ES 21. XII.EL PAIS - NAPAD NA IRAK

ŠPANJOLSKA EL PAIS 21. XII. 1998. Poslije napada "SAD i Velika Britanija objavili su završetak operacije 'Pustinjska lisica'. Nakon što su stotinama raketa i bomba tukli po Iraku, a to je više nego što su ih iskoristili za vrijeme Zaljevskog rata, 1991., sada tvrde da će se služiti doktrinom 'zadržavanja'. Tko će i što zadržavati, i što će sprječavati? 'Lisica', Sadam Husein, nije pokazao nijedan znak otpora, ne zato što je Gandhijev sljedbenik, nego zato što je vjerojatno zaključio da će tom pasivnošću dobiti na političkom planu, iako gubi na vojnom. 'Obavili smo svoj zadatak', izjavio je Clinton izdajući zapovijed za završetak operacije. A o kakvom se zadatku radilo? Kratkoročno gledano, američka je operacija veliki neuspjeh zbog dvaju razloga. Prvi je što je cilj, prema izjavama, bio da Irak ispuni UN-ove rezolucije u vezi s uklanjenjem nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja. Kako sada stvari stoje, Sadam je već izjavio da se UN-ovi inspektori neće moći vratiti u Irak, a to je bio najbolji, čak i jedini način za nadziranje zatvorenog diktatorskog režima Sadama Huseina u nastojanju da se spriječi proizvodnja oružja za masovno uništavanje. Drugi razlog neuspjeha je to što, za sada, nije ostvaren ni drugi, neizrečeni cilj SAD-a koji je prihvatio i Blair, da se velikim bombardiranjima potkopaju temelji moći Sadama Huseina. Vrsta meta jasno je pokazivala koji je cilj: nisu to bile toliko tvornice za proizvodnju kemijskog i biološkog oružja - u slučaju da se uopće zna gdje se one nalaze - nego su to bile elitne postrojbe Predsjedničke garde, zapovjedna središta i protuzračna obrana, kako bi napadači bili sigurni da neće biti izgubljenih zrakoplova, iako nije bilo nikakvoga otpora. Daj Bože da ta nelegitimna i prevelika operacija zaista posluži za ostvarivanje toga cilja! Iako je još previše rano za davanje ocjena, Husein je i dalje jak. Čini se da SAD nije dovoljno razmišljao o tome što će činiti poslije. Clinton je, čini se, u posljednjih nekoliko dana čak i izgubio neke bodove u arapskom svijetu koje je dobio svojim povijesnim posjetom Gazi i izričitim podupiranjem Palestinaca. A mnogi su Palestinci na kraju prestali mahati američkim zastavama - bacili su ih na zemlju i spalili. Masovne demonstracije u Damasku, Rabatu i još nekim mjestima pokazuju Arape na ratnoj nozi, iako nijedna od vlada tih država nije javno osudila američku operaciju. A oni koji su u Iraku bili na mjestima udara opet su proživjeli pakao. Mi, izvan Iraka, bili smo svjedoci parodije. Neki mediji i Pentagon, ali i neka američka ministarstva, svojim su informiranjem željeli ostaviti dojam da je riječ o istoj situaciji kakva je bila i u vrijeme Zaljevskog rata, 1991. Ali to nisu uspjeli. Ovo nije 1991.,a mi nismo gledali rat, nego napad na već izmučenu državu. I što sada? Hoće li se pojaviti narodni pokret koji će zbaciti Sadama? Za takvo nešto trebalo je to učiniti mnogo ranije, i poduprijeti pametnu oporbu protiv toga autokratskog i krvničkog diktatora. Ako se ne dogodi ništa slično, malo je čemu služio sav ovaj urnebes. Sada se treba vratiti razumu, sve treba brižljivo razmotriti, čak i čudnu ulogu koju je odigrao šef Unscomovih inspektora, Australac Richard Butler. Treba Vijeću sigurnosti UN-a vratiti glavnu ulogu koju je imalo, a zanemarili su je Clinton i Blair, te pojačati međunarodnu potporu demokratskoj oporbi Sadama Huseina i ponovno razmotriti opravdanost postojanja sankcija koje škode Iračanima, ali ne i njihovu predsjedniku. Jer irački narod ne zaslužuje dvostruku kaznu, od Sadama Huseina i od SAD-a", stoji u uvodniku lista.