njemačka 26. X. TAZ: zašto amerikanci žele izbaciti iz igre un?

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 26. X. 1998. Nemoćni NATO "Uz sve ostalo, i kriza na Kosovu nudi povod za sumnju u kompetentnost novinarskog ceha. U sporazumu, sklopljenom s Holbrookeom 12. listopada, Milošević je prihvatio 'potpuno povlačenje' srpskih vojnika i pripadnika posebnih policijskih postrojba s Kosova, objavljuje neprekidno velika većina medija (i političara). Pritom valja napomenuti da je zapravo postignut tek sporazum o smanjenju navedenih snaga za represiju na stanje 'od prije ožujka 1998.' Broj vojnika trebao je biti smanjen s oko 16.500 na 12.000, a broj pripadnika posebnih policijskih postrojba s 9500 na 6000. 'NATO pojačava pritisak na Miloševića' - koliko se često ta floskula nedavno mogla čuti ili pročitati u medijima - samo zato što zapadni političari vjeruju da retoričkim prijetnjama mogu potaknuti Miloševića da učini nešto više od pukog izricanja verbalnih ustupaka, uvijenih u brojne skrivene zamke. Vodeći predstavnici NATO-a opetovano su hodočastili u Beograd kako bi zamolili Miloševića da pravodobnim ispunjavanjem obećanja, danih Holbrookeu, pomogne da zapadni savez ne bude prisiljen ostvariti svoje prijetnje, ali i da usprkos tome sačuva obraz. No, bliži se trenutak istine. Nako dugotrajnih savjetovanja, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je u noći na nedjelju potpuno nemoćnu rezoluciju o planiranom angažmanu 2000 promatrača OESS-a na Kosovu. Stoga je i dalje neizvjesno hoće li misija OESS-a biti pokrenuta, u kojem opsegu i koliko djelotvorna može biti na samom terenu. Osim toga, sutra će, bez priželjkivanog rezultata, po drugi puta isteći već produljeni NATO-ov 'ultimatum' Miloševiću. NATO-ova prijeteća politika bila je dosada kontraproduktivna, stabilizirajući Miloševića na unutarnjopolitičkoj razini i potičući ga na gašenje malobrojnih preostalih nezavisnih medija. Što se tiče OVK-a, ta je politika stvorila iluziju da ta ilegalna organizacija izazivanjem oružanih izgreda može iznuditi NATO-ovo bombardiranje srpske vojske. Kako dalje u opisanoj potpuno zamršenoj situaciji? Voljeli bismo da nam na to pitanje odgovori kolega u listu Erich Rathfelder, političari njemačkih Zelenih te profesori Daniel Cohn-Bendit, Micha Brumlik, Hajo Funke i ostali. Dakle, svi oni koji su proteklih tjedana u ovom listu podupirali prijetnju i izvedbu NATO-vih vojnih udara na Srbiju, očitujući zadovoljstvo odgovarajućim odobrenjem Bundestaga, novog ministra vanjskih poslova Fischera i većine Zelenih, i proglašavajući takvu odluku izrazom realpolitičke zrelosti buduće vladajuće stranke kao i normalnosti nove Njemačke. Kakav bi savjet danas mogli dati NATO-u? Treba li zapadni obrambeni savez opet produljiti svoj ultimatum? Ili ga možda odbaciti i potpuno povući već smanjenu vojnu prijetnju povlačenjem američkog nosača zrakoplova iz Jadrana? Ili bi NATO sada napokon trebao udariti i, bar kratkoročno, raspršiti našu nepodnošljivu nemoć u odnosu na nastavljanje zločina srbijanskih 'snaga sigurnosti' na Kosovu? Kakav bi još učinak mogli polučiti zračni udari NATO-a? Mogu li uistinu zajamčiti 'apsolutno pravo na život' oko 300 tisuća izbjeglica, o kojem opravdano govore Brumlik i Funke? I tako - 'bar argumenatima morala'- opravdati 'povredu međunarodnog prava'(Brumlik/Funke)? Zagovornici NATO-vih zračnih udara - bez obzira na političku usmjerenost - nisu dali potpun odgovor na to pitanje. To je njihova glavna dvojba - izvan okvira međunarodnopravnih dvojbi, pacifističkih prigovora i brige zbog posljedica za odnos prema Rusiji. Što će se dogoditi ako Milošević ne popusti nakon prvih stupnjeva eskalacije oružane sile u vidu NATO-vih zračnih udara na vojne ciljeve, te ako možda čak i pooštri nasilje nad Albancima? Može li NATO u tom slučaju jednostavno odustati? Ili će tada morati bombardirati civilne ciljeve? Te su dvojbe svjesniji časnici NATO-a nego Fischer & Co. Slično se odnosi i na međunarodnopravne dvojbe. Bivši državni tajnik u njemačkom ministarstvu obrane i postojano NATO-u odani političar CDU-a Willy Wimmer NATO-ve zračne udare bez mandata UN-a smatra 'ponorom međunarodnog prava', upozoravajući na opasnost 'presedana, kojeg ćemo se svi kasnije sjećati s užasom'. A Cohn- Benedit i ostali političari Zelenih umanjuju značenje tog presedana, naivno umirujući sami sebe da se takav 'jedinstveni slučaj krize' neće ponoviti. Time su Ujedinjeni narodi bačeni na smetlište povijesti. Dovoljno je podsjetiti na Rusiju i Kinu - nije izrađena analiza, primjerice, američkih nacionalnih interesa, iako paralizu UN-a nije moguće shvatiti bez tog čimbenika. NATO dobiva pohvale kao jedina preostala ustanova sposobna za akciju i za obranu ljudskih prava (Cohn-Bendit). Zapadnom obrambenom savezu preporučuje se akcija na Kosovu, usprkos predvidljivom neuspjehu, kao model za ostale regije sa sukobima (Rathfelder). Tko svjesno ili iz neznanja i nemara tako govori i piše, podupire realna i već daleko uznapredovala razmatranja u SAD-u i u dijelovima NATO-a da UN ubuduće treba u potpunosti isključiti iz procesa rješavanja međunarodnih sukoba. U skladu s takvim stajalištima, zapadni bi vojni savez trebao imati potpuno odriješene ruke za vojne intervencije neovisno o mandatu UN-a i sukladno interesima svojih članica. Osvrt na predvidljive regije sa sukobima u sljedećim godnama - primjerice Kavkaz i njegove ogromne zalihe nafte i zemnog plina - pokazuje da u fokusu tih težnji nije bezuvjetno ostvarivanje ljudskih prava. Iscrpljivanje spomenutih prirodnih bogatstava i nužni putevi za prijevoz predmet su sukoba koji trenutno jača između Washingtona i Moskve. Potpuno je moguće da se u tom kontekstu postavi i pitanje djelovanja NATO-a. I to je jedno od mogućih objašnjenja za ruski veto na vojnu intervenciju NATO-a na Kosovu. Zapad do sada nije čak ni ozbiljno razmotrio mogućnost da Rusija bude spremna sudjelovati u zajedničkoj intervenciji pod okriljem NATO-a. Fischer i Co. povući će odgovoran vanjskopolitički potez ako tu mogućnost konačno uvrste u dnevni red, nakon što je NATO iscrpio sve svoje ideje", smatra Andreas Zumach.