NJ 24. XI. SZ: NJEM. VLADA-NATO

NJEMAČKA S?DDEUTSCHE ZEITUNG 24. XI. 1998. Tko ne želi "izdvojeni nastup Njemačke", ne treba ni pokušavati "germanizirati" NATO u važnim pitanjima "Dok u unutrašnjoj politici tetura u raznim smjerovima, u vanjskoj je politici nova njemačka vlada dosad sve dobro radila: smirivala nervozne prijatelje, prizivala i zaklinjala se u kontinuitet. No, sada se čini da u odnosima s najvažnijim saveznikom nepotrebno izaziva krizu, koja ne obećaje ništa dobra. Ili će crveno-zelena koalicija doživjeti prvi veliki poraz, što bi bilo dovoljno loše samo po sebi, ili će se dogoditi nešto još gore: Bonn će izboriti svoju volju i time zategnuti upravo onu nit, koja bi mogla izazvati rasipanje u NATO-u. Doduše, ministar vanjskih poslova Fischer tvrdi da posrijedi nije početak 'izdvojenog nastupa Njemačke'. No, Fischer je po vlastitim riječima već signalizirao glavnom tajniku NATO-a Solani da 'želimo govoriti o tome jer drugačije vidimo te stvari'. O kojim je stvarima riječ? Crveno-zelena koalicija očekuje jako puno od prijatelja u Parizu, Londonu i Washingtonu. Prvo, riječ je o stanju pripravnosti atomskog naoružanja: koalicijski sporazum zahtijeva sniženje stupnja pripravnosti. To je najmanje važno, čak pseudo-problem, jer atomske sile već dugo ne usmjeravaju strateško naoružanje jedna protiv druge, iako ta vijest možda još nije doprla do Bonna. Drugo, NATO bi trebao odbaciti strategiju prvog udara atomskim oružjem. I taj zahtjev zvuči poput danka starim ideološkim sklonostima, ali je istodobno i nepotreban i nerazborit. Nepotreban zato što nitko u NATO-u ne žudi za tim da u prvoj prilici ispali atomski krstareći projektil kroz kuhinjski prozor Kremlja; nerazborit zato što bi crveno-zelena koalicija time izazvala sukob sa SAD, u kojem Bonn ne može pobijediti. Naime, Amerika zadržava pravo atomskog odgovora na napade kemijskim ili biološkim oružjem. Washington neće dopustiti da mu Nijemci izbiju iz ruku tu prijetnju, koja je usmjerena na zastrašivanje, a svoju je djelotvornost možda već dokazala za vrijeme rata u Zaljevu. Treća i najteža točka u najmanju je ruku neizravno spomenuta u sporazumu u koaliciji: naime, NATO bi trebao biti vezan 'za norme i standarde UN-a i OESS-a'. U prijevodu: nijedna akcija out-of-area (izvan područja u djelokrugu NATO-a - op. prev.) ne smije biti izvedena bez blagoslova UN, dakle Vijeća sigurnosti. To je stara poznanica iz mirovnog bloka crveno-zelene koalicije, ali bi ipak bilo bolje razvijati je po Beckenbauerovom načelu 'vidjet ćemo kako će se stvari razvijati' - kao što je Fischer činio od samog početka. Tko kategorički želi vezati mirovne operacije NATO-a uz zeleno svjetlo UN, neizravno ili nehotice poručuje sljedeće: 'Ne želim ni NATO-ove operacije ni sam NATO'. Naime, Moskva i/ili Peking uvijek će u Vijeću sigurnosti zapriječiti NATO svojim vetom. Nadalje, u ulozi podtijela UN-a, NATO bi jednostavno postao suvišan. Naime, kome bi bio potreban NATO, nesposoban za djelovanje poput UN i OESS- a? Njegov raison d'etre nakon završetka velikog sukoba Istoka i Zapada ipak je služenje miru ili čovječnosti u okviru skupine istomišljenika. Dakle, Fischer i prijatelji trebali bi dobro razmisliti prije no što zaigraju na sve ili ništa. Bio bi to baš onakav 'izdvojeni nastup Njemačke', kakav Fischer želi izbjeći", drži Josef Joffe.