US THE WASH. TIMES 15. X. NATO KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 15. X. 1998. Saveznička intervencija na Kosovu odraz je novoga smjera u politici "Bez obzira na to hoće li saveznički zrakoplovi pokrenuti bombaške napade na Srbiju ili neće, prijetnja djelovanjem značajno je proširila granice zapadnih vojnih intervencija poslije hladnog rata. Te su akcije istinski započele ratom za protjerivanje Sadama Huseina iz Kuvajta, pod vodstvom Sjedinjenih Država", pišu Seumas Milne i Richard Norton - Taylor. "Po prvi put bez potpore svih pet trajnih članica UN-ova Vijeća sigurnosti, NATO predlaže oružanu akciju protiv neovisne (iako tvrdoglave) države, zbog vladine represije unutar međunarodno priznatih granica te države. Presudna rezolucija UN-ovog Vijeća sigurnosti obećaje tek razmatranje daljnje akcije, ukoliko bude zanemaren zahtjev za prestankom oružanog sukoba između Srbije i albanskih nacionalista. Još od vremena kad je predsjednik Bush otkrio 'novi svjetski poredak', poslije sloma Sovjetskog Saveza, ništa nije baš poput kosovskog slučaja. Poslije Zaljevskog rata, zapadne su sile iračkoj vladi nametnule zone zabrane leta i niz drugih ograničenja, djelomično za to da Kurde i šiitske Muslimane zaštite od Sadamove osvete. No, to je bilo nakon iračkog napada i zauzimanja druge UN-ove zemlje članice, dok je do američke humanitarne intervencije u Somaliji došlo nakon potpunog sloma središnje vlasti u toj istočnoafričkoj državi. Intervencija u Bosni dogodila se u sklopu raspada saveznog poretka. A iako se može tvrditi da nekadašnji autonomni status Kosova u Jugoslaviji jača pravni temelj za odvajanje, sve velike sile to albansko govorno područje i dalje smatraju srbijanskim teritorijem. Kosovska je kriza svejedno pomogla pojasniti nova pravila za novi obrazac intervencije poslije hladnog rata. Sad se potvrdilo da je diplomacija zračnih napada, sa svojim odjecima diplomacije uporabe bojnih brodova iz prethodnog razdoblja, omiljen oblik oružanog pritiska pod američkim vodstvom - najbezbolniji postupak za izvršitelje kazne u novom svjetskom poretku. (...) Sjedinjene Države svoju vojnu i tehnološku nadmoć sve više rabe kao političku i diplomatsku silu. 'Zračni napadi i prijetnja uporabom krstarećih raketa smatraju se vanjskopolitičkim oružjem', kaže Paul Rogers, profesor na londonskom sveučilištu Bradford. Rusija nema ništa usporedivo s krstarećom raketom koja će od početka sljedeće godine biti u službi britanske kraljevske mornarice - još više učvršćujući 'poseban odnos' i dopuštajući najoduševljenijem zagovorniku Washingtona da ga uporabi u 'diplomaciji zračnog napada'. Korištenje zračnih napada u političke svrhe nije djelotvorno, kao što su pokazali nedavni primjeri Sudana, Afganistana i Iraka. Nakon prijetnje uporabom sile protiv Iraka, početkom ove godine, Sjedinjene su Države potajno rekle UN-ovim inspektorima za oružje da odustanu. U svijetu poslije hladnog rata moguće je odrediti tri tipa zapadne vojne intervencije: 1) Prvi predstavlja nastavak tradicionalnog američkog načina (koji seže u Monroeovu doktrinu iz devetnaestog stoljeća) pokoravanja razbojničkih ili ideološki mušičavih poredaka zapadne polutke. U taj klasični kalup ulaze američki napadi na Panamu i Haiti. 2) Drugi predstavljaju kaznena bombardiranja, izvršena kao osvete zbog terorizma s državnom potporom, stvarnom ili zamišljenom. Napadi na Sudan i Afganistan koje je predsjednik Clinton naredio u kolovozu (gdje su dokazi za opravdanje napada bili veoma sporni, kao i u primjeru bombardiranja Libije 1986.), dio su te politike. 3) Zatim su tu nedavne tipične intervencije, koje slučajevi Bosne i Kosova najbolje ocrtavaju (a Irak je to unaprijed zorno predočio), gdje koalicije pod vodstvom Sjedinjenih Država pokušavaju obnoviti državne sustave u raspadu, ograničavajući istodobno prostor za manevar regionalnih snaga, koje smatraju štetnim za zapadne interese. Puno govore i slučajevi destabilizirajućih sukoba, državnog terora i regionalnih kriza, koji nisu izazvali zapadnu osudu i prijetnje silom poput Srbije i njezinog nacionalističkog vođe, Slobodana Miloševića, u posljednjih nekoliko tjedana. U načelu se srpski napadi na OVK i ruski rat protiv čečenskih separatista malo razlikuju. (...) U najvećoj humanitarnoj katastrofi devedesetih, ruandskom genocidu iz 1994., Francuzi su jedini intervenirali, usprkos svim namjerama i ciljevima koji su išli u prilog snaga odgovornih za pokolj. Nije bilo nikakve intervencije ni s ciljem nametanja UN-ove odluke protiv indonežanskog pripajanja istočnog Timora, turskog napada na sjeverni Cipar ili izraelskog zauzimanja Zapadne obale i južnog Libanona. U svim tim slučajevima, prijestupničke su zemlje zapadne saveznice." 160105 MET oct 98