NJ 23. XI. FR: NJEM. VLADA MORA IZABRATI IZMEĐU KONTINUITETA I NOVE GEOPOLITIKE

GEOPOLITIKE NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 23. XI. 1998. NATO protiv UN "Kosovo je trebalo ostati iznimkom. Na Kosovu bi NATO intervenirao protiv jugoslavenskog Predsjednika i bez međunarodnopravnog mandata. Pedeset tisuća kosovsko-albanskih izbjeglica, koji su se nedavno vratili iz šuma u svoja sela, zahvalit će vojnom savezu na toj prijetnji, iako sukob na Kosovu time nije riješen. No, stvorena je mogućnost razgovora s agresorom u Beogradu o određenom obliku autonomije za tu južnu srpsku pokrajinu. Kosovo će pak ostati pod zaštitom promatrača OESS-a i NATO-ove postrojbe za izvanredne slučajeve. No, Kosovo bi trebalo postati pravilom. Bude li po želji američke vlade, 'novi NATO' postat će stalnim instrumentom za intervencije 'out of area' (područja koja nisu u djelokrugu NATO-a - op. prev.) - i to u načelu bez obveznog mandata Ujedinjenih naroda. Glavni tajnik NATO-a Javier Solana ističe da je jezgra doktrine, koja bi po najavi trebala biti prihvaćena na 50. godišnjicu postojanja zapadnog saveza, 'transatlantski sporazum o euro-atlantskoj zajednici'. 'Bijela rasa pod oružjem', glasi provokativan naziv, koji je toj doktrini dodijelio londonski 'Guardian'. Točno je da takav NATO ne podrazumijeva samo obećanje o spašavanju mira u svijetu već i prijetnju potkopavanja međunarodnopravne legitimacije međunarodnog djelovanja. Drugim riječima, odluka Njemačkog Bundestaga o slanju njemačkih vojnika u krizno područje nije označila kraj rasprave o 'humanitarnim intervencijama'. Naime, ona mora početi na razini načela. No, svi pokazatelji upućuju na zaključak da rasprave neće biti. Nakon što su se pacifisti u oporbi žestoko uzrujavali zbog bivšeg ministra obrane Volkera R?hea i njegove 'metode rezanja salame' u odnosu prema međunarodnom pravu, vladajući su jaganjci utihnuli kada je riječ o samoj salami. U proljeće sljedeće godine NATO će donijeti jednu od najvažnijih odluka u razdoblju od 1991. - a u Bonnu to ne primjećuju. U Bruxellesu upravo bruse formulacije za budući 'strateški koncept' NATO-a, a njemačko ministarstvo vanjskih poslova ne zna čak ni odgovor na pitanje o njemačkom stajalištu prema tom dokumentu. U pitanjima sigurnosti njemačka diplomacija bez ideja čeka američku hegemoniju - na koju će se kasnije žaliti. Smije li novi NATO bez mandata UN jednostavno sam sebe imenovati 'mirovnom snagom na području koje se proteže od Bliskog istoka do središnje Afrike', kao što zamišlja američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright? Treba li NATO uskoro zaštititi strateške i komercijalne koridore na potezu od Albanije preko Kavkaza do središnje Azije prije no što prethodno od OESS-a zatraži međunarodno-pravnu dozvolu odgovarajućih nacija? Sve su to vrlo aktualna pitanja, koja crveno-zelenu koaliciju moraju gurnuti u žestoku sigurnosno-političku raspravu. No, riječ je o lažnoj uzbuni. Umjesto da u Europi potraži istomišljenike, kojima je također stalo do sigurnosne arhitekture, oslonjene na međunarodno pravo, a ne samo do strateške izgradnje sfera utjecaja izvan okvira međunarodne legitimacije, njemačka vlada ponovno iz ladice izvlači Zapadnoeuropsku uniju - kao da je riječ o alternativnom konceptu u odnosu na 'doktrinarni' prodor SAD. Europa će se, naravno, u budućnosti morati emancipirati od Sjedinjenih Država izgradnjom djelotvorne WEU u sastavu transatlantskog saveza. No, odlučujuće pitanje ipak glasi: u sastavu kakvog NATO-a i s kakvim mandatom? Razlozi za nesigurnost njemačke vlade višeslojni su. NATO funkcionira dok Vijeće sigurnosti - zbog prava na veto - blokira. Interesi SAD kao velesile jasni su dok Europa još dugo neće nastupati jedinstveno čak ni nakon instalacije 'Mr. vanjske politike'. Danas se osvećuje što se njemačka ljevica u svom odbojnom stavu prema NATO-u nikada nije ozbiljno pozabavila potrebom rješavanja sukoba vojnim sredstvima. S druge pak strane NATO pod američkim vodstvom nikada nije tako ozbiljno pokušavao utvrditi svoju ulogu da bi potaknuo odgovarajuću nužnu reformu Vijeća sigurnosti, UN koja bi bila provedena istim elanom kao i proces tehničkog preustrojavanja zapadnog vojnog saveza. Potreban je instrument za rješavanje sukoba, poduprt legitimitetom UN i udarnom snagom NATO-a. Pojedini elementi takve sigurnosne arhitekture već postoje: od UN-ove 'Agende za mir' do NATO-ovih 'Combined Joint Task Forces'. Nedostaje politička volja za njihovo povezivanje - i u Washingtonu i u pojedinim europskim metropolama. Tako se crveno-zelena njemačka vlada suočava s dilemom: zaustavi li nekontrolirano napredovanje NATO-a, označit će kraj često prizivanog kontinuiteta u njemačkoj vanjskoj politici. Prihvati li pak američku politiku putem presedana, označit će kraj svih crveno- zelenih zahtjeva za drugačijom geopolitikom, oslonjenom na međunarodno pravo", zaključuje Rolf Paasch.