fr 12. XI. fr LNO strateg. Zapada na Kosovu

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 12. XI. 1998. Kosovo, europski laboratorij za strategiju "Europski vojnici, američka logistika, francusko zapovjedništvo. Na Kosovu francuska vlada namjerava izvesti jednu praizvedbu. Presedan u okviru NATO-a, u kojemu se sve do sada za američko uključivanje moralo osigurati i američko zapovijedanje operacijom. Ali radi se i o presedanu u Europi, u kojoj se koncept europske obrane, često brkan s obranom pod zastavom sa žutim zvjezdicama, uvijek spoticao o nesposobnost Europljana da u ruke uzmu vlastitu sudbinu. Za desetak dana 'snage za brzo djelovanje', zadužene za zaštitu oko 2.000 OESS-ovih 'verifikatora' koji na terenu nadziru prekid neprijateljstava između srpske vojske i albanskih boraca za nezavisnost pokrajine Kosovo, razmjestit će se u Makedoniji. U njima će polovicu vojnika činiti Francuzi, drugu polovicu engleski, njemački, talijanski i nizozemski vojnici, a vrhovno zapovjedništvo imat će Francuska. SAD će osigurati satelitski sustav za vezu. U slučaju izgreda s ekstremistima iz OVK-a ili sa srpskim ekstremistima, te 'ekspedicijske' postrojbe (1500 vojnika prevezenih helikopterima) intervenirat će u roku od jednog sata. 'Zadatak nije lak, a potpuni uspjeh nije zajamčen', objašnjava ministar obrane Alain Richard, tvorac tih snaga, 'ali nismo mogli vječno čekati neku krizu 'bez rizika' u kojoj bismo intervenirali. Ovoga je puta poruka jasna. Europa može djelovati u sklopu Atlantskog saveza, prevladavajući razliku između države koja je punopravna članica NATO-a i Francuske, koja to nije. Nitko ne kaže da SAD ne bi trebao sudjelovati u europskoj sigurnosnoj politici, ali nitko više u Europi ne kaže ni da Europi ne treba vlastita, samostalna mogućnost za obranu'. Zamisao stvaranja zajedničke europske obrambene politike, u skladu sa sporazumom iz Maastrichta, nanovo potvrđena i u Amsterdamu, nikada se zapravo nije zaista pojavila na površini, pa je ova inicijativa prava mala revolucija. Za vrijeme jugoslavenske krize Europa se nije usudila upuštati u politiku, prepuštajući SAD-u opasne intervencije. A Francuska, koja je sada u ulozi promicatelja novih koncepcija, prije je često bila usamljena. Od 1966. nje nije bilo u zajedničkom NATO-ovu zapovjedništvu, a tek nakon što je Chirac došao na mjesto francuskoga predsjednika započela je pokušaje normalizacije odnosa s tom organizacijom, koja je za naše partnere jedino jamstvo za nekakvu istinsku obranu. Napuštajući nacionalistički stav i ulazeći u tu europsku dimenziju, 'nova je obrambena politika' trebala vratiti i zajedničko zapovjedništvo, uz pomoć zapovjednog mjesta NATO-ova južnoga krila, u ime stvaranja ravnoteže na zapovjednim mjestima između SAD-a i Europe. Ali je Amerika rekla 'ne'. A pobjeda, g. 1997., ljevice koja je 'degolističkija od samih sljedbenika De Gaullea', s tvrdnjom da 'nisu ostvareni uvjeti za ponovno razmatranje odnosa s vojnim strukturama (NATO-om)', opet je odgodila to približavanje. Pozivajući, u listopadu ove godine, 'na novu raspravu o tome što to zapravo znači, zajednička europska obrana, a da se pri tome ne stvara europska vojska i da NATO ne bude oslabljen', britanski je premijer promijenio stanje stvari. Nema sumnje, Tony Blair je želio pokazati svoje proeuropske osjećaje, na samo nekoliko tjedana prije uvođenja eura, pri kojemu Velika Britanija neće sudjelovati. Ali je Francuska iskoristila prigodu za postavljanje svojih pijuna: europsku zajedničku obrambenu politiku podijeliti na NATO i na Europsku uniju sa svojom Zapadnoeuropskom unijom, kao agencijom za tehničku provedbu. Ali u tome još ništa nije učinjeno. Jedino je nekakva prva 'sinteza', kako se čini, ostvarena na prvom planu, tijekom neformalnog sastanka ministara obrane petnaestorice u Beču, 4. studenoga. Službeno, spominjalo se skidanje prašine sa starih zamisli, na što je Britanac George Robertson pozivao svoje kolege. A za kulisama je Alain Richard dobio zeleno svjetlo za dokazivanje da se (...) 'Europa više ne zadovoljava samo zauzimanjem stavova nego da želi i djelovati na terenu'. Kako smo došli do toga? 'Mnoge članice Europske unije bile su sputane pri rješavanju bosanskoga presedana, a i njegovim neslavnim rješavanjem. Ali je kosovska kriza smanjila njihove komplekse', objasio je naš ministar obrane. (...) Je li to kraj američkoga vodstva? Još nije. 'Nitko ne želi prekid veze s obje strane Atlantika', kaže Alain Richard i nastavlja: 'Ako se radi o europskoj obrani, prestanimo govoriti o tome kako sve treba početi iz početka, jer nitko se ne želi gnjaviti s nama počinjući sve opet od ništice'. (...)".