FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

US LA TIMES 25. XI. RUSIJA

US-ANTISEMITIZAM-Vjerske zajednice +US LA TIMES 25. XI. RUSIJA ++SJEDINJENE DRŽAVE+THE LOS ANGELES TIMES+25. XI. 1998.+Poznata tema truje rusku politiku+"Prvo su meta napada bili Židovi. Zatim Romanovi, plemstvo i +kulaci. Nakon 1991., to su bili Lenjin i komunisti. A sad su to, čini +se, opet Židovi. Poput povijesti u Marxovu aforizmu, ruska se +nesnošljivost ponavlja. Na sreću, i ostatak te izreke vrijedi, +budući da je nedavni moskovski slučaj antisemitizma slučaj +povijesti koja se ponavlja ne kao tragedija, već kao farsa", piše +viša suradnica Svjetskog političkog instituta newyorške škole za +društvena istraživanja Nina L. Hruščova.+"Oktobarska revolucija iz 1917., sa svojim privlačnim sloganima +internacionalizma, multikulturalizma i etničke jednakosti, bila +je vrijeme oslobađanja za ruske Židove. To nije dugo trajalo. S +Lenjinovom smrću 1924., Staljin je pokrenuo novi krug busanja u +prsa 'ruskom veličinom'.+To šovinističko razdoblje, međutim, trajalo je više od šest +desetljeća, a obilježile su ga kvote za sve one čija imena nisu baš +zvučala ruski. Posebno je bio ograničen broj Židova na +sveučilištima, istraživačkim ustanovama i u vladi.
SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 25. XI. 1998. Poznata tema truje rusku politiku "Prvo su meta napada bili Židovi. Zatim Romanovi, plemstvo i kulaci. Nakon 1991., to su bili Lenjin i komunisti. A sad su to, čini se, opet Židovi. Poput povijesti u Marxovu aforizmu, ruska se nesnošljivost ponavlja. Na sreću, i ostatak te izreke vrijedi, budući da je nedavni moskovski slučaj antisemitizma slučaj povijesti koja se ponavlja ne kao tragedija, već kao farsa", piše viša suradnica Svjetskog političkog instituta newyorške škole za društvena istraživanja Nina L. Hruščova. "Oktobarska revolucija iz 1917., sa svojim privlačnim sloganima internacionalizma, multikulturalizma i etničke jednakosti, bila je vrijeme oslobađanja za ruske Židove. To nije dugo trajalo. S Lenjinovom smrću 1924., Staljin je pokrenuo novi krug busanja u prsa 'ruskom veličinom'. To šovinističko razdoblje, međutim, trajalo je više od šest desetljeća, a obilježile su ga kvote za sve one čija imena nisu baš zvučala ruski. Posebno je bio ograničen broj Židova na sveučilištima, istraživačkim ustanovama i u vladi. Činilo se da je kolovoška revolucija 1991. poništila dobar dio antisemitske zloće. Druge narodnosti, uključujući i ljude židovskoga podrijetla, počele su se pojavljivati u političkom središtu: Anatolij B. Čubais, Aleksander J. Livšic, Boris J. Nemcov, Grigorij A. Javlinski i Sergej V. Kirijenko među reformistima, Boris A. Berezovski i Vladimir A. Gusinski među novim plutokratima, Vladimir V. Žirinovski među bučnim mogućim fašistima. Rusija, oslobođena svoje etničke i mentalne luđačke košulje, dopuštala je svojim najsnalažljivijim, najpoduzetnijim, živahnim i, naravno, ciničnim građanima da se popnu na vrh. S toliko 'drukčijih' imena, ne iznenađuje da su neki Rusi, odgojeni na udomaćenoj komunističkoj paranoji, namirisali urotu. Histerični je Žirinovski, niječući vlastite korijene, izjavio: 'Židovi su najmoćniji, najtalentiraniji i najbogatiji' zato su uspjeli preuzeti vlast 1917., a i 1991. Komunisti su, također, tvrdili da Židovi još jednom kuju urotu za uništenje Rusije. (...) To što komunistički vođa Genadij Zjuganov nije odmah ukorio Makašova (...) vjerojatno odražava prije mentalnu inerciju nego izravnu potporu. Što se tiče članova Dume, uglavnom komunista, ondje još vlada predodžba da samo oni predstavljaju stranku. Ovdje je u igri stara lenjinistička zamisao: stranka nije samo dio društva, ona je društvo. Što se tiče Zjuganova, on se nije mogao javno sukobiti s članom stranke, opet zbog lenjinističkih razloga. Podjele unutar stranke dovest će do njezina kraja. No, iznenađuje domaća i inozemna reakcija na Makašovljev bijes. U više od mjesec dana televizijske emisije i novine u Rusiji te dobar dio Zapada raspravljali su o incidentu, osuđivali ga i tako pojačavali njegov utjecaj. To je žarište, međutim, iskristaliziralo stvarnu metu komunističkog bijesa: medije. Još jedan komunistički zastupnik, Aleksander Kuvajev, glavni tajnik moskovske komunističke organizacije, pozvao je na stvaranje posebnih organizacija za obračun s novinarima koji su se 'prodali režimu i postali neprijatelji naroda'. Ovoga je puta Zjuganov reagirao brzo, slušajući glas razuma među svojim stranačkim kolegama. On je izdao rezoluciju da 'gonjenje nije oruđe kojim bi se komunisti trebali služiti te da je komunistička stranka stranka budućnosti, a ne osvete.' Najtužniji dio ove retorike mržnje jest to da se način razmišljanja promijenio tako malo. Ljudi i dalje misle na način tipičan za autoritarne/totalitarne poretke, gdje je okrivljavanje drugih standardni način prikrivanja vlastitih nedostataka i gdje je mogući neprijatelj svatko tko se makar malo razlikuje. Tako se potraga za žrtvenim janjcem nastavlja, ne iskreno i s energijom, već kao refleks, samrtni grč starog načina obavljanja stvari. Krikovi antisemita niječu činjenicu da je čovjek kojega komunisti sada podupiru kao premijera, Jevgenij Primakov, i sam židovskog podrijetla. Nisu važne prazne priče ljudi poput Makaševa i Kuvajeva, već neodlučnost Zjuganova i opća tišina Dume - znak da, na pragu novog tisućljeća, čak i komunisti shvaćaju da vulgarni stari trikovi nisu dovoljni."

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙