US IHT 1. XII. KISSINGER

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. XII. 1998. Nije stvar u inspekcijama već u zbacivanju Sadama "Ovogodišnja treća kriza s Irakom završila je kao i one prethodne. Irak je pristao na ponovne inspekcije, Washington je odustao od vojne akcije i obje su strane proglasile pobjedu. Na neki način, obje su strane u pravu. Washington pobjeđuje u bitkama, no Sadam Husein dobiva rat", piše Henry Kissinger. "Istina, poslije svake krize inspektori su se vratili. No svaki put je tu bila pukotina (posljednja je trajala tri mjeseca) bez ikakvih inspekcija, što je Sadamu omogućilo premještanje opreme i materijala. Do obnavljanja inspekcija, potroše se mjeseci na razvoj nove baze podataka. Dok se to dovrši, Sadam je već smislio nove taktike ometanja. Kumulativni utjecaj različitih iračkih kriza jednak je strateškom koraku unatrag. Svaka je kriza ojačala obrazac prema kojemu Sadam nadzire vremenski raspored i predmet sukoba. Sa svakom novom krizom, američka je politika sve više zatočenik krhkog UN-ova konsenzusa. Simptomatično je to što je 15. studenog u svojoj izjavi predsjednik Bill Clinton deset puta spomenuo svjetsku zajednicu, a američke nacionalne interese točno jednom. Svaka je kriza uništila potporu Washingtonu među zaljevskim i drugim arapskim državma. Gledajući kako Amerika tri puta odlazi do ruba a zatim se povlači, oni prestaju vjerovati u američku ozbiljnost. Svaka prekinuta vojna akcija slabi spremnost i moral američkih oružanih snaga. U svakoj krizi, države suprotstavljene vojnoj akciji (i glavni tajnik UN-a) držali su prekid sankcija kao mrkvu da bi Sadam dopustio povratak inspekcija. Sadamova tvrdnja da su sankcije glavno pitanje sad dobiva prednost. Ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright opisala je američku politiku kao držanje Sadama 'u kutiji'. No kako sada stvari izgledaju, taj je cilj nedostižan. UN-ovo Posebno povjerenstvo, skupina za inspekciju, slab je instrument. Nakon godina najnametljivijih svjetskih inspekcija, ekipa još ne zna ima li Sadam preostalog oružja masovnog uništenja. A u prošloj godini sustav inspekcija djelovao je tek povremeno. No kad bi Unscom radio savršeno i mogao potvrditi da se Sadam razoružao, sankcije bi se 'ponovno razmotrile', što je eufemizam za uklonile, a sustav inspekcija sveo bi se na nadzornički status. Sjedinjene se Države tako nalaze u situaciji 'kvake 22'. Čim bolje djeluje sustav inspekcija, to će se brže ukinuti ograničenja za Irak - i Sadam će biti u položaju da se opet počne naoružavati. Clintonova vlada nije se spremna suočiti s činjenicom da u pitanju nije Unscom već vladavina Sadama Huseina. G. Clinton se 15. studenog razmetao praznim riječima o politici svrgavanja Sadama, ali nije ponudio plan da se to postigne. On sasvim sigurno nema povjerenja u vojno rješenje. On je prekid vojnog napada opravdao obrazloženjem da bi poduzimanjem vojne akcije mogli 'znatno smanjiti sposobnost Sadama Huseina da razvija oružja masovnog uništenja, no također i dokrajčiti Unscom.' Ta izjava odražava tri pretpostavke: da će u predvidivoj budućnosti Sadam vjerojatno ostati na vlasti, da je američka vojna sposobnost da smanji iračke strateške mogućnosti manje korisna od inspekcija te da će Sadamov poredak sigurno preživjeti američku osvetu. U svojim vojnim planovima, vlada je spojena s vrstom ograničene eskalacije koja izgubi vjerodostojnost uvijek kad se pokuša. Najistaknutiji primjer bio je Vijetnam. Nespremnost za suočenje s problemom Sadamove vladavine seže još u razdoblje Zaljevskog rata. Predsjednik George Bush ima velikih zasluga u pokretanju globalne koalicije protiv Sadamova zauzeća Kuvajta. No taj se pokušaj nije protegnuo na zbacivanje Sadama jer se vjerovalo da je oslobađanjem Kuvajta savez prekoračio UN-ove ovlasti; da bi daljnji rat riskirao slom zemlje i dodatne žrtve, i da će, u svakom slučaju, Sadam pasti kao posljedica te katastrofe. Kad je Sadam preživio, Sjedinjenim su Državama preostale tri političke mogućenosti: pomirba sa, nadajmo se, obuzdanim Sadamom, držanje Sadama 'u kutiji' ili pretvaranje njegova zbacivanja u državnu politiku. Nevolja s vladinom politikom jest da ona (ili frakcije unutar nje) slijede sve tri mogućnosti istovremeno. (...) Nijedna američka saveznica ne vjeruje u mogućnost 'časne pomirbe'. Sve su uvjerene da će se Irak ponovno pokušati naoružati čim se sankcije uklone te da UN pokušava naći izlike da bi sankcije ukinula. Zemlje u području koje se oslanjaju na Ameriku prosuđivat će njezinu važnost njezinom sposobnošću da se riješi Sadama ili ga oslabi do točke gdje on više ne može biti moguća prijetnja. Po svemu američke vojne mjere u Zaljevu pokazuju nespremnost na uporabu sile. U odgovoru na navodnu iračku urotu protiv života g. Busha 1993., nekoliko krstarećih raketa ispaljeno je u jednu jedinu zgradu za koju je Washington umirujuće objavio da je prazna. Godine 1996. kad je Sadam u sjevernom Iraku razbio pokret otpora kojega je Amerika podupirala, vlada je opet odgovorila krstarećim raketama, ciljajući radarske postaje na udaljenom jugu. A na svaki od tri Sadamova izazova prošle godine vlada je ustuknula. Neodlučnost šteti čak i odnosima s Iranom, najvećom zemljom u području. Bez obzira na različite teorije o razvoju Irana, iračka vlada s kojom Amerika može surađivati olakšala bi američke mogućnosti. Koliko god to bilo nužno u sadašnjim okolnostima, Sjedinjene Države neće biti u stanju beskrajno održavati stabilnost u Zaljevu protiv dvije najsnažnije zemlje, Iraka i Irana. One ne mogu obeshrabriti agresivni Iran ako ne mogu izići na kraj čak ni s poraženim Irakom. A one neće biti u stanju izmamiti umjerenost u Iranu ako teheranske vođe vide kako se lako i uspješno može prkositi Sjedinjenim Državama. Odlučniju politiku protiv Sadama sprječavaju argumenti poput onog da Amerika mora preuzeti vodstvo takozvane svjetske zajednice, da bi trebala osmišljavati svoje poteze u odnosu na iračke provokacije, te da je, vojno, bolje ne učiniti ništa ako se ne može postići sve. Sve te mislilačke škole zastupljene su u vladi. Rezultat je intelektualna zbunjenost i veća briga za umirenje domaćeg mnijenja nego za razvoj dosljedne strategije dugoga dometa. Nespremnost da se uporabi sila sve brže uništava vjerodostojnost. Svaki put kad Washington ne ispuni svoje prijetnje, on je u sljedećem krugu prisiljen još strašnije zaprijetiti. Na kraju ovog začaranog kruga on će se naći pred izborom između abdikacije ili masovnog napada koji bi, postupi li Sadam vješto, tad mogao izgledati neizazvan. (...) Tvrditi da Amerika nije u stanju uništiti iračku sposobnost da zaprijeti svojim susjedima i spriječiti razvoj takve prijetnje alibi je za abdikaciju. Time Washington gubi na svim područjima: radikalni protivnici ne boje se američkog stajališta ili vjeruju da ga mogu izmanipulirati u vlastite svrhe. Mogući prijatelji gube hrabrost zbog pada američke vjerodostojnosti. (...) Amerikanci bi se trebali paziti sirenskog zova koji govori da (za nas) bezbolnim tajnim operacijama možemo izbjeći zamršenosti vojnog sukoba. U načelu se zalažem za podupiranje iračkog pokreta otpora, no, kako sam iznutra vidio takve pothvate, upozorio bih na tri stvari: takve operacije moraju voditi profesionalci, ne pustolovi; one moraju uzeti u obzir interese susjednih zemalja, posebno Turske, Saudijske Arabije, Jordana i Irana; i one zahtijevaju američku spremnost da podupre pokret otpora kad on zapadne u teškoće, američkim snagama bude li potrebno - inače ćemo ponoviti slomove u Zaljevu svinja i u sjevernom Iraka 1975. i 1996., kad je većina onih koje su Amerikanci podupirali uklonjena ili natjerana u bijeg. To je teži posao od Afganistana. Stoga predlažem sljedeća načela: Krajnje pitanje u Zaljevu nisu inspekcije već vlada u Bagdadu. Sljedeća Sadamova provokacija mora se gledati ne s gledišta pojedinačnog prekršaja već iz perspektive razvijanja šire američke strategije. Vojni odgovor trebao bi voditi uništavanju Sadamovih zapovjedničkih i nadzornih točaka, mogućih lokacija oružja masovnog uništenja i iračke garde - temelja Sadamove vladavine. Sve u svemu, smatram to boljom mogućnošću od posvemašnjeg oslanjanja na unutrašnji otpor. Ako Washington ozbiljno podupire irački pokret otpora, trebao bi se pobrinuti da ga opremi i uvježba te organizirati njegovu zapovjedničku strukturu i biti spreman zaštititi pokret američkim snagama. U sklopu ozbiljnog pokušaja svrgavanja Sadama, treba ograničiti iračku sposobnost provedbe znatnih vojnih operacija. (...) Iračkom se narodu mora pokazati da su glavne zapreke normalizaciji Sadam i njegovi najbliži suradnici te da je irački narod američki saveznik, a ne meta. Ako Washington nije spreman osigurati disciplinu i odlučnost za takav razvoj stvari, sadašnja će politika propasti, a to će potkopati stabilnost Zaljeva i čitavog područja."