US-ANTISEMITIZAM-Vjerske zajednice +US LA TIMES 25. XI. RUSIJA ++SJEDINJENE DRŽAVE+THE LOS ANGELES TIMES+25. XI. 1998.+Poznata tema truje rusku politiku+"Prvo su meta napada bili Židovi. Zatim Romanovi, plemstvo i +kulaci. Nakon
1991., to su bili Lenjin i komunisti. A sad su to, čini +se, opet Židovi. Poput povijesti u Marxovu aforizmu, ruska se +nesnošljivost ponavlja. Na sreću, i ostatak te izreke vrijedi, +budući da je nedavni moskovski slučaj antisemitizma slučaj +povijesti koja se ponavlja ne kao tragedija, već kao farsa", piše +viša suradnica Svjetskog političkog instituta newyorške škole za +društvena istraživanja Nina L. Hruščova.+"Oktobarska revolucija iz 1917., sa svojim privlačnim sloganima +internacionalizma, multikulturalizma i etničke jednakosti, bila +je vrijeme oslobađanja za ruske Židove. To nije dugo trajalo. S +Lenjinovom smrću 1924., Staljin je pokrenuo novi krug busanja u +prsa 'ruskom veličinom'.+To šovinističko razdoblje, međutim, trajalo je više od šest +desetljeća, a obilježile su ga kvote za sve one čija imena nisu baš +zvučala ruski. Posebno je bio ograničen broj Židova na +sveučilištima, istraživačkim ustanovama i u vladi.
SJEDINJENE DRŽAVE
THE LOS ANGELES TIMES
25. XI. 1998.
Poznata tema truje rusku politiku
"Prvo su meta napada bili Židovi. Zatim Romanovi, plemstvo i
kulaci. Nakon 1991., to su bili Lenjin i komunisti. A sad su to, čini
se, opet Židovi. Poput povijesti u Marxovu aforizmu, ruska se
nesnošljivost ponavlja. Na sreću, i ostatak te izreke vrijedi,
budući da je nedavni moskovski slučaj antisemitizma slučaj
povijesti koja se ponavlja ne kao tragedija, već kao farsa", piše
viša suradnica Svjetskog političkog instituta newyorške škole za
društvena istraživanja Nina L. Hruščova.
"Oktobarska revolucija iz 1917., sa svojim privlačnim sloganima
internacionalizma, multikulturalizma i etničke jednakosti, bila
je vrijeme oslobađanja za ruske Židove. To nije dugo trajalo. S
Lenjinovom smrću 1924., Staljin je pokrenuo novi krug busanja u
prsa 'ruskom veličinom'.
To šovinističko razdoblje, međutim, trajalo je više od šest
desetljeća, a obilježile su ga kvote za sve one čija imena nisu baš
zvučala ruski. Posebno je bio ograničen broj Židova na
sveučilištima, istraživačkim ustanovama i u vladi.
Činilo se da je kolovoška revolucija 1991. poništila dobar dio
antisemitske zloće. Druge narodnosti, uključujući i ljude
židovskoga podrijetla, počele su se pojavljivati u političkom
središtu: Anatolij B. Čubais, Aleksander J. Livšic, Boris J.
Nemcov, Grigorij A. Javlinski i Sergej V. Kirijenko među
reformistima, Boris A. Berezovski i Vladimir A. Gusinski među novim
plutokratima, Vladimir V. Žirinovski među bučnim mogućim
fašistima. Rusija, oslobođena svoje etničke i mentalne luđačke
košulje, dopuštala je svojim najsnalažljivijim, najpoduzetnijim,
živahnim i, naravno, ciničnim građanima da se popnu na vrh.
S toliko 'drukčijih' imena, ne iznenađuje da su neki Rusi, odgojeni
na udomaćenoj komunističkoj paranoji, namirisali urotu.
Histerični je Žirinovski, niječući vlastite korijene, izjavio:
'Židovi su najmoćniji, najtalentiraniji i najbogatiji' zato su
uspjeli preuzeti vlast 1917., a i 1991. Komunisti su, također,
tvrdili da Židovi još jednom kuju urotu za uništenje Rusije. (...)
To što komunistički vođa Genadij Zjuganov nije odmah ukorio
Makašova (...) vjerojatno odražava prije mentalnu inerciju nego
izravnu potporu. Što se tiče članova Dume, uglavnom komunista,
ondje još vlada predodžba da samo oni predstavljaju stranku.
Ovdje je u igri stara lenjinistička zamisao: stranka nije samo dio
društva, ona je društvo. Što se tiče Zjuganova, on se nije mogao
javno sukobiti s članom stranke, opet zbog lenjinističkih razloga.
Podjele unutar stranke dovest će do njezina kraja.
No, iznenađuje domaća i inozemna reakcija na Makašovljev bijes. U
više od mjesec dana televizijske emisije i novine u Rusiji te dobar
dio Zapada raspravljali su o incidentu, osuđivali ga i tako
pojačavali njegov utjecaj.
To je žarište, međutim, iskristaliziralo stvarnu metu
komunističkog bijesa: medije. Još jedan komunistički zastupnik,
Aleksander Kuvajev, glavni tajnik moskovske komunističke
organizacije, pozvao je na stvaranje posebnih organizacija za
obračun s novinarima koji su se 'prodali režimu i postali
neprijatelji naroda'.
Ovoga je puta Zjuganov reagirao brzo, slušajući glas razuma među
svojim stranačkim kolegama. On je izdao rezoluciju da 'gonjenje
nije oruđe kojim bi se komunisti trebali služiti te da je
komunistička stranka stranka budućnosti, a ne osvete.'
Najtužniji dio ove retorike mržnje jest to da se način razmišljanja
promijenio tako malo. Ljudi i dalje misle na način tipičan za
autoritarne/totalitarne poretke, gdje je okrivljavanje drugih
standardni način prikrivanja vlastitih nedostataka i gdje je
mogući neprijatelj svatko tko se makar malo razlikuje.
Tako se potraga za žrtvenim janjcem nastavlja, ne iskreno i s
energijom, već kao refleks, samrtni grč starog načina obavljanja
stvari. Krikovi antisemita niječu činjenicu da je čovjek kojega
komunisti sada podupiru kao premijera, Jevgenij Primakov, i sam
židovskog podrijetla. Nisu važne prazne priče ljudi poput Makaševa
i Kuvajeva, već neodlučnost Zjuganova i opća tišina Dume - znak da,
na pragu novog tisućljeća, čak i komunisti shvaćaju da vulgarni
stari trikovi nisu dovoljni."