US-PROGRAMI - PODJELE-Organizacije/savezi +US IHT 5. XII. PFAFF - NATO ++SJEDINJENE DRŽAVE+THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE+5. XII. 1998.+Nova washingtonska vizija NATO-a mogla bi izazvati podjele+"NATO će u travnju imati 50 godina, a
Sjedinjene Države imaju za nj +izvanredno ambiciozne planove. NATO je glavni element novoga +američkog shvaćanja globalne politike. Ono što Washington naziva +'novom strateškom zamisli' učinilo bi savez glavnim čimbenikom u +svjetskim poslovima pod američkim vodstvom", piše William Pfaff.+"Holbrooke je svoj sporazum s Miloševićem o pitanju Kosovu s pravom +nazvao događajem bez presedana. NATO je intervenirao u unutrašnjem +sukobu, u suverenoj državi koja ne pripada NATO-u, i to ne radi +obrane svojih članica već da bi drugu državu prisililo na prestanak +tlačenja pobunjeničke etničke manjine.+NATO je to učinio uglavnom po vlastitoj ovlasti, što zapravo znači +na američku inicijativu. On je to učinio, iako su dva člana UN-ova +Vijeća sigurnosti, Rusija i Kina, rekli da će staviti veto na +rezoluciju o odobrenju savezničkog napada. NATO nije tražio UN-ovo +odobrenje.+Washington to smatra presedanom za novi NATO koji bi rješavao +različite postojeće i buduće probleme u Europi i izvan nje. To ide
SJEDINJENE DRŽAVE
THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE
5. XII. 1998.
Nova washingtonska vizija NATO-a mogla bi izazvati podjele
"NATO će u travnju imati 50 godina, a Sjedinjene Države imaju za nj
izvanredno ambiciozne planove. NATO je glavni element novoga
američkog shvaćanja globalne politike. Ono što Washington naziva
'novom strateškom zamisli' učinilo bi savez glavnim čimbenikom u
svjetskim poslovima pod američkim vodstvom", piše William Pfaff.
"Holbrooke je svoj sporazum s Miloševićem o pitanju Kosovu s pravom
nazvao događajem bez presedana. NATO je intervenirao u unutrašnjem
sukobu, u suverenoj državi koja ne pripada NATO-u, i to ne radi
obrane svojih članica već da bi drugu državu prisililo na prestanak
tlačenja pobunjeničke etničke manjine.
NATO je to učinio uglavnom po vlastitoj ovlasti, što zapravo znači
na američku inicijativu. On je to učinio, iako su dva člana UN-ova
Vijeća sigurnosti, Rusija i Kina, rekli da će staviti veto na
rezoluciju o odobrenju savezničkog napada. NATO nije tražio UN-ovo
odobrenje.
Washington to smatra presedanom za novi NATO koji bi rješavao
različite postojeće i buduće probleme u Europi i izvan nje. To ide
dalje od balkanskih nemira do proliferacije oružja masovnog
uništenja, kao u Iraku, Iranu i Južnoj Aziji te međunarodnog
terorizma i trgovine narkoticima.
Ta nova vizija NATO-a predviđa njegovo proširenje na istočnu i
baltičku Europu, kao i moguće prihvaćanje same Rusije, ako se ta
zemlja stabilizira.
Zbigniew Brzezinski, u svojoj posljednjoj knjizi ('Velika šahovska
ploča') savez promatra kao instrument 'integrirane, sveobuhvatne i
dugoročne geostrategije za čitavu Euroaziju' u kojoj bi NATO na
posljetku dosegao Aziju, u kojoj bi novi savez pod vodstvom Amerike
povezao pacifičke države i azijski jugoistok.
U posljednjih nekoliko dana Washington je najavio planove o novim
odnosima s jugoistočnom Azijom prema kojima bi Sjedinjene Države
dobile pristup vojnim bazama u azijskim zemljama u zamjenu za
financijsku pomoć pri kupovini američkog oružja. (...) Pentagon je
također najavio da traži nove 'lokacije za djelovanje' u Srednjoj i
Južnoj Americi koje bi zamijenile baze u Panami (one se napuštaju
jer Sjedinjene Države prepuštaju nadzor nad Panamskim kanalom).
Sve to čini iznimno ambiciozni novi globalni program.
Clintonova vlada prepravlja NATO i ponovno određuje njegovu misiju
kako bi ga učinila instrumentom američke angažiranosti u ulozi
svjetskog mirotvorca i policajca. UN u tome ima ulogu, kaže
dužnosnik, 'koliko je to moguće', no novo određenje NATO-a
vjerojatno će uključivati mogućnost djelovanja bez UN-ova
mandata.
Taj program ima mnogo potpore u američkoj vanjskopolitičkoj
zajednici no o njemu se nikad nije ozbiljno raspravljalo u Kongresu
ili širom zemlje. Budući da se očekuje da će europske članice NATO-a
preuzeti aktivne iako podređene uloge, poput saveznica na Bliskom
istoku, u Aziji i Južnoj Americi, to pitanje nije samo američko
pitanje već saveznički problem.
To je jednako globalizaciji američke strategije, sličnoj
gospodarskoj globalizaciji. Riječ je o prepuštanju nekim
veličanstvenim američkim zamislima o međunarodnoj integraciji pod
američkim vodstvom, koje su prisutne od vremena Theodorea
Roosevelta i Woodrowa Wilsona.
Želi li američka javnost platiti i žrtvovati se za takvu vanjsku
politiku otvoreno je pitanje. To je razlog zbog kojeg je program
domaći rizik.
Jednako je važno što će saveznice od toga učiniti. Bivši britanski
konzervativni ministar obrane, Michael Portillo, nedavno je napao
one europske saveznice koje žele da Europa ima odvojen obrambeni i
sigurnosni identitet, a 'čiji su širi projekti', kao što je rekao,
'uspostavljanje europskog bloka moći koji svijetu nudi alternativu
gospodarskoj i vanjskoj politici Amerike'.
Premijer Tony Blair jedan je od onih koji govore o ojačanoj
europskoj obrambenoj kooperaciji. No u Europi ima mnogo onih koji
se slažu s g. Portillom. To je pitanje koje bi moglo podijeliti
NATO, ali i Europu."