NJ FRRUND-NEMOĆ UN-20. XII.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 20. XII. 1998. Nemoć UN-a "'Operacija pustinjska lisica' nije uništila diktaturu Sadama Huseina. Naprotiv, oštetila je Ujedinjene narode i red koji oni utjelovljuju, možda nepopravljivo. Predsjednik SAD-a Bill Clinton naložio je - ograničena - ratna djelovanja protiv Iraka, dok je temu Irak upravo obrađivalo Vijeće sigurnosti UN-a. To što su tri stalne članice tog navodno uglednog svjetskog gremija, tri sile veta, imale i imaju ne baš blage prigovore protiv vojne akcije, unatoč svega odvraćanja od političkih posljedica njegovih privatnih stranputica, nije mu smjelo promaknuti. Je li omalovažavanje Vijeća bilo proračunato i namjerno? Dvojbe u takoreći političku čestitost Clintonovih motiva i njegova odabira vremena mogle bi, kako iznose njegovi branitelji, biti pretjerane. No već samo to što su postojale, što dalje postoje i čini se da se još uopće ne konkretiziraju, moglo bi nametnuti daljnja razmišljanja, ako vrijedi pretpostavka da se SAD predsjednika Clintona općenito namjeravaju držati pedeset godina donekle očuvanih međunarodnih pravila igre. To se dakako već dugi niz godina ne može tvrditi sa sigurnošću. Podmirenje svojih dugova u svjetskoj organizaciji washingtonski moćnici već desetljećima uvjetuju s ispunjavanjem stanovitih želja super sile. Kako se najvišeg dužnosnika svjetske organizacije skida s položaja, iskusio je osobito bolno Egipćanin Butros Butros Ghali, ali nije bio prvi. A da se SAD radije služi UN-om nego što mu se podređuje, već se dugo povremeno primjećuje na svim kontinentima. Clintonova odluka o uporabi oružja protiv Iraka obrazlaže se odgovarajućim dokumentima UN-a. Prvo izvješćem voditelja UNSCOM-a Richarda Butlera o zaprekama koje je irački diktator postavio na put radu inspektora. O tom su izvješću dvije dvojbe. Pariški 'Liberation' drži da može dokazati kako se radi o naručenom djelu. Zatim, proširena je naznaka da bi drugi pothvati UN-a, iako uz silovito škripanje zuba, potvrdili snošljivost diktatora prema inspekcijama UN-a. Nadalje se američka odluka oslanja na rezolucije Vijeća sigurnosti koje prijete oštrim reakcijama ne bude li suradnje. Niti jedna od tih rezolucija ne specificira uvjete tako daleko da bi dopuštenje za samo četiri umjesto 12 nadzornika bilo razlogom za rat. U svakom je slučaju američko-britanski oružani pohod presudan: američki samostalni pohod, jer Britanija od Sueza 1956. za nešto takvo više nije sposobna. Pohod će imati posljedica. To što Rusija iz glavnih gradova dviju ratnih sila poziva svoje veleposlanike kući na prijavak, političko je neodobravanje na ne baš tankoćutno- diplomatski način. To je baš jasan potez. Moskovska gradska Duma opet odgađa odavno dospjelu ratifikaciju Starta II, izričito zbog ovog slučaja. Nerazumni su oni koji sve to žele povezati samo s osobnim prijateljstvom premijera Primakova i diktatora Sadama Huseina. SAD može raditi kako radi, jer je za sada jedina super sila. Što to najavljuje? Potvrđuje tendencije drugih, dosad manje opremljenih država, da nabave 'adekvatan', za svoje svrhe navodno koristan potencijal ABC prijetnja. To naknadno opravdava, ukoliko navodi pravo jačega, nuklerano naoružavanje na indijskom potkontinentu pa čak i tvrdokorno odbojno držanje Sjeverne Koreje. Posljedica, koja dakako još nije nastupila, stavlja izvan snage diplomatska i politička sredstva ustanova koje nastoje očuvati mir. Govor glavnog tajnika UN-a Kofia Annana u četvrtak i stoga je zvučao poput oproštajnog govora od - najznačajnije - međunarodne ustanove. Tumačiti taj govor samo kao izraz osobne pogođenosti bilo bi pak arogantan nesporazum. Kofi Annan obvezan je pridržavati se međunarodnih pravila igre koja utjelovljuje UN i pozvan čuvati ustanovu. Ona je sada oštećena. Tko je toga vrijedan? Može se zamisliti da Ujedinjeni narodi nisu i nisu mogli ispuniti svoju zadaću prema iračkoj diktaturi. Dakle, da je postojala stvarna nužnost. Netko je drugi dakle morao isključiti diktatora koji ugrožava mir. No tada je trebalo definirati zadaće, ciljeve i politiku koja vodi do tih ciljeva. Za to predsjednici SAD- a i njihove tvornice pameti do sada očito nisu vidjeli poticaja. Šerif sada samo uzvraća udarac. Politiku nema" - drži Karl Grobe u uvodniku lista.