s drugim radikalnim islamskim skupinama poput Vrhovnoga vijeća i, dakako, s kurdskim organizacijama umjesto da snagu usmjeri na zajednički otpor. Oporbeni Baath, građanska oporba, komunistička i bivša komunistička oporba još biju bitke prošlih vremena, prije dolaska Sadama na vlast. Egzil zaoštrava razilaženja u taboru - ako postoji - Sadamovih protivnika. Osim toga, ono što se s obzirom na vrlo djelotvoran sustav tajne službe i propagande u Iraku još donekle može nazvati oporbom u zemlji, oslabljeno je četverodnevnim ratom. Da se 'u trenutku opasnosti domovinu ne smije ostaviti na cjedilu' u Europi je od 1914. dobro poznata rečenica. Možda je u konkretnom slučaju pogrešna, ali funkcionira. Iračka javnost je tako izazvana da SAD i njegova predsjednika drži načelom zla, jednako kao što je veliki dio euro-američke javnosti podešen da sve akcije protiv Sadama, bez obzira na civilizacijske troškove i popratne pojave, drži opravdanima. Javni pristanak na diktaturu u Iraku je uvjetovani refleks, jer je tamo svako drukčije mišljenje opasno po život čim postane glasno. Ne može doći ni do početka neke slobodne razumne rasprave, a da se o kritičkoj javnosti i ne govori. Svaka oporba unutar zemlje u tim je okolnostima odmah smrću kažnjiva 'izdaja domovine'. Oporba u izgnanstvu ima istu etiketu s možda manje kobnim posljedicama. Što više ratnih akcija, to su manji izgledi Sadamovih protivnika, i to manje ima nade da bi se one snage i osobe koje se još danas - ili opet - žele oduprijeti slijepoj odanosti, mogle složiti u demokratskom stvaranju konsezusa. U izgnanstvu pak, ponori će se i dalje produbljivati. Nepovjerenje zbog instrumentalizacije od zaraćenih stranaka ionako postoji, a zbog pogrešno shvaćenog domoljublja, zbog spremnosti na prihvaćanje svih potpora, još će i dalje rasti. Glede nedostatka kakvoće iračke oporbe, postavlja se pitanje o kakvoći možebitnih arapskih partnera u promjeni. Radi se o demokratskoj legitimaciji. Iračkom se diktatoru ona mora bezuvjetno osporiti. Može li se zbog nekih taktičkih ili strategijskih razloga, s nekom realpolitičkom argumentacijom, poželjnim saveznicima postaviti drukčije mjerilo? Do koje se zamislive granice može rastegnuti politička vjerodostojnost? Bombe i napadački zrakoplovi SAD-a i njegova europskoga satrapa možda su unazadili diktatorovu kemijsku i bakteriološku proizvodnju za godinu dana. Tako tvrde pobjednici. Iduća godina - rok dok se opet ne postigne stanje od prije ovog ramadana - ni izdaleka neće biti dovoljno duga za uklanjanje štete koju moraju snositi Sadamovi protivnici. A on iz rata izlazi ojačan, dok ne stvori razlog za sljedeći rat" - piše Karl Grobe u uvodniku lista.