FR 13. XI. Liberation o Solženjicinu

FRANCUSKA LIBERATION 13. XI. 1998. Solženjicin i nevolje egzila Novinar lista Antoine de Gaudemar piše o novoj knjizi Aleksandra Solženjicina. "Dvadeset godina nakon što ih je napisao, Aleksandar Solženjicin objavljuje svoje memoare iz progonstva. Ili barem njihov prvi dio. "Zrno u žrvnju" izravni je nastavak knjige "Hrast i tele", a odnosi se na razdoblje od 1974. do 1978. godine, drugim riječima, na književnikov dolazak u Švicarsku nakon što je prognan iz Sovjetskog Saveza, u veljači 1974. godine, njegov život u Z?richu, putovanja i konačan odlazak u SAD, u Cavendish. Oni koji očekuju da će u knjizi pročitati nešto o čovjeku kojemu je drago što je završila njegova sovjetska kalvarija i koji se, u miru švicarskih i američkih krajolika odlučno posvećuje radu na svojem golemom opusu, mogli bi biti razočarani. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz 1970. godine pokazuje stalnu razdražljivost, čas je ljut na tisak, čas na izdavače, države i političare koji ga dočekuju. Očito, onaj kojega su sredinom sedamdesetih godina na Zapadu smatrali najvažnijim glasnikom antikomunističkih disidenata, teško se prilagođavao svojem novom životu. Ne samo da se osjeća kako je on rastrgan između želje za radom u samoći i svoje neukrotive želje za javnim istupanjem, nego on i sebe samoga vidi kao čovjeka uhvaćenog između dva svijeta, poput zrna između dva kamena u žrvnju, kao što govori i naslov knjige. 'Žrveni kamen KGB-a nikada me nije prestao mrviti, već sam se i naviknuo na to, ali sada je tu i drugi kamen, ovaj na Zapadu. Nalazi se točno na drugoj strani od onoga prvoga, a okreće se u drugom smjeru (i nije mu ovo prvi put da me napada). Kako da čovjek ovdje živi? Čim je riječ o poslovima, financijama i organizaciji, upadam u slijepu ulicu, u gubitke, u nerazmrsive komplikacije, pa me ponekad hvata i očaj. Čini mi se da sam posve izgubio razum, da više ne znam kako postupati, da je pogrešno sve što činim. Koliko sam se na Istoku mogao dobro orijentirati, sigurnog oka, toliko ovdje hodam na slijepo. Kako da se snađem u ovoj mreži pravila i zakona?' Kao i svi prognanici, i Aleksandar Solženjicin je izgubljen, a čini se da taj razdražljiv i strastven čovjek, tada u dobi od 56 godina, uopće ne uživa u miru. Tek što je stigao, novinari ga gađaju svojim strelicama, a on ih odmah počinje mrziti. Gomila novinara opsjeda njegovu kuću u Z?richu, čak objavljuju i lažne intervjue s njim, a da i ne pričamo o pravoj pravcatoj fauni luckastih ljudi koji mu stalno vise pred vratima. U uvjetima takve opsade, književnik provodi vrijeme prepirući se, ali često vrlo nespretno, budući da ne poznaje zapadne običaje kod prepiranja. Odbija važne pozive, odbija počasno američko državljanstvo, bjesni protiv medija, a kad govori, izgleda poput osvetnika koji želi ispraviti sve što ne valja. I osjeća se neshvaćenim. Njegove veze s ruskim emigrantima često su pune sukoba. Iako ima sigurne i odane prijatelje (poput Nikite Struvea, koji u Parizu vodi rusku izdavačku kuću YMCA Press), zanimljivo je da mora odgovarati na Zaharovljeve kritike (još u SSSR-u), ili jednoga Sinjavskog (disident koji je utočište našao u Parizu). Jednako tako, shvaća da se ruska emigracija u Europi raspada te da se jako mijenja od jednog do drugog naraštaja, a među njima ima i ubačenih KGB-ovih špijuna. A KGB ga ne pušta samo tako, uzrokuje mu mnoge brige, tiska piratska izdanja njegovih knjiga, pokreće kampanje dezinformiranja zbog kojih se književnik mora opravdavati (čak i u ovoj knjizi, i to na dugo, tako da to donekle usporava čitanje). Proganjan i gnjavljen, Solženjicin, čini se, spokoj donekle pronalazi samo u svojoj obitelji. Pridružuje mu se Alja, djeca (uskoro će ih biti četvoro) rastu, a ponekad se, zahvaljujući pomoći svojih švicarskih prijatelja, sklanja u planinsku kuću za odmor i tamo se baca na rad. Ali čak ga ni odmor ne smiruje. Otkrivajući tajne izdavaštva na Zapadu, shvaća u kakvoj se neobičnoj situaciji nalaze njegove knjige, u rukama posrednika koji su manje-više kompetentni i brižljivi, koje se ponekad objavljuju bez autorskih prava, a često u prijevodima koje on smatra užasnima. Tek poslije susreta s Paulom Flammardom i Claudeom Durandom (iz izdavačke kuće Seuil, iz Pariza), kojima daje pravo na objavljivanje u cijelome svijetu, napokon stječe povjerenje. Za vrijeme svojega egzila Solženjicin mnogo putuje. Da malo promijeni zrak, zato što ne može stalno odbijati pozive, a osobito zato što traži mjesto na kojemu će se konačno skrasiti. Švicarska mu se čini premalenom, a Norveška ga, o kojoj je dugo razmišljao, razočarava, kao i Kanada. Jedina europska država koja ga zaista očarava je Francuska, ali se tu ispriječila jezična zapreka. SAD je jedino moguće odredište, a u tu državu ulazi na mala vrata, kroz Aljasku, gdje se pridružuje ruskoj koloniji. U Washingtonu održava vatreni govor pred senatorima, ali odapinje strelice na Kissingera, pristašu politike popuštanja koji je predsjedniku Fordu savjetovao da ne primi Solženjicina. Na kraju, u srpnju 1977. godine, incognito odlazi iz Z?richa s cijelom obitelji. Švicarci i cijeli svijet to će saznati tek kad on već bude smješten u svojoj novoj kući u Vermontu, koju je kupio, a da je nikada prije nije vidio. Imanje u mjestu Cavendish nalazi se na selu, a radovi koje Solženjicin izvodi na kući daju lokalnim novinarima teme za pisanje, osobito izgradnja tunela između dviju kuća imanja i podizanje zaštitne ograde s bodljikavom žicom. 'On ovdje želi stvoriti gulag', moglo se tada čitati u novinama, a književnik bjesni zbog toga. Ali je poslije toga konačno pronašao mir za rad. U svakom slučaju, uvjeren je da je egzil samo privremen. Ne samo da zna da će se jednoga dana vratiti kući, nego već objašnjava i kako će to učiniti: vlakom, od Vladivostoka do Moskve. I upravo tako je kasnije i učinio, 1994. godine".