29. X. fr Le Monde Dipl -intervencije

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE 29. X. 1998. Za mir na Kosovu na irski način Novinar lista Tommaso di Francesco piše o uzrocima rata na području bivše Jugoslavije, spominjući Miloševićeve skupove na Kosovu, njegovu 'kulturnu revoluciju', memorandum Srpske akademije nauka i nacionalizam koji je on pokrenuo, a u nastavku članka govori i o demografskom rastu albanskog stanovništva na Kosovu te smanjivanju srpskog stanovništva u usporedbi s Albancima. "Na Kosovu je, kažu, otvoren balkanski ponor. A sada je red da u njega upadne i ta pokrajina. I ništa ne jamči da će se širenje problema tamo i zaustaviti. Sukob bi se mogao proširiti i poremetiti krhku ravnotežu u Bosni i Hercegovini, pogoršati nestabilnost u Albaniji i zaprijetiti Makedoniji, a u sve bi na kraju mogao uvući i susjedne države, da bi obranile svoje interese. (...)" Autor članka opisuje i razvoj rata na području bivše Jugoslavije: (...) "Od tada, događaji izmiču nadzoru. I dok se Sovjetski Savez raspada, nacionalističke stranke pobjeđuju na prvim demokratskim izborima, a pakao je pred vratima. Za razliku od uvriježenog mišljenja, Europa tada nije kaskala za događajima - ona je bila krivac za katastrofu. U prosincu 1991. u Maastrichtu su se okupili ministri vanjskih poslova Europske unije i odlučili da ne prihvate proglašavanje nezavisnosti, a Badinterovo je povjerenstvo vrlo precizno: proglašene su (nezavisne države, op. prev.) protiv manjina i na nedemokratski, jednostran i nasilan način. Ali rat između Srba i Hrvata već je izbio, pokolj kod Vukovara već je bio u tijeku, a Europa je još mogla pritiskati na jugoslavenskog premijera Antu Markovića u potrazi za novcem koji bi spasio njegovu državu i autoriteta koji bi zaustavio sukob. Dva tjedna poslije donošenja odluka iz Maastrichta, Njemačka (a odmah iza nje i Vatikan), priznaju Sloveniju i Hrvatsku, koje su nezavisnost proglasile na etničkim načelima: na "slovenstvu" i "hrvatstvu". Tako su u Zagrebu na samom početku Ustava napisali: 'Hrvatska je domovina svih Hrvata'. A što će se dogoditi sa Srbima? Unatoč tome, i ostale europske države požurile su s priznavanjem novih država kako ne bi zaostale za Njemačkom i kako se ne bi činilo da su neosjetljive na 'moralnost' pri obrani interesa Katoličke crkve. A time su dale zeleno svjetlo za 'srbizaciju' koju je započeo Slobodan Milošević. Tako su te države označile početak katastrofe u Bosni i Hercegovini, a to je istodobno i prvi veliki neuspjeh međunarodnog posredovanja koje je, u ime Ujedinjenih naroda, vodio Cyrus Vance. Obuzeta radom na vlastitom nadnacionalnom povezivanju, Europa je, svjesno ili nesvjesno, poticala raspad države u jednoj od svojih najopasnijih regija, zaboravljajući usput bolna iskustva iz Sjeverne Irske i Baskije. Krhki Daytonski mir, postignut krajem 1995. godine, na kraju će postati zrcalo toga raspada i ozakonit će etničku podjelu Bosne i Hercegovine te poraz sarajevskih Srba. A i da bi se to postiglo, bila je potrebna vojna intervencija - tisuću bombardiranja za samo dva tjedna, isto kao i nad Irakom za vrijeme Zaljevskoga rata. To je omogućilo slom opsade Sarajeva, ali po cijenu rata koji je vodio NATO protiv Srba, koji su prikazani kao jedini krivci. A to ipak nije bila jedina drama tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini. Da je rješenje bilo, barem što se Zapada tiče, samo u bombardiranjima, onda je trebalo bombardirati i na bojišnicama između Hrvata i Muslimana, u Mostaru, pa i za vrijeme rata između bihaćkih Muslimana. (...) Zapad je radije zaboravio na to što se događalo prije i poslije njegov vojne intervencije. NATO-ovi zračni udari pokrenuli su hrvatsku ofenzivu na srpsku manjinu u krajini, iz koje je protjerano oko 300 tisuća Srba, a pri tome su poginule i tisuće civila. To je bila najveća i najbrža operacija 'etničkog čišćenja' u cijelome ratu. Tri mjeseca poslije sklapanja Daytonskog sporazuma, usred opće ravnodušnosti, oko 120 tisuća sarajevskih Srba, o kojima nikada nitko ništa nije rekao, moralo je pobjeći iz grada u strahu od terora muslimanskih milicija... U okruženom gradu te su milicije, to će se otkriti u studenome 1997. godine, nad Srbima izvele pokolje (u Kazanjskom klancu) slične onima koje su srpske milicije izvele nad Muslimanima u Srebrenici. Ali najznačajniji strateški rezultat bio je to da je Atlantski savez, stari 'klipan' iz hladnoga rata, zamijenio UN. S pristankom SAD-a, koji u zbivanjima na području bivše Jugoslavije nije samo promatrao političke, a katkad i fizičke pokolje svojih diplomata. (...)". Stoga Dayton ne može poslužiti kao model pri rješavanju kosovskog problema. To prije što je stanje na Kosovu drukčije. Ovoga puta, NATO-ovi bi zračni udari mogli izazvati opću katastrofu - eksploziju južnog Balkana. Milošević je, jasno, odgovoran zbog represije, kao odgovora na zahtjeve međunarodne zajednice i nenasilni otpor kosovskih Albanaca, na čelu s Ibrahimom Rugovom. On je tako pojačao krizu i pojačao pristaše oružane borbe - OVK, koji je sve dotad imao samo stotinjak pripadnika. (...)"