IT LA REPUBBLICA 20. XII.- POSLJEDICE IRAKA

ITALIJA LA REPUBBLICA 20. XII. 1998. Lisica se izgubila u pustinji "Kako sada stvari stoje, svjetsko javno mišljenje ne zna niti može znati jesu li postignuti ciljevi operacije 'Pustinjska lisica'. To ne znaju ni vlade osim, možda, onih u Washingtonu i Londonu.(...) Ono što je međutim dosad već sigurno, politički je posljedak 'Pustinjske lisice' negativan, negativan u svim pitanjima. Evo popisa manjaka zabilježenih u samo četiri dana: 1. Prvenstvo UN-a u njegovu djelovanju zaštitnika međunarodne zakonitosti uništeno je. Čini se da će se kriza ovakvih razmjera teško prevladati u kratkom roku. 2. Kina, pa čak i Rusija, unatoč svom bijednom položaju gospodarske ovisnosti, usprotivile su se uporabi oružja u Iraku. 3. Umjerene arapske zemlje, tradicionalne prijateljice Amerike, zatvorile su se u rječitoj šutnji. Boje se da Sadam iz ovog iskušenja ne iziđe politički osnažen i pribojavaju se, ponajprije, daljnjeg širenja islamskog fanatizma u svojim zemljama. 4. Arafat je potpuno ušutkan, ako ne i uništen.(...) 5. Ne čini se da će irački narod, po ono malo što se može naslutiti, u onome što se događa naći motive da bi iskazao svoje protivljenje Sadamu. Čini se da se događa upravo suprotno. 6. I napokon Europa. No to je pitanje koje nas se izravnije tiče i izravno uključuje i Italiju. Stoga se njime treba vrlo pomno pozabaviti. Europa politički i vojno nije niti 'patuljak', ona naprosto ne postoji. Najoptimističniji kažu: ne postoji još i naglašavaju ono još; možda će sutra postojati. Možda, ali je sigurno da je 'Pustinjska lisica' taj cilj još više udaljila i učinila složenijim njegovo ostvarivanje. S toga gledišta dominantna je Blairova odgovornost. S europskoga gledišta teško je kazati je li Blair marginalizirao zemlje na kontinentu ili je marginalizirao Veliku Britaniju, ali je zasigurno zadugo odgodio rađanje političke unije. Nije postojala nikakva vojna potreba da RAF-ovi zrakoplovi 'tornado' sudjeluju u 'Pustinjskoj lisici': Blair je Clintonu mogao iskazati svu svoju političku solidarnost a da svoje eskadrile ne pošalje na Bagdad i Bassoru. On je, međutim, stisnuo gas kako bi naglasio da je 'posebni odnos' između Velike Britanije i Sjedinjenih Država za njega neuporedivo važniji od europske perspektive. Ako je učinio taj izbor, očito je da on odgovara stvarnim interesima njegove zemlje (ili on to barem tako misli), no teško bi bilo kazati da taj izbor neće imati posljedice na sudbinu europske političke unije. Istina je da se u politici razilaženja lako zaboravljaju, ali ne bez plaćanja nekakve cijene. Ovoga puta cijena će biti paprena: zaustavljanje širenja Europe na istok na neodređeno vrijeme, sukob pri raspodjeli položaja u europskim institucijama između kontinentalnih zemalja i Velike Britanije, kriza povjerenja u europsku pouzdanost engleske vlade i atlantsku pouzdanost velikog dijela kontinentalnih zemalja, političko razmimoilaženje između Londona i Pariza, izraženije suparništvo između Velike Britanije i Njemačke glede toga kako se treba postaviti prema Sjedinjenim Državama. Deset dana od rođenja eura (u čemu London ne sudjeluje) sporo i mukotrpno stvaranje Europe pokazuje velike napukline i postalo je još sporije i mukotrpnije. Treba li ponoviti da je glavni odgovorni za takvo stanje stvari Sadam Husein? Ponovimo to stoga što je djelomice točno i, poglavito, da umirimo savjest. No kada bi to stvarno bilo tako, bilo bi potrebno zaključiti da mračni, krvoločni irački diktator ima golemu snagu nad cijelim planetom, što je očito pogrešno.(...) Ova se lisica izgubila u pustinji, a možda, s obzirom na rezultate, nije ni bila prava lisica. Europa se, sveukupno i prema svakoj od zemalja koje ju sačinjavaju, nalazi, međutim, pred drugim pitanjem koje se ovako može uobličiti: može li se neka europska zemlja ograditi, već prema slučaju, od vanjske i vojne politike Sjedinjenih Država? Može li to učiniti a da ne dovede u pitanje solidarnost i složnost Zapada, a da ne oslabi ulogu 'imperija dobra' koju si je Amerika uzela tijekom cijeloga hladnog rata i ulogu policajca međunarodne zakonitosti koju igra od 1983.? Kada bi odgovor na ta pitanja bio 'ne', onda je D'Alema pogriješio kada je izrazio zabrinutost talijanske vlade onime što se događa i kada je tražio brz prekid bombardiranja Iraka. Isto tako bi pogriješili Chirac i Jospin, kao i njemački ministar vanjskih poslova Fischer.(...) Mi vjerujemo da odgovor mora biti 'da': da, može se ne slagati, kao što se znatan dio talijanskog javnog mišljenja (ne samo komunističkog već i liberalno-demokratskog) nije slagao u vrijeme Vijetnama, uostalom, u dobru društvu velikog dijela samog američkog javnog mišljenja. Može se ne slagati svaki put kada se vanjska i vojna politike Sjedinjenih Država udalji od onih načela i vrijednosti koje štite zapadnu civilizaciju, a radi kojih je talijanska demokracija donijela svoju neopozivu odluku da sudjeluje u sjevernoatlantskom savezu, prije pola stoljeća, kako bi se suprotstavila mračnom sovjetskom totalitarizmu. Prije osam godina kad je Amerika pokrenula operaciju 'Pustinjska oluja' da bi obranila neovisnost Kuvajta kojega je Sadam napao, sve zapadne zemlje i umjerene arapske zemlje poduprle su inicijativu, ponudile logističke baze, poslale zrakoplove, brodove, vojnike. Ovaj put to nije bilo tako: škrtost na riječima, nikakva konkretna, niti simbolična, pomoć. Zašto? Jesmo li svi postali katolički pacifisti? 'Dobre duše'? Jesmo li svi, u slobodno vrijeme, između dva božićna dara, postali golubice? Jesmo li svi nepopravljivo, glupo, ideološki antiamerički nastrojeni? Odgovori su vrlo jednostavni. 1) Nedostaje dostojan zakonski temelj, nedostaje zastava UN-a, nedostaje uvjerenje da Irak raspolaže s arsenalom kemijskog oružja planetarnih dimenzija.(...) 2) Nedostaje djelotvornost vojne akcije. 3) Takozvani američki saveznici obaviješteni su nakon svršenoga čina. Saveznici, makar i manji, jedna je stvar; satelitske zemlje - druga stvar. 4) Kongres Sjedinjenih Država zatražio je da se Predsjednik smijeni zbog krive prisege, a mi da izvlačimo između redaka što su kazali Chirac ili Scalfaro, D'Alema ili Jospin? Na kapaljku da mjerimo koliko smo bliski ili udaljeni od Clintona, dok je predstavnički dom Predsjednika prijavio Senatu kao najvišem sudskom tijelu? 5) Jučer je 'Figaro', dnevnik francuske konzervativne desnice, proamerički po ustroju, napisao: 'Vanjska politika SAD-a već je godinama tvornica ekstremista', misleći na fundamentalističke pokrete i islamski terorizam. Na žalost u tom sudu ima mnogo istine. No ipak, nada nije ugašena. Moguće je da nakon potopa 'Pustinjske lisice' SAD odluči skinuti embargo s Iraka, koji šteti samo iračkom narodu, a ne i Sadamu, možda se Blair preobrati na Europu i prestane davati lekcije desnici, a, ponajprije, ljevici. Katkada greške dovode do korisnih pomaka i mi se tomu živo nadamo", piše Eugenio Scalfari.