LA REPUBBLICA 17. XII.- NAPAD NA IRAK

ITALIJA LA REPUBBLICA 17. XII. 1998. Dvostruki neprijatelj "U iznenadnom i već viđenom napadu, u strahu pomiješanom s novim sumnjama, američki i engleski projektili ponovno su masovno udarili na Irak Sadama Huseina jučer u 22.49 sati, tj. 00.49 sati po bagdadaskom vremenu. (...) No, sumnja koju je izravno i javno iznijela republikanska oporba, da je Clinton htio istovremeno napasti starog iračkog neprijatelja i svoje političke neprijatelje u Kongresu, da je doveo u opasnost živote iračkih građana i američkih vojnika kako bi spasio svoju glavu, previše je monstruozna da bi se prihvatila bez ograda. Za sada moramo vjerovati Predsjednikovim riječima, kad je svijetu kazao da je napad zapovijedio jer 'nije imao izbora', ogorčen stalnim i drskim Sadamovim kršenjima, i vjerovati uvjeravanjima Tonya Blaira kad kaže 'napali smo jer smo morali napasti'. (...) Izostanak jasnog nacrta uvjeravanja i zastrašivanja koji bi nadilazio povremenu kišu eksploziva, ono je pravo ograničenje američke taktike protiv protivnika koji kao da namjerno traži sukob. Sadam je jučer u noći zapravo postigao ono što je želio od dana svoje sramotne predaje UN-u, odnosno, postigao je još američkih 'agresija' na svoje vlastite nesretne podanike kako bi se još jednom osjetio okružen aureolom mučenika arapskoga svijeta koji ga već prezire. A Clinton, zatočenik dviju povezanih noćnih mora koje su mu prijetile povlačenjem na dno, uhvatio se za njega, za Sadama Huseina, kako bi ostao na površini barem još neko vrijeme. (...) Tijekom cijeloga jučerašnjeg dana, između dva grada, dva svijeta, vodila se neka vrsta nadrealne utrke, utrke između iznošenja optužbe protiv Clintona u Washingtonu i njegove zapovijedi za napad. Što će biti prije, bombe na Bagdad ili glasovi protiv Clintona? Stvarna smrt s neba ili građanska smrt koja dolazi iz parlamenta? I zašto je Sadam, koji putem satelita vrlo pozorno prati američke televizijske postaje, odlučio omalovažiti UN upravo u trenucima prije rasprave u Kongresu glede optužbi protiv Clintona i opoziva koji bi, unatoč svim Predsjednikovim poricanjima, mogao uvjeriti njegovu stranku da je došao trenutak da odstupi i prepusti mjesto svom zamjeniku Goreu? Je li Sadam svojem neprijatelju želio zadati posljednji udarac, ili ga izbaviti 'in extremis', primoravajući kongres da, radi korektnosti i pristojnosti, odgodi raspravu dok padaju bombe na Bagdad? U ludosti trenutka koji nema presedana u povijesti SAD-a moguće je iznijeti tisuću paradoksalnih pretpostavki. (...) Bombe na Bagdad i odgoda opoziva neće nikoga spasiti i ništa neće riješiti. Oni samo rasvjetljuju tragediju naroda koji je žrtva svog diktatora i Clintonovu dramu, dramu momka iz provincije koji je sanjao da je Kennedy, i koji Sadama mora bombardirati kako, barem za sada, ne bi završio kao Nixon", piše Vittorio Zucconi.